TRIBINA KAO OGLEDALO DRUŠTVA

TRIBINA KAO OGLEDALO DRUŠTVA

Od navijačkog folklora do političkih rezervnih armija

Ako se navijačke grupe u našem okruženju zovu Horde zla, Manijaci, Robijaši, Škripari, Fukare i slično – šta mi uopšte pozitivno možemo očekivati od takvih zajednica?

Nomen est omen – ime jeste znak. Kada grupa mladih ljudi samoinicijativno odabere da se identifikuje kroz nazive koji prizivaju mrak, devijaciju, nasilje i društvenu marginu, to nije slučajnost niti nekakav bezazleni ulični humor. To je javni pristanak na agresivni narativ kao vlastiti identitet.

I tu moramo postaviti osnovno pitanje: O kakvom je odgoju tu riječ?

Kakav je to obrazovni, porodični i društveni sistem koji oblikuje mladog čovjeka tako da mu vrhunac pripadnosti predstavlja identifikacija s "mračnim snagama"? Kada škola, porodica i kultura prestanu nuditi jasan i pozitivan sistem vrijednosti, nastaje opasan vakuum. Tu prazninu brzo i efikasno popunjava tribina. Ona nudi lažni osjećaj moći, zaštite i kolektivnog autoriteta. Generacije rođene godinama nakon rata odrastaju u atmosferi u kojoj je mržnja prema "drugom" i "drugačijem" prihvaćena kao prirodno stanje stvari. Umjesto da tribina bude prostor zdravog takmičarskog duha i strasti prema klubu, ona postaje regrutni centar i poligon za radikalizaciju.

Ko to plaća i kako "legalno" ulazi?

Pri tome, sve te grupe troše ogromna sredstva na navijačku rekvizitu, pirotehniku, skupocjene koreografije i organizovana putovanja stotina ljudi. Bilo bi naivno vjerovati da se sve to finansira od skromnih dječijih džeparaca.

Ko to zapravo finansira?

Javna je tajna da navijačke grupe raspolažu budžetima na kojima bi im pozavidjele i mnoge kulturne institucije. Dio tih sredstava dolazi direktno iz klupskih kasa pod izgovorom "podrške navijačima", dok drugi dio stiže iz mutnih političkih i polukriminalnih fondova u kojima pojedine vođe grupa služe kao produžena ruka određenih interesa.

Posebna je priča kako se tone pirotehnike i transparenti s fašističko-nacionalističkim sadržajem "legalno" unose na stadione. To ne ulazi magijom. Običan građanin sa djetetom na ulazu prolazi rigorozne kontrole, dok se na tribine unose čitavi arsenali. To govori samo jedno: riječ je o sistemskom "gledanju kroz prste", ako ne i o direktnoj sprezi zaštitarskih i policijskih struktura s vođama navijača.

Prećutni saučesnici u sjenki

Onda se naknadno čudimo i pitamo: otkud fizički obračuni na ulicama, otkud nacionalističko-fašističko orgijanje na tribinama, otkud razbijene glave i zapaljeni automobili?

Prave odgovore znamo svi, ali ih malo ko izgovara:

·  Klubovi se ne ograđuju – dakle, saučesnici su. Uprave klubova se rijetko ili nikako ne distanciraju od izgrednika. Jedni to ne čine iz čistog straha od odmazde, a drugi zato što im te iste grupe služe kao mehanizam pritiska na uprave, saveze ili političke opozicionare.

·  Politika se ne ograđuje – dakle, saučesnica je. Navijačke grupe su u našoj realnosti davno prestale biti samo ljubitelji sporta. One su postale stranačke "vojske" u rezervi. Služe za kontrolu ulice, odrađivanje prljavih poslova, pritiske na neistomišljenike i podizanje međuetničkih tenzija tačno onda kada je to vladajućim strukturama potrebno.

Danas je gotovo svaka rizična utakmica zapravo samo nastavak nekog boja iz devedesetih, spakovan u sportske rekvizite.

Vrijeme je za beskompromisan iskorak

Bez ozbiljnog zakona i njegove oštre, dosljedne provedbe – nema ni sporta za uživanje. Naši stadioni su umjesto mjesta okupljanja porodica postali zabranjeni gradovi za sve koji misle glavom.

Vrijeme je za iskorak. Ali taj iskorak ne čine blaga saopštenja za javnost i simbolične novčane kazne. On znači radikalnu eliminaciju mnogih iz sporta:

1.    Uvođenje stroge individualne odgovornosti i trajnih zabrana ulaska na stadione za izgrednike (po uzoru na britanski model).

2.    Potpuno presijecanje finansijskih tokova između politika, uprava klubova i vođa navijačkih grupa.

3.    Krivičnu i finansijsku odgovornost uprava koje tolerišu ili sponzorišu ekstremizam na tribinama.

Imam potrebu o tome progovoriti jer je šutnja postala pretiha, a cijena koju plaćamo kao društvo previsoka. Prećutkivanje ovog haosa stvorilo je lažni utisak da je ovo "normalan navijački folklor". Nije i ne smije biti. Ako ne očistimo tribine i ne nazovemo stvari pravim imenom, ostavićemo novim generacijama umjesto sporta samo još dublji mrak.