MOSTAR KAO ZAROBLJENI GRAD: Od UNESCO-ve baštine do primitivizirane kasabe

MOSTAR KAO ZAROBLJENI GRAD: Od UNESCO-ve baštine do primitivizirane kasabe

 Svaki grad ima svoju fasadu, ali rjetki su gradovi u kojima je ponor između te fasade i stvarne svakodnevice tako dubok i mučan kao u današnjem Mostaru. Dok se u službenim brošurama i govorima lokalnih političara nižu hvalospjevi o „rekordnim turističkim sezonama“, „evropskom Mostaru“ i hiljadama noćenja, dovoljno je napraviti samo stotinu koraka od Starog mosta da se shvati surova istina: Mostar sistematski i tiho tone u bezakonje, nerad i potpunu komunalnu i urbanističku anarhiju.

 Ono što se danas događa na ulicama Mostara nije slučajnost niti prolazna ljetna gužva. To je direktna posljedica upravljanja gradom od strane ljudi koji ga ne vole, ne razumiju i ne poštuju — bilo iz čiste nekompetencije, bilo iz svjesne namjere i ostvarivanja jeftinih političkih i privatnih interesa.

 Pješačke zone kao poligoni za bahatost

 Priča počinje tamo gdje bi red morao biti besprijekoran — u UNESCO zaštitnoj zoni. U pješačkoj zoni koja vodi prema Starom mostu, umjesto spokojne šetnje građana, dijaspore i turista, svjedočimo saobraćajnoj divljini. Automobili, motori i električni romobili jure između majki s dječijim kolicima, invalida i starijih osoba.

 Kada opomenete vozača da se nalazi u zoni rezervisanoj za pješake, ne dobijate izvinjenje, već prijetnju fizičkim obračunom i bahati uzvik: „Šta hoćeš, ja sam ovdje rođen!“. To je definicija lokalnog primitivizma — pretvaranje prava na rođenje u pravo na kršenje zakona. Istovremeno, u toj istoj pješačkoj zoni postoje privatni i nelegalni parkinzi, dok policije i komunalnih inspekcija nema ni na vidiku. Red se ne održava, ulica se ne pere, nego se čeka kiša da spere prljavštinu sa „turističkog bisera“.

 Posebno gorka činjenica jeste selektivnost: dok se u nekim dijelovima grada red koliko-toliko održava, a nepropisno parkiranje i prosjačenje kažnjavaju, drugi dijelovi grada se namjerno ostavljaju u haosu. Time se šalje opasna, tiha poruka o građanima prvog i drugog reda, o „kulturnim“ i „primitivnim“ zonama.

 Saobraćajni kolaps i okupacija javnog prostora

Problem pješačke zone samo je kap u moru opšteg saobraćajnog i urbanističkog rasula:

Sjeverni ulaz u grad kao saobraćajni pakao: Prvi utisak koji putnik dobije pri ulasku u Mostar jeste haos, nepregledne kolone i urbanistički nemar na sjevernom prilazu gradu. Umjesto modernog, funkcionalnog i estetski uređenog ulaza u jedinu hercegovačku metropolu, dočekuje nas saobraćajna agonija.

Parkiranje „gdje ko stigne“: Trotoari, zelene površine, pješački prelazi i ulazi u zgrade postali su privatna parkirališta. Pješaci su u Mostaru protjerani sa trotoara na prometne kolovoze.

Terasizacija bez granica: Ugostiteljski stolovi i stolice postavljaju se bez ikakvog reda, uzurpirajući prolaze do te mjere da na pojedinim mjestima dva čovjeka ne mogu proći jedno pored drugog. Javni prostor se poklanja i rasprodaje zarad privatnog profita pod patronatom lokalnih moćnika.

 1995. godina u srcu turističke atrakcije

 Možda najstrašniji simvol ove nebrige jesu ruševine koje se i dalje nalaze na svega 50 do 100 metara od Starog mosta. Trideset godina nakon rata, u zoni koja generiše milione maraka prihoda od turizma, kulise izgledaju kao da je rat juče završen.

Kako je moguće da grad koji raspolaže budžetima od više desetina miliona maraka nije u stanju sanirati, ukloniti ili obezbijediti objekte u samom jezgru grada? Odgovor je jednostavan: resursi se crpe, a u grad se ne ulaže.

Grad kojim vladaju oni koji ga ne vole

 Mostar je danas postao žrtva tri grupe upravitelja:

Nekompetentnih, koji jednostavno ne znaju kako se upravlja modernim gradom, pa dopuštaju da se stvari odvijaju po principu inercije.

 Gramzivih, koji grad posmatraju isključivo kao resurs za izvlačenje lične i stranačke koristi — kroz naplatu nelegalnih parkinga, dopuštanje uzurpacije javnih površina i ignorisanje divlje gradnje.

Političkih kalkulanata, kojima odgovara da Mostar ostane zapuštena, podijeljena i nefunkcionalna „kasaba“, jer se u haosu i među-nacionalnim ili među-gradskim tenzijama najlakše vlada.

 Zaboravljeno dostojanstvo građana

 Mostar nije samo spomenik pod zaštitom UNESCO-a. Mostar su njegovi ljudi — oni koji u njemu žive 365 dana u godini, majke koje ne mogu gurati kolica od nepropisno parkiranih vozila, invalidi koji su zatočeni u svojim domovima, i svi oni koji svakodnevno trpe agresiju i primitivizam na sopstvenim ulicama.

Dok god nadležne institucije — od MUP-a HNK do Gradske uprave i inspekcija — budu šutile i zatvarale oči, Mostar će nastaviti da tone iz statusa mediteranskog bisera u status zapuštene kasabe. Gradu ne trebaju nova obećanja i prigodničarski govori. Gradu trebaju policajci na ulicama, kazne za bahate, uklanjanje ruševina, pranje ulica i vraćanje javnog prostora njegovim građanima.

Ako vlasti nisu sposobne ili ne žele da obezbijede osnovni red i bezbjednost, onda više ne govorimo o nesposobnosti — govorimo o saučesništvu u uništavanju Mostara.