BOGOŠTOVLJE BEZ BOGA

BOGOŠTOVLJE BEZ BOGA

O mržnji u ime Stvoritelja i licemjerju usudne pobožnosti

Na papiru, mi smo društvo gotovo apsolutnih vjernika. Popisi stanovništva i statistike godinama nas uvjeravaju da se blizu stotinu procenata građana izjašnjava religioznim, dok zvanični podaci govore o 97 posto onih koji tvrde da vjeruju u Boga. Sudeći po prepunim bogomoljama na praznike, uvođenju vjeronauke u obrazovni sistem i potpunoj prisutnosti vjerskih simbola u javnom prostoru, neko sa strane bi lako pomislio da živimo u pravednom, moralnom i duhovno pročišćenom društvu.

A ipak, živimo u stvarnosti koja tu statistiku svakodnevno demantuje. Nikada nije bilo više sistemske nepravde, korupcije, verbalnog i fizičkog nasilja, te duboke, tinjajuće mržnje prema drugom i drugačijem. Nemoguće je da svu tu moralnu trulež i društveni raspad proizvodi onih tri posto nevjernika i agnostika. Matematika je neumoljiva, a istina neprijatna: našu stvarnost oblikuje većina koja deklarativno vjeruje u Boga, ali živi u potpunom neskladu s Onim u koga se zaklinje.

Gdje se u tom procjepu izgubio smisao?

Različitost kao božanska volja, a ne greška

Svaka velika vjera polazi od temeljne premise: Bog je Stvoritelj svega, Izvor Milosti i sama Ljubav. Ako prihvatimo tu postavku kao osnovu, iz nje nužno proizilazi prosta, a neoboriva logika: Stvoritelj je stvorio ovaj svijet u svoj njegovoj raznolikosti. Stvorio je različite narode, jezike, kulture, pa time i različite puteve kojima se čovjek u svojoj ograničenosti i potrebi za smislom obraća Jednom Te Istom.

Da je Stvoritelj htio da svi ljudi budu identični, da misle na isti način, govore jednim jezikom i mole se kroz identične obrede — On bi ih takvima i stvorio. Raznolikost svijeta nije greška u sistemu, niti je propust koji ljudi trebaju "ispravljati" isključivošću i progonom. Ona je direktan odraz božanske volje.

I tu dolazimo do ključnog apsurda: ako vjernik vjeruje da je Bog stvorio sve ljude, kako onda može mrziti čovjeka koji se istom tom Stvoritelju obraća na drugačiji način, drugim jezikom ili kroz drugačiji ritual?

Mržnja kao vrhunsko bogohuljenje

Kada vjernik osjeti mržnju ili prezir prema drugome zbog načina na koji se moli, on time čini nešto mnogo dublje i opasnije od samog ljudskog grijeha. On čini vrhunsko bogohuljenje.

Omalovažavati ili mrziti drugog vjernika znači tvrditi da je naše shvatanje Boga jedino tačno, a da je Stvoritelj pogriješio što je dozvolio postojanje drugog i drugačijeg. To više nije vjera; to je duhovna oholost (hybris). U tom trenutku, čovjek sebe stavlja iznad Boga, diktirajući koga bi Stvoritelj trebao voljeti, a koga odbaciti.

Pretvoriti Boga iz univerzalnog izvora ljubavi u lokalnog, plemenskog boga koji mrzi iste ljude koje i mi mrzimo, nije ništa drugo do svođenje božanskog na sopstvenu sitnu, ljudsku mjeru i pakost. To je najčistiji oblik idolatrije: obožavanje sopstvenog ega i kolektivnog identiteta pod krinkom vjerske odanosti.

Instrumentalizacija vjere i slom etike

Kroz istoriju, pa sve do danas, ratovi i sukobi rijetko su se vodili zbog Boga, ali su se uvijek vodili u Njegovo ime. Bog je oduvijek bio najjeftinije i najefikasnije pogonsko gorivo za ljudsku pohlepu, političku moć i otimačinu. Najlakše je mobilisati mase i gurnuti ih u mržnju ako im se ulije strah da je "njihova vjera" ugrožena od "onih drugih".

U toj bezdušnoj igri, političke i vjerske elite već decenijama održavaju simbiozu od koje obje strane imaju korist. Političari redovnim prisustvom u prvim redovima na vjerskim obredima kupuju jeftin moralni imunitet za sopstveni nemoral i korupciju. S druge strane, vjerske strukture u zamjenu dobijaju uticaj, privilegije i budžetska sredstva, često zatvarajući oči pred nepravdom i mržnjom unutar sopstvenih redova.

U tom procesu, vjeronauka i vjerski odgoj, umjesto da uče univerzalnoj ljudskoj etici, empatiji i poštovanju Stvoriteljevog djela u svakom čovjeku, nerijetko postaju mehanizam rane indoktrinacije i utvrđivanja granica. Znanje o vlastitim obredima i praznovanjima stavljeno je ispred dobrote i poštenja.

Stvorena je opasna anestezija savjesti u kojoj je dovoljno obaviti obred, otići na molitvu ili formalno ispuniti prazničnu dužnost, pa da se svi grijesi prema bližnjemu speru. Mržnja prema komšiji se tada lakoumno opravdava "zaštitom naroda i vjere", čime se i najgori nemoral u očima pojedinca pretvara u navodnu vrlinu.

Put ka raspetljavanju čvora

Molitva koja ne omekšava ljudsko srce, koja ne budi samilost prema svakom živom biću i ne zaustavlja ruku u činjenju nepravde — nije molitva. Ona je samo prazan, bučan ritual koji služi umirivanju nečiste savjesti.

Zamršeni čvor u kojem se kao društvo gušimo neće se raspetljati sve dok ne smognem snage za najteži oblik poštenja: da pogledamo u sopstveno dvorište. Pomirenje i napredak ne počinju od prebrojavanja u hramovima, niti od glasnog dokazivanja ko se glasnije i pravilnije moli.

Oni počinju onog trenutka kada shvatimo da su svi naši putevi ka Bogu poput različitih jezika kojima pokušavamo izraziti istu ljudsku čežnju za smislom, pravdom i ljubavlju. Onaj ko mrzi drugi jezik, ne voli ni sopstveni — on samo voli moć da ućutka druge. Sve dok ne shvatimo da je poštovanje drugog čovjeka najviši čin poštovanja samog Stvoritelja, ostaćemo društvo sa 97 posto deklarativnih vjernika i nula posto suštinske etike.