INFLACIJA STRADANJA: Kako je politizacija „logora“ i „masovnih grobnica“ osiromašila našu istinu

 

INFLACIJA STRADANJA: Kako je politizacija „logora“ i „masovnih grobnica“ osiromašila našu istinu

Riječi u javnom prostoru nisu samo medij komunikacije — one su u postratnim društvima oružje. Kada se koriste neoprezno ili sa svjesnim političkim predumišljajem, one gube svoje izvorno značenje. Posljednjih godina svjedoci smo sve učestalije upotrebe teških pravnih i forenzičkih pojmova kao što su „masovna grobnica“ i „logor“ u dnevno-političke svrhe. Ono što bi trebali biti analitički, sudski i forenzički utvrđeni pojmovi s jasnom težinom, u našem javnom prostoru postali su puki rekviziti za homogenizaciju vlastitog naroda i održavanje konstantnog stanja egzistencijalnog straha.

Semantička inflacija: Od forenzičkih činjenica do medijskog senzacionalizma Prvi problem koji iz ovoga proizlazi jeste opasna terminološka impreciznost. Kada u medijskim naslovima pročitamo da je otvorena „masovna grobnica“ u kojoj su pronađena dva ili tri tijela, javnost se nesvjesno navikava na površnost. Svaka žrtva, bez ikakve dileme, ima jednako pravo na dostojanstvo, ime i pravdu. Međutim, postoji jasna razlika između nalaza pojedinačnih ili zajedničkih grobnica i masovnih grobišta. U praksi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), masovna grobnica definisana je kao grobište koje sadrži više tijela (prema standardu UN-a pet ili više) pohranjenih bez poštovanja vjerskih i običajnih obreda, s primarnim ciljem prikrivanja zločina. Posebno tešku pravnu kategoriju čine sekundarne i tercijarne grobnice, nastale sistematskim prekopavanjem primarnih lokacija teškom mehanizacijom i premještanjem posmrtnih ostataka. Kada domaća politika i senzacionalistički mediji svaki lokalitet sa dva tijela proglase „masovnom grobnicom“, oni ne ukazuju poštovanje žrtvama, već terminološki poravnavaju i devalviraju strahotu lokacija na kojima su ležale stotine ili hiljade sistemski likvidiranih ljudi.

Logor ili zatvor: Šta kaže međunarodno pravo, a šta stvarni režim 

Drugi, još dublji sloj manipulacije tiče se pojma „logor“. Međunarodno humanitarno pravo, primarno kroz Treću i Četvrtu Ženevsku konvenciju iz 1949. godine, te prateće Dodatne protokole, vrlo precizno definiše tretman ratnih zarobljenika i zaštitu civilnih lica. Postojanje vojnih zatvora ili sabirnih centara tokom ratnog stanja samo po sebi nije protivno međunarodnom pravu, pod uslovom da se poštuje formalno-pravni osnov, vodi evidencija i omogući nadzor Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK).

Ipak, u obimnoj judikaturi MKSJ-a — kroz presude u predmetima kao što su Mucić i drugi (logor Čelebići), Kvočka i drugi (logori Omarska, Keraterm i Trnopolje) ili Kordić i Čerkez — uspostavljen je jasan pravni standard: objekat dobija status zatočeničkog logora onog trenutka kada pređe u režim vansudskog, protivpravnog zatvaranja civila, propraćenog sistematskim mučenjem, nehumanim uslovima, uskraćivanjem hrane i medicinske pomoći, te ubistvima. Za međunarodno pravo potpuno je nebitno da li je vlast na ulaz stavila tablu „sabirni centar“, „karantin“ ili „vojni pritvor“; odlučujući je isključivo stvarni, faktički režim koji je unutra vladao.

Asimetrija narativa: Eufemizmi za vlastite, maksimizacija za tuđe zločine 

Nasuprot ovim pravno utvrđenim činjenicama, domaća politička praksa funkcioniše po principu dvostrukih mjerila:

·  Administrativni eufemizmi za vlastite strukture: Objekti pod kontrolom „naših“ snaga uporno se nazivaju „prihvatilištima“, „izolatorijima“ ili „privremenim pritvorskim jedinica“, čime se pokušava sačuvati privid legaliteta i izbjeći komandna odgovornost.

·  Maksimizacija za drugu stranu: Svaki objekat pod kontrolom „drugih“ automatski se u javnom prostoru kvalifikuje kao „koncentracioni logor“, čime se stvara slika o isključivo jednosmjernoj i planiranoj zločinačkoj namjeri.

Ova dvostruka mjerila ne služe traganju za istinom niti odavanju počasti stradalima; ona služe isključivo za građenje zida nepovjerenja.

Cijena politizacije: Kako politička zloupotreba poništava žrtve 

Kada se patnja pretvori u pogonsko gorivo za politiku, štetu prvo trpe same žrtve, čija se tragedija svodi na statistički i retorički argument za predizborne skupove. Šteti se i društvu u cjelini: ignorisanjem sudski utvrđenih činjenica i forenzičkih standarda onemogućava se bilo kakav racionalan dijalog, a građani se drže u stanju zamrznutog konflikta.

Put naprijed: Terminološka disciplina kao uslov pomirenja

Relaksacija odnosa na ovim prostorima neće doći kroz političku trgovinu narativima. Ona može doći jedino kroz intelektualno poštenje i terminološku disciplinu — prihvatanjem jezika činjenica, pravomoćnih presuda i forenzičkih nalaza, a odbacivanjem jezika političke mobilizacije. Samo tako ćemo pokazati stvarno poštovanje prema onima koji su stradali, a živima omogućiti da konačno počnu graditi budućnost bez straha.