U NAŠIM SNOVIMA SU SLOBODA, JEDNAKOST i SOCIJALNA PRAVDA

Poziv za davanje izjave u policiji, nakon održane komemorativne šetnje u Sarajevu za žrtve ustaškog terora 1941 – 1945,  bio je očekivan nakon brojnih medijskih pritisaka plasiranih iz stranačkih i pojedinim strankama bliskih medija, te brojnih neutemeljenih i tendenciozno plasiranih izjava i upita za poslaničkim govornicama na raznim nivoima. Brojne neistine su na taj način plasirane da sam se i sam pitao jesam li ja učestvovao na događaju o kojem govore i pišu te osobe. U tim okolnostima, policija je popustila, što je bilo očekivano, jer takva je praksa i stigao je taj poziv. Ja sam na davanje izjave otišao ponosan na sve što smo napravili, kako od načina i sadržaja, tako i same provedbe i odziva građana. Taj događaj mi je vratio nadu da u Bosni i Hercegovini postoji ozbiljna supstanca koja nije podlegla zavodljivoj šarenoj laži nacionalizma koji u svojoj srži djeluje sa neofašističkih pozicija. Kada sa takvim stavom idete dati izjavu, onda ste ponosni i idete uzdignute glave. Uz to kad još znate ko je sve sa vama u tom ešalonu mirnih šetača bio, onda samo mislite, vrijedilo je. 

U protivnom, niti bi me zvali da dam izjavu, niti bi bila ovolika panična uznemirenost neistomišljenika. Očito je da smo pogodili u sridu.

U policiji u Mostaru inspektori su bili vrlo profesionalni i korektni, ljubazni koliko u ovakvim okolnostima mogu biti. Tu nemam niti jedne primjedbe. Oni su zamoljeni od svojih kolega iz Sarajeva da uzmu izjavu u Mostaru kako ja ne bih zbog toga išao u Sarajevo. U suštini policija sumnja da nismo ispoštovali sve mjere propisane od Kriznog štaba za ponašanje u vrijeme pandemije izazvane covid 19. Pri tome slijede napise i izjave u parlamentima o nepoštivanju mjera u Titovoj ulici u Sarajevu itd. Stavlja nam se na teret da nismo spriječili građane da nakon šetnje na Marijin dvoru idu u Titovu ulicu. 

Zašto ih policija nije spriječila ako je to bilo sporno? 

Međutim SABNOR BiH, kao organizator komemorativne šetnje sa tim događajima nema ništa. Mi smo građane pozvali na šetnju ispred Filozofskog fakulteta gdje se nalazi spomenik za 55 obješenih antifašista marta 1945. godine. Prostor za šetnju bio je ograđen, angažovana zaštitarska agencija za kontrolisanje reda, bio tu brojan tim aktivista Crvenog križa koji su dijelili zaštitna sredstva onima koji ih nisu imali itd. Bila je i policija. Sve je bilo tiho i uz zvuke Baha, bez govora, zastava, transparenata i slične ikonografije. 

Muk i šetnja, te cvijeće na spomeniku. Kud su građani otišli nakon šetnje na Marijin dvoru i šta su radili treba svakog od njih pojedinačno pitati. Mi sa tim nemamo nikakve veze. Najavili smo šetnju na Marijin dvoru, najavili smo tišinu, te odavanje pošte žrtvama ustaškog terora u Sarajevu u periodu 1941.-1945. godine. 

Što nekom smeta 2020. godine pominjanje ustaških zločina iz Drugog svijetskog rata danas i ovdje, je zapravo jedino pravo pitanje.

Tog pitanja u parlamentima nema iz vladajućih struktura. Kada je to tako onda je i poziv u policiju očekivan.

Slijedom ovih događanja nedavno sam istražujući na googlu zapazio da sve Vikipedije kad ukucate riječ fašizam imaju veliki broj objašnjenja, ali ono u čemu se sve slažu i što sve stavljaju na prvo mjesto je slijedeće objašnjenje pojma fašizam, citiram: "Fašizam je oblik radikalnog autoritarnog nacionalizma". Ako to jeste tako, a jeste, kao što jeste i istina da u velikom broju država u regiji, ali i u Evropi  imamo na vlasti stranke koje su i autoritarne, i radikalne i nacionalističke, onda mi, antifašisti prije svega, ali i drugi, nemamo pravo na reduciranje istine, a reduciranje istine je svako nazivanje takvih stranaka i takvih režima samo nacionalističkim. Krajnje je vrijeme da te stranke i takve režime, analogno ranijem tumačenju fašizma nazivamo pravim imenom, a to je fašističke stranke i fašistički režimi. Kad to učinimo i naša borba će biti jasnija, određenija i od društava u kojima živimo konkretnije prepoznata. A kada se to desi, prostor za reafirmaciju antifašističke misli biće otvoreniji. To će onda značiti i jasnije i masovnije suprotstavljanje neofašističkom organizovanju i lakše prepoznavanje svih oblika neofašizma u našem okruženju i društvu uopšte.

Ovo je posebno važno zbog činjenice koja ukazuje da je antifašizam praktično izbačen iz školskog sistema i nastavnih programa. Brojne generacije su odškolovane u posljednjih tridesetak godina a da ne znaju ništa o antifašističkom pokretu na prostoru ex Jugoslavije, a onda to stvara vakum u kojem je moguće institucionalno i neinstitucionalno praviti reviziju prošlosti. Tom revizijom potomci poraženih 1945. godine, a koji su danas uglavnom u vlasti, pobjednike, dakle antifašiste, proglašavaju zločincima, te tim falcifikatima prošlosti odgajaju nove generacije. Mi se sa tim činjenicama moramo suočiti i preći u ofanzivu borbe za istinu.

Hoću reći da mi živimo fašističko okruženje i brojne pojave neofašističkog djelovanja na koje su se naša društva navikla i ne reagiraju na to. Ako su to okolnosti u kojima mi, antifašisti, djelujemo, a jesu, onda je na nama ogromna odgovornost, ali i zadatak da iznađemo načine za promjenu djelovanja i prelazak u mnogo proaktivniji, ja bih rekao "borbeni" antifašizam. Toga su se ovi što nas napadaju prepali, jer su osjetili snagu i jedinstvo građana. Zato su krenuli ovako agresivno. Trpili su nas dok smo se samo sjećali prošlosti i obilježavali značajne događaje i ličnosti iz prošlosti. Gledali su na to kao zanemarljiv folklor komunističkog naslijeđa. Međutim, sada smo odgovorili na ozbiljnu društvenu pojavu ozbiljno i snažno. Svijet je to vidio, zabilježio i stao na našu stranu. Prepali su se. Iskoristiće sve što im stoji na raspolaganju da nas pokušaju zaustaviti. No, narod niko ne može zaustaviti. Oni, neofašisti, mnogo su glasniji od nas, uistinu dobro su organizirani, pa se stiče dojam da ih je mnogo više nego nas. Oni su borbeniji, često agresivni, a i u velikom broju slučajeva podržani, otvoreno ili indirektno, od predstavnika vlasti ili u nekim slučajevima i vlasti pod okriljem prava na slobodu organiziranja i različitog mišljenja.

To je suština problema. Mi, antifašisti, ojačali smo organizaciono i vrlo ozbiljno krenuli u stvaranje svenarodnog antifašističkog fronta koji će imati snagu suprotstaviti se svim nasrtajima neofašista na našu slobodu, na naše zajedništvo, na našu solidarnost, na naša ljudska prava. Mi danas u dvadeset i prvom stoljeću ne govorimo o fašizmu i antifašizmu iz prošlog stoljeća, mi govorimo o pojavama, idejama, akcijama danas i ovdje. Naravno, nadahnjujemo se najpozitivnijim primjerima antifašista iz naše prošlosti, ali smo zagledani u budućnost. To je temeljna razlika između nas. Oni pričaju o četnicima i ustašama, veličaju Dražu i Pavelića, a mi se nadahnjujemo žrtvama malih ljudi, antifašista, koji su ginuli za slobodu i sanjali budućnost i zato u našim snovima dominiraju pojmovi SLOBODA, JEDNAKOST i SOCIJALNA PRAVDA. 

Svijesni smo mi svih izazova koji su pred nama u ostvarenju naših snova. Kada živite u ovako skrojenoj državi i ovako koncipiranoj vlasti onda je neki vid represije zagarantovan i svakodnevan. Svaka represija može se u konačnici podvesti pod pojam neofašizma i naša je programska zadaća ukazivati na te pojave, iznalaziti načine za njihovo sankcionisanje i uklanjanje, te suprotstavljanje svim demokratskim sredstvima. SABNOR nije komemorativno udruženje koje samo priča o prošlosti, a nije ni antifašistička turistička agencija koja članove i simpatizere vodi od istorijskog do istorijskog mjesta. Naravno, radićemo i to kao dio kulture sjećanaja, ali moram ponovo podsjetiti SABNOR zbog svoje istorijske prošlosti, zbog brojnih pojedinaca koji su ga stvarali i na čijim djelima je osmišljen ima obavezu i odgovornost da progovori o svim društvenim pojavama, ali i da poduzima razne društvene akcije kako bi ukazivao na sve neprihvatljive pojave i dešavanja u našem društvu. U tom smislu smo se organizovali, kadrovski ojačali i u budućem vremenu bićemo mnogo prisutniji u javnom prostoru. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da je jedina koheziona snaga koja Bosnu i Hercegovinu može držati i održati na okupu njeno antifašističko naslijeđe. Zato je na nas tako žestok udar, zato se ruše antifašistički spomenici, zato se negiraju odluke ZAVNOBiH-a, zato se revidira istorija. Kad to učine, vjeruju, biće lako podijeliti BiH. NO PASARAN. Ima nas i svakim danom nas je više. Naša je odgovornost suprotstaviti im se. Zato nas očekujte svakodnevno negdje širom Bosne i Hercegovine.

Sve ovo što se dešavalo i dešava je direktna prijetnja. Bilo ih je i do sada. Ne bojimo se, jer znamo da smo u pravu i da radimo ispravnu stvar. Biće prijetnji i u vremenu pred nama. Biće teško, sigurno, ali naša borba nema alternative. U ovoj borbi oni su pored sve sile kojom raspolažu u strahu. Mi se ne bojimo. Nazivi ulica su najmanji problem. Vide se, uočljivi su svima, pa onda mnogo nas reaguje. Mnogo je opasnije što su brojne neofašističke ideje ušle u organe vlasti, što čak i najviši državni dužnosnici koriste i propagiraju te ideje, što su te ideje ušle u obrazovni sistem, što se polako čitavo naše društvo sistemski priprema da tu neofašističku ideologiju prihvati kao normalan slijed razvoja i našeg primicanja Evropskim vrijednostima.

Ako ovo sve jeste ovako, a ja mislim da jeste, onda i djelovanje antifašističkog pokreta u BiH mora biti još progresivnije, glasnije, odlučnije i na kraju krajeva borbenije, u zakonom dozvoljenim okvirima.

Drugim riječima nama treba neka nova, demokratska, REVOLUCIJA.