Sead Đulić

  U Bosni i Hercegovini po popisu stanovništva iz 2013. godine živi 3.531.159 stanovnika. Od toga je Bošnjaka 1.769.592 (50,1 %), Srba 1.086.733 (30,8 %), Hrvata 544.780 (15,4 %) i Ostalih 130.054 (3,7 %). Broj birača 2018. godine, kada su bili posljednji Opći izbori, registrovan u Bosni i Hercegovini iznosio je 3.355.429, a glasalo je ukupno 1.812.960 ili 54,02% birača. Od tog broja, za poslanike Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, za vladajuće stranke (SDA, SNSD, HDZ) glasalo je: SDA 281.754 građana, SNSD 260.930 građana i HDZ 145.487 ili ukupno 688.171 građanin. Ako ove podatke uporedimo, i bez velike analize, dolazimo do činjenica koje su zastrašujuće. Naime, Bosnom i Hercegovinom ove stranke, sa svojim satelitima, neprikosnoveno vladaju, iako imaju povjerenje od ukupno 37,96% građana koji su glasali ili 20,51% od ukupnog broja glasača u Bosni i Hercegovini. Da stvar bude paradoksalnija lideri tih stranaka su sebe, sa povjerenjem jedne petine ukupnog broja gl...

Posljednjih dana pročitao sam više tekstova i razmišljanja raznih autora koji opserviraju antifašizam danas i djelovanje antifašističkih udruženja i organizacija u vremenu koje živimo. Ako sam razumio tekstove, a mislim da jesam, uglavnom se slažu u ocjeni da se ta udruženja i organizacije moraju mijenjati i fokus svoga djelovanja odmaknuti od naslijeđa koje baštine, jer ono je bremenito raznim kontraverzama. Uz to se odmah dodaje kako ova udruženja i organizacije pristaju na tezu da zločinci postoje samo u drugim narodima, te da to prijeti da se pretvore u svoje suprotnosti. Naravno, bez razlike, svi kao primjere navode negativan stav ovih udruženja naspram rehabilitacije četničkog pokreta i proglašavanja istih antifašistima ili nedistanciranje od stradanja franjevaca u Hercegovini 1945. godine, odnosno   stradanja pripadnika Mladih muslimana. Način pisanja i izneseni stavovi koji poučavaju antifašistički pokret danas tomu kako bi trebao djelovati uistinu bi ga odveli tamo, od...

  /Obraćanje na skupu sjećanja u povodu 12. godišnjice smrti Marsele Šunjić/   Poštovani prijatelji porodice Šunjić,   Hvala vam što ste i ove godine, uprkos svim nedaćama koje nam onemogućavaju normalnu komunikaciju, danas ovdje, u Sutini. Imam tešku zadaću da kažem nekoliko rečenica primjerenih trenutku i razlogu našeg okupljanja. Februar je 2021. godine, a kao da je juče bila 2009. godina i tihi, dostojanstveni odlazak Marsele Šunjić na svoj mjesec, sa kojeg nas, vjerujem, i danas pozdravlja, ali i trajni povratak tamo gdje jeste njeno istinsko stanište. U Mostar, u kojem je, i za koji je, jedino disala punim plućima. “Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe.”, jednom prilikom zapisao je naš nobelovac, Ivo Andrić, a meni se danas čini da je Andrić zapisujući ovu misao o smrti mislio i na Marselu Šunjić. Svojim životom svjedočila je da joj je cijeli Svijet mali, a Mostar dosta. I u Njujorku, i u Milanu, ali i u...

Godina je 1968. U septembru polazim u četvrti razred srednje škole. Maturant. Iste godine kao uzoran omladinac, dobar učenik i omladinski aktivista u izviđačkoj organizaciji, te RKUD „Abrašević“ i akcijaš bivam primljen u članstvo SKJ. Nas petero iz razreda. Ponosan dolazim kući i ocu, starom komunisti i partizanu saopštavam radosnu vijest. On me začuđeno pogleda, pruži ruku i reče: Sine, jesi li ti svijestan u šta ulaziš? Nije ni završio u potpunosti pitanje vrlo važno sam odgovorio potvrdno i bio zbunjen što sa mnom ne dijeli isto oduševljenje. Prošao sam nekoliko omladinskih političkih škola i pročitao svu ponuđenu mi literaturu u funkciji pripreme za prijem u Partiju, te bio uvjeren da sam spreman za novi vid društvenog angažmana. Kasnije ću se često sjećati ovog očevog pitanja, ali i razumjeti njegovu suštinu. Međutim, godina u kojoj sam postao članom Partije bila je vrlo turbulentna i značajno uticala na moje stavove, odrastanje i u suštini me odredila za čitav život. Godina je...