SLOVO O MARSELI

 

/Obraćanje na skupu sjećanja u povodu 12. godišnjice smrti Marsele Šunjić/

 

Poštovani prijatelji porodice Šunjić,

 

Hvala vam što ste i ove godine, uprkos svim nedaćama koje nam onemogućavaju normalnu komunikaciju, danas ovdje, u Sutini. Imam tešku zadaću da kažem nekoliko rečenica primjerenih trenutku i razlogu našeg okupljanja. Februar je 2021. godine, a kao da je juče bila 2009. godina i tihi, dostojanstveni odlazak Marsele Šunjić na svoj mjesec, sa kojeg nas, vjerujem, i danas pozdravlja, ali i trajni povratak tamo gdje jeste njeno istinsko stanište. U Mostar, u kojem je, i za koji je, jedino disala punim plućima.

“Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe.”, jednom prilikom zapisao je naš nobelovac, Ivo Andrić, a meni se danas čini da je Andrić zapisujući ovu misao o smrti mislio i na Marselu Šunjić. Svojim životom svjedočila je da joj je cijeli Svijet mali, a Mostar dosta. I u Njujorku, i u Milanu, ali i u Moskvi, Parizu ili Londonu ona je osjećala Mostar, mirisala lipe njegovih ulica i slušala šum Neretve. Njen unutrašnji kosmos prostirao se između Keveljače i Huma, Planinice i Brkanovog Brda, te Pometenika i Podveleža, a na obalama Neretve i Radobolje, ali i Bune i Bunice. Njen unutrašnji kosmos iz kojeg je crpila sokove života, ali i beskrajna nadahnuća bio je Mostar njenog djetinjstva i njenog odrastanja, Mostar pun ljubavi, mladosti, zajedništva i slobode. Jednom riječju njenim krvotokom tekao je Mostar, u njenim grudima kucao je ritam Mostara, ona je disala Mostar.

O tome je sa neskrivenom strašću pisala i govorila. Zato je bol za gubitkom tog Mostara bila teška i neprebolna. Ta bol curi iz svake njene zapisane rečenice u knjigama koje nam je darovala, ali nas i poučila ljubavi prema gradu. Zapisujući tu ljubav kao da je imala na umu misao Ane Frank  koja kaže: “Ja želim nastaviti živjeti čak i poslije svoje smrti! Zato sam zahvalna Bogu što mi je dao ovaj dar, koji mogu koristiti da razvijam sebe i izrazim sve što je u meni!”.

I mi smo zahvalni za taj dar, jer on je omogućio Marseli da na papir zapiše ono što i mi osjećamo, a eto, nismo u stanju ili prilici zapisati. Tomu svjedoči i naše današnje okupljanje.

Ovdje nismo zbog smrti, ovdje smo zbog života i ljubavi, ovdje smo zbog dobrote koju je nosila Marsela. Danska poslovica kaže: “Dobri ljudi moraju umrijeti, ali smrt ne može ubiti njihova imena.” Da to jeste tako mi svjedočimo danas i ovdje. Marsela Šunjić tugujući za Mostarom koji je osjećala i živjela cijelim svojim bićem, ostavila je knjigu posvećenu Mostaru „Laku noć grade“.

Sjećajući se Marsele, njenog angažmana po svijetu, šireći istinu o događanjima u gradu, u njegovom najstrašnijem i najsramnijem periodu, najbolje ćemo i najglasnije reći joj hvala za sve, ako uspijemo našim djelima ispisati naslov nenapisanog romana „Dobro jutro grade“.

Čini mi se da je ona posljednje godine života istrajavala upravo na tome, na povratku Mostara Mostaru.

Ako to učinimo na Mjesecu, Marselinom mjesecu, biti će radost, a i naš život će biti bolji i ispunjeniji.

Zato, hvala ti Marsela što nas uporno podsjećaš na naše ljudske zadaće i čaršijski red, kako je u Mostaru oduvijek bio običaj.

 

A ko je Marsela Šunjić?

Marsela Šunjić je rođena u Ljubljani 1963. godine. Njeni roditelji, mama Vesna, popularna modna kreatorica osamdesetih, i tata Zdravko, bivši doktor, doveli su je sa 17 dana djedu i baki u Mostar, gdje je provela veći dio svog života. Još za vrijeme studija Ekonomskog fakulteta u Mostaru, gdje je diplomirala 1986. godine, počela je raditi kao freelance novinarka. Iako se školovala za ekonomisticu, Marsela Šunjić oduvijek je željela pisati. Magistrirala je kreativno pisanje na Sarah Lawrence Collegu u New Yorku. Rak je nakon trogodišnje hrabre borbe oteo životu 2009. godine.