SAD SAM BOLJA OSOBA

(Obraćanje na konferenciji o korištenju dramsko-pedagoških tehnika u obrazovanju koja je održana u Beogradu.)

Priča o našem radu počela je negdje '74. godine, kada je grupa nas, mladih ljudi iz Mostara, koji smo u Sarajevu studirali glumu i teatrologiju, ali i nekih koji su tek završili, te zaljubljenika u teatar, rekla: „Nije ovo teatar kakav smo mi željeli. Nije ovo teatar koji nas zanima. Sve je ovo nešto što se nama ne sviđa. Mi to ne želimo.“ Ta spoznaja bila je okidač i neki od nas su se pokupili, dali otkaze, spakovali kofere i došli u Mostar da realiziramo snove. I napravili nekakav drugačiji teatar. Mi tada nismo znali šta hoćemo, ali smo čvrsto znali šta nećemo. I krenulo je traganje i istraživanje toga šta mi hoćemo. Za tim šta hoćemo, mislim da i dan danas, već 46 godina kasnije, tragamo. 

Međutim, šta je zanimljivo, mi smo tad, odmah, htjeli nekakve radionice. Nešto smo mi o tome čuli, čak i bili na nekim, ali nismo imali punu svijest šta je to. Napisali smo bezbroj pisama širom one lijepe velike nam domovine da pozivamo nastavnike, učitelje, glumce, reditelje, sve koje to može zanimati da dođu u Mostar na radionicu koju pripremamo. I iz jednog pozorišta, uglednog, velikog pozorišta došlo je pismo u kojem – pa smijem reć’ slobodno: citiram – stoji slijedeće: „Uvažene kolege, zahvaljujemo vam na vašem ljubaznom pozivu, međutim mi smo jedan dobro organizovan teatar, imamo dobre radionice i osposobljene majstore, tako da nama dodatna obuka naših majstora nije potrebna.“ Ovo pismo je došlo prvo, međutim bilo ih je još. Dakle, iz tog miljea, iz takve atmosfere smo mi krenuli u nešto što ćemo poslije saznati da se zove  dramska pedagogija. Ali nismo stali, nismo se pokolebali. Počeli smo raditi. I bili tvrdoglavo uporni. Do danas.

U to vrijeme, zapravo, glavni voditelji radionica su nam dolazili preko ASSITEJ-a, jer jugoslovenski nacionalni centar ASSITEJ-a je bio vrlo agilan, a vodila ga je sjajna Zvjezdana Ladika koja je bila radioničar i sve nas na neki način zarazila. Iz tog iskustva će se, uskoro, razviti naša Alternativna akademija. Prave, ozbiljne,  radionice održavale su se po dalekim gradovima i zemljama na koje su mogli ići rijetki. Bilo je to za većinu jako skupo. Onda smo mi rekli: „Ne možemo na sve radionice na koje želimo otići u svijet, ali ‘ajmo dovesti taj svijet kod nas.“ Rečeno – učinjeno.  I onda smo se kontinuirano raspitivali I tražili kontakte stručnjaka za različite elemente umjetnosti teatra. Od početka naš stav je bio da hoćemo najbolje, ne drugog, trećeg – hoćemo prvog u toj oblasti ili vještini. Počeli smo tako, vrijedilo je, to je istovremeno bio mamac da nam dođu mnogi učesnici: neki da se slikaju, neki da kažu da su bili, a neki i da uče. Bez obzira na različite motive dolaska u Mostar, na Alternativnoj akademiji su počele konekcije i osvještavanja onoga o čemu danas pričamo, bar u našoj sredini. 

U to vrijeme, dramske sekcije u školama bile su uglavnom obavezne, ali ‘prigodničarskog’ tipa: za 29. novembar – nešto, tri minute; 22. decembar, 5 minuta; i tako dalje, da ne nabrajam. Al' niti je to bio teatar, niti je bila dramska pedagogija, bile su to priredbe i zapravo je to bio, danas gledano, neviđen diletantizam. To je bio izazov da pokušamo ući u škole. Polako smo širili uticaj. Stalno smo o teatru govorili – uspostavili smo princip: nema audicija, ko god želi – dobro je došao, naći ćemo mjesto za svakoga, cilj nam je da nas ima što više; profesionalci, amateri, početnici, svi zajedno, raditi ćemo i nije nam cilj predstava, nego idemo raditi na sebi, na problemima, pa ćemo nešto i pokazati. I to se širilo i pretvaralo u pokret.

Onda je došao rat i sve vratio stotinu, tri stotine godina unazad. Mi smo djelovali i u ratu; radili smo zapravo na scenskom oblikovanju doživljenih loših iskustava, trauma itd. I tad smo ušli u neko područje o kojem nismo znali ništa, ili vrlo malo, u područje psiho-drame, al' se to oblikovalo u jednu predstavu – predstavu pod navodnicima, koja nam je zapravo otvorila vrata svijeta. Obišli smo mi svijet sa njom, svijedočeći šta smo proživjeli, ali I pričajući o tome šta i kako radimo. To je imalo za posljedicu da su nam, poslije, rado dolazili stručnjaci iz cijelog svijeta. Rezultat: naučili smo mnogo toga što ranije nismo znali, a I naš uticaj se proširio na cijelu državu. 

A onda smo shvatili da nam ovaj dramsko-pedagoški rad guši teatar I 1997. godine smo osnovali Centar za dramski odgoj, sa ciljem da se ozbiljnije bavi dramskom pedagogijom i njenim sistemima. I širili aktivnosti radeći sa dijecom, zapravo sa cijelom populacijom, jer kod nas su svi istraumatizirani, svi su manjina, svi boluju od PTSP-a, svi su malo uvrnuti, jer živimo u takvoj državi. U jednoj polovini grada ste apsolutna većina, pređete na pješačkom prelazu na drugu stranu ulice, već ste nula, jer ste apsolutna manjina, a u istom ste gradu... Sve je to određivalo naš rad. 

Onda smo odlučili da ponovo idemo u škole da radimo sa djecom i mladima, sa nastavnicima i profesorima, ali, koliko je moguće, i sa roditeljima; prvo da dozvole djeci da dođu, da ih ne spriječavaju, i da znaju o čemu to djeca, kada dođu kući, pričaju, da to bude negdje osvješćeno. Sučeljavali smo međusobno ta saznanja koja smo dobijali od jednih, drugih, trećih, i to je davalo odličan rezultat. 

Iz tog rada smo pokrenuli tri važna festivala: Festival dječijeg teatra, državni, gdje nam dolaze djeca iz osnovnih škola da pokažu šta su uradili sa ovim našim nastavnicima – ne samo našim, učestvuju i drugi. Kad kažem naši nastavnici mislim na one koji su prošli neki od naših treninga.  Taj festival je ove godine održan dvadesetdrugi put. Onda smo pokrenuli srednjoškolski, na istim principima; ove godine bio je osamnaesti. Imamo i studentski, koji je već sedmi. Ali festivali nisu da biramo najbolje predstave, nego najbolji dramsko-pedagoški rad, da to istaknemo i da ih educiramo.

Kako su nam djeca sazrijevala, tako smo to i širili i od, da kažem, nacional- romantizma, od nacionalnih komada sa pjevanjem, molitvama i pucanjem, došli smo do ozbiljnog i pravog rada sa djecom, do bajki, do tema i problema iz svakodnevnog života, do problema koje imaju u kući, u školi... Dakle, imamo pravi dječiji i omladinski teatar i to je sad za ne prepoznati, jer su ti nastavnici i profesori dobro educirani. Ali, sve radionice vode se zajedno sa umjetnicima, uvijek su grupe pola-pola, taj spoj je napravljen bojeći se elitizma umjetnika i njihovog podcjenjivanja onih izvan struke. Ovakvo opredjeljenje pokazalo se vrlo inspirativno, a istovremeno eliminisalo je mnoge moguće probleme. 

Sad oni traže radionice, nema više potrebe da ih mi nudimo.

Doveli smo do toga da godišnje imamo oko 150 radionica, što kad pomnožimo sa 15 do 20 učesnika jeste značajan broj. Godišnje imamo preko 200 malih programa koje radimo u školama. Ulazimo u sve škole i stalno vlada interakcija, i to u funkciji obrazovanja onih sa kojima radimo, a poslije svake izvedbe je obavezan razgovor sa “publikom”, nastavnicima, a gdje god je moguće, održimo i malu radionicu sa svima, odnosno mali seminar. To daje dobre rezultate. 

Mi smo 1996. godine, odmah poslije rata, ustanovili međunarodnu nagradu za doprinos razvoju dramskog odgoja kojoj smo dali ime Grozdanin kikot, po poetskom romanu Hamze Hume, pjesnika iz Mostara koji je dugo živio u Beogradu. Roman je 1928. godine objavljen i kažu da je jedan od najboljih poetskih romana na ovim našim jezicima. Htjeli smo na ovaj način sačuvati uspomenu i na njega. Svake godine se dodeljuju četiri pojedinačne nagrade ljudima u svijetu koji su na neki način dali doprinos razvoju dramskog odgoja i jedna specijalna onima koji su omogućili ovim prvima da mogu raditi. Do sada je dodjeljeno preko 120 nagrada. Uz tu nagradu, ustanovili smo jednu malu fondaciju, koja nije baš u kontinuitetu, jer mogućnosti su takve; svake godine jednom studentu umjetnosti dodijelimo jednogodišnju stipendiju iz fondacije – da pomognemo nekome ko se istakao svojim angažmanom na studiju – od dizajna, muzike, do bilo čega što je vezano za umjetnost.

Iz naših grupa su izrasli veliki umjetnici, namjerno ću vam pomenuti dva imena: glumac Nebojša Kundačina, koji je u Narodnom pozorištu u Beogradu – ja volim reći: moje dijete iz jednog od ovih studija o kojima sam govorio, i u Zagrebu Dragan Despot, koji je profesor na kazališnoj akademiji, prvak HNK itd. Ali to nije bitno; mnogo je važnije što svakodnevno dobivamo brojna pisma, mejlove, poruke na Facebooku od djece čijih se imena više i ne sjećamo, koji su danas rasuti po svijetu, odrasli ljudi, roditelji, koji se bave najrazličitijim zanimanjima. Ja imam nesreću da živim u gradu u kojem dvije trećine predratnih stanovnika danas nije u njemu, pa su ta djeca negdje daleko, ali danas pišu. Jedna nekadašnja djevojčica zapisala je: „Sad sam shvatila ono što smo radili i zašto smo radili. Hvala vam, jer ja sam zbog svega toga danas bolja osoba, bolji čovjek...“. 

Možda ova kratka poruka najbolje svjedoči za čim smo mi tragali sve ove godine i istovremeno otkriva smisao našeg okupljanja '74. godine. 

Možda je to odgovor na  sve ovo o čemu govorim.