KADA MRTVI BOLJE RAZUMIJU BUDUĆNOST OD ŽIVIH

KADA MRTVI BOLJE RAZUMIJU BUDUĆNOST OD ŽIVIH

Postoji jedna pojava koja me već dugo zaokuplja, a što je više posmatram, sve mi se čini da je ne možemo objasniti samo politikom, niti samo načinom na koji obilježavamo istorijske događaje.

Na skupovima kojima se danas obilježavaju događaji iz Narodnooslobodilačke borbe, događaji od kojih nas dijeli osamdeset i više godina, često vidimo nešto što na prvi pogled izgleda gotovo paradoksalno. Ti skupovi znaju biti masovni, dobro organizovani, dostojanstveni i, što je možda najvažnije, okrenuti budućnosti. Na njima se govori o slobodi, jednakosti, antifašizmu, zajedništvu i odgovornosti prema čovjeku. Na njima se, uprkos proteklim decenijama, još uvijek može osjetiti ideja zajedničkog prostora.

A onda pogledamo obilježavanja događaja iz devedesetih.

Tu su još uvijek među nama brojni neposredni učesnici i svjedoci. Još uvijek žive ljudi koji mogu govoriti o onome što se dogodilo. Još postoje lične uspomene, fotografije, dokumenti, mjesta zločina, ljudi koji nose svoje rane i svoje gubitke.

I upravo tu, gdje bi istorijsko pamćenje trebalo biti najživlje, ono je često najpodijeljenije.

Skupovi su nerijetko nacionalni i vjerski obilježeni, prožeti dnevnom politikom, a nerijetko se i međusobno isključuju. Jedni druge proglašavaju neprijateljskim, nepoželjnim ili čak opasnim. Događaj koji bi trebao biti predmet sjećanja postaje sredstvo političke mobilizacije.

Kako smo došli do toga?

Kada sjećanje postane vlasništvo

Možda je ključ u tome što još uvijek nismo naučili razliku između sjećanja i vlasništva nad sjećanjem.

Sjećanje bi trebalo pripadati svima.

Ali mi smo od njega napravili teritoriju.

Kao što se borimo za teritoriju, borimo se i za pravo da kažemo čija je žrtva veća, čiji su mrtvi važniji, čiji su heroji pravi, a čiji lažni. Ne borimo se samo oko činjenica. Borimo se oko identiteta.

Tako se istorijski događaj pretvara u dokaz vlastite nacionalne ili vjerske ispravnosti.

A kada se to dogodi, prošlost prestaje biti učiteljica budućnosti i postaje oružje sadašnjosti.

Tu je možda najdublji problem.

Jer rat se tada ne završava svojim završetkom.

On se nastavlja kroz sjećanje.

Što je događaj bliži, manje smo slobodni da ga razumijemo

Postoji jedan gotovo paradoksalan odnos prema vremenu.

Što smo od nekog događaja udaljeniji, to ga lakše možemo posmatrati kao istoriju.

Danas možemo govoriti o Neretvi, Sutjesci, Kozari ili Drvaru i pokušavati razumjeti njihovo značenje izvan neposrednog iskustva ljudi koji su u tim događajima učestvovali.

Možemo izvući vrijednosti.

Možemo postaviti pitanja.

Možemo se ne slagati, a da se ipak okupimo oko neke zajedničke ideje.

Ali pokušajte isto učiniti s događajima iz devedesetih.

Recimo: hajde da ih razumijemo kao zajedničku tragediju i kao upozorenje budućim generacijama.

Odmah će se pojaviti pitanje:

Čiju verziju rata?

I tu počinje problem.

Jer devedesete još uvijek nisu samo istorija.

One su za mnoge ljude još uvijek dio identiteta, porodične memorije, straha, političkog uvjerenja, osjećaja pripadnosti i lične traume.

Zato se oko njih ne raspravlja samo o tome šta se dogodilo.

Raspravlja se o tome ko je bio žrtva, ko heroj, ko krivac, kome pripada pravo na bol i, na kraju, kome pripada budućnost.

Mrtvi su oslobođeni dnevne politike

Možda upravo zato na skupovima posvećenim događajima od prije osamdeset i više godina možemo biti slobodniji.

Mrtvi više nemaju političke interese.

Ne izlaze na izbore.

Ne pregovaraju o vlasti.

Ne traže ministarska mjesta.

Ne proizvode dnevne političke sukobe.

Oni su ostavili svoje živote u vremenu koje je prošlo.

Ali mi smo njihovu smrt sposobni pretvoriti u vrijednost.

I tu nastaje čudan obrat: mrtvi postaju slobodniji od živih.

Slobodni da budu zajednički.

Slobodni da pripadaju svima.

Slobodni da njihova borba bude tumačena kao borba za nešto veće od vlastite pripadnosti.

Živi, međutim, još uvijek imaju interese.

Zato je prošlost živih mnogo opterećenija sadašnjošću.

Antifašizam kao zajednički prostor

Zbog toga su najbolja antifašistička okupljanja nešto više od komemoracija.

Ona nisu samo okretanje prema prošlosti.

Ona su pokušaj da se iz prošlosti izvuče princip za budućnost.

Antifašizam u svom izvornom značenju nije nacionalna kategorija.

Fašizam ne bira žrtve prema tome kojoj naciji pripadaju.

Zato ni otpor fašizmu ne može biti zatvoren u jednu naciju.

Upravo zbog toga antifašističko sjećanje može biti nadnacionalno.

Ne zato što negira nacije, nego zato što čovjeka stavlja iznad njih kada je ugroženo njegovo pravo na život, slobodu i dostojanstvo.

Tu nastaje njegova državotvornost.

Ne u zastavama.

Ne u ceremoniji.

Ne u formalnom pominjanju države.

Nego u sposobnosti da ljudi nešto prepoznaju kao zajedničko dobro.

Država, naime, nije samo teritorija i institucija.

Država je i svijest da postoji nešto što pripada svima.

Kada izgubimo tu svijest, možemo imati institucije države, a da istovremeno izgubimo osjećaj zajedničkog prostora.

Kada se vjera i nacija usele u sjećanje

Naravno, čovjek ima pravo na svoju naciju, vjeru, porodično sjećanje i vlastitu interpretaciju prošlosti.

Problem nastaje onda kada ta pripadnost postane jedini dozvoljeni okvir za razumijevanje prošlosti.

Tada žrtva više nije jednostavno čovjek koji je stradao.

Ona postaje naša žrtva.

Heroj više nije čovjek koji je učinio herojsko djelo.

On postaje naš heroj.

A onda i zločin prestaje biti zločin.

Postaje zločin njihovih.

To je trenutak u kojem moralna kategorija ustupa mjesto identitetskoj.

I tu počinje opasnost.

Jer ako je dobro uvijek naše, a zlo uvijek njihovo, onda više ne postoji univerzalni moralni kriterij.

Postoji samo plemenski.

Društvo koje nije u stanju svoju tragediju pretvoriti u istoriju

Možda je najteža rečenica koju možemo izgovoriti o nama samima ova:

Mi smo preživjeli rat, ali možda još nismo uspjeli završiti rat u sebi.

Rat se može završiti političkim sporazumom.

Može završiti potpisivanjem dokumenta.

Može završiti prestankom pucanja.

Ali rat ne završava potpuno dok društvo ne bude sposobno da ga pretvori u istoriju.

A istorija nije zaborav.

Naprotiv.

Istorija je sposobnost da se sjećamo bez ponovnog ratovanja oko sjećanja.

To znači priznati vlastitu žrtvu, ali i tuđu.

Pamtiti svoje mrtve, ali ne negirati tuđe.

Osuditi zločin čak i kada ga je počinio neko iz vlastitog kolektiva.

I prije svega, iz tragedije izvući nešto što će budućim generacijama pomoći da ne ponove ono što smo mi učinili.

To je trenutak kada sjećanje postaje civilizacijska vrijednost.

Šta nam onda govore veliki antifašistički skupovi?

Možda nam govore nešto što još nismo dovoljno spremni čuti.

Da se prošlost može koristiti na dva potpuno različita načina.

Možemo je koristiti da bismo dokazali zašto smo mi u pravu.

A možemo je koristiti da bismo razumjeli šta moramo učiniti da buduće generacije ne ponove našu tragediju.

Prvi način proizvodi nove podjele.

Drugi proizvodi budućnost.

Zato možda nije najvažnije koliko ljudi dolazi na neki skup.

Važnije je s kakvom namjerom dolaze i s kakvom mišlju odlaze.

Ako sa skupa odlaze sa uvjerenjem da su „naši“ bolji od „njihovih“, onda smo samo obnovili prošli sukob.

Ako odlaze sa mišlju da čovjek ne smije biti ponižen, proganjan, ubijen ili diskriminisan zato što pripada drugima, onda smo od prošlosti napravili vrijednost.

Tu je razlika između komemoracije i kulture sjećanja.

Pitanje koje ostaje

Zato me sve više zaokuplja pitanje koje na prvi pogled zvuči gotovo paradoksalno:

Kako je moguće da mrtvi od prije osamdeset godina danas ponekad bolje razumiju našu budućnost nego živi svjedoci našu prošlost?

Možda zato što mrtvi više nemaju šta da osvoje.

Njihova budućnost je završena.

Naša još nije.

A upravo zato imamo odgovornost da njihovu prošlost ne koristimo kao gorivo za nove sukobe, nego kao materijal iz kojeg ćemo graditi drugačiju budućnost.

Nije problem u tome što se različito sjećamo.

Problem je kada zbog različitog sjećanja više ne možemo biti zajedno.

Nije problem što imamo različite žrtve.

Problem je kada jedni drugima osporavamo pravo na bol.

Nije problem ni u tome što imamo različite interpretacije prošlosti.

Problem nastaje kada od interpretacije napravimo identitetsku istinu koju niko drugi ne smije dovesti u pitanje.

Tada prošlost više nije prošlost.

Ona postaje politička sadašnjost.

A društvo koje svoju prošlost ne može pretvoriti u zajedničku lekciju ostaje njen zarobljenik.

Možda je zato naš najvažniji zadatak upravo ovaj:

osloboditi mrtve od politike i osloboditi žive od zarobljenosti prošlošću.

Tek tada ćemo moći reći da smo zaista naučili nešto iz vlastite istorije.

I tek tada će sjećanje prestati biti zid između ljudi i postati most prema budućnosti.