DA LI JE „LJEVICA“ IZDALA LJEVICU?

Godina je 1968. U septembru polazim u četvrti razred srednje škole. Maturant. Iste godine kao uzoran omladinac, dobar učenik i omladinski aktivista u izviđačkoj organizaciji, te RKUD „Abrašević“ i akcijaš bivam primljen u članstvo SKJ. Nas petero iz razreda. Ponosan dolazim kući i ocu, starom komunisti i partizanu saopštavam radosnu vijest. On me začuđeno pogleda, pruži ruku i reče: Sine, jesi li ti svijestan u šta ulaziš? Nije ni završio u potpunosti pitanje vrlo važno sam odgovorio potvrdno i bio zbunjen što sa mnom ne dijeli isto oduševljenje. Prošao sam nekoliko omladinskih političkih škola i pročitao svu ponuđenu mi literaturu u funkciji pripreme za prijem u Partiju, te bio uvjeren da sam spreman za novi vid društvenog angažmana.

Kasnije ću se često sjećati ovog očevog pitanja, ali i razumjeti njegovu suštinu. Međutim, godina u kojoj sam postao članom Partije bila je vrlo turbulentna i značajno uticala na moje stavove, odrastanje i u suštini me odredila za čitav život. Godina je to u kojoj su objavljeni romani „Kad su cvetale tikve“ Dragoslava Mihajlovića i „Mirisi, zlato i tamjan“ Slobodana Novaka, a u središtu pažnje bila knjiga „Filosofija palanke“ Radomira Konstantinovića. Te godine desilo se i „Praško proljeće“, proces političkog oslobađanja Čehoslovačke od dominacije Sovjetskog saveza, ali je i Jugoslavija na Olimpijskim igrama u Meksiku osvojila tri zlatne medalje (Miroslav Cerar, Đurđica Bjedov i vaterpolisti), tri srebrne (Đurđica Bjedov, rvač Stevan Horvat i košarkaši) i dvije bronzane (bokser Zvonimir Vujin i hrvač Branislav Simić), te je Jugoslavija postala prvak svijeta u vaterpolu. U Italiji na Evropskom prvenstvu u nogometu 1968. Jugoslavija je bila druga. 

Tito je bio u posjeti Kabulu i Pragu.

Iste godine Jugoslavija i SR Njemačka obnovile diplomatske odnose prekinute 1957. zbog priznanja DR Njemačke. U tadašnjoj SFRJ donosi se zakon o Opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti (ONO i DSZ) čime se formira i Teritorijalna odbrana. Februara 1968. godine XVII sjednica CK SK BiH definira Muslimane (Bošnjake) kao poseban narod SFRJ, a u martu dešavaju se "Martovski događaji" u Poljskoj – studenti demonstriraju u Varšavi zbog zabrane jednog Mickiewiczevog komada, policija ih rastura, ali okupljanja je tokom mjeseca bilo i u drugim gradovima. Dana 27. marta poginuo Jurij Gagarin, a 4. aprila u Memphisu, u američkoj saveznoj državi Tennessee ubijen Martin Luther King, borac za građanska prava i mir.

A onda kreće val studentskih nemira. Počelo je pokušajem ubistva Rudi Dutschke-a, studentskog vođe u Zapadnoj Njemačkoj nakon čega studenti blokiraju distribuciju tabloida Bild-Zeitung, kojeg su smatrali neprijateljskim. Potom studenti zatvaraju Univerzitet Columbia protestujući protiv Vijetnamskog rata. Musical "Kosa" kreće na Broadwayu.

Okupljanje studenata na pariškoj Sorbonnei, protestuju zbog zatvaranja Univerziteta Nanterre prethodnog dana. U maju počinje sukob policije i studenata u Parizu koji su protestovali zbog policijskog prisustva na Sorbonnei. Dešava se jednodnevni generalni štrajk, milion ljudi maršira Parizom; narednih dana se i radnici pridružuju protestima ("okupacije" fabrika). Francuski predsjednik Charles de Gaulle nakratko bježi u Njemačku. Dešavaju se velike demonstracije u Parizu, De Gaulle raspušta parlament – raspisivanjem novih izbora okončana prijetnja revolucije u Francuskoj.

A kod nas, 2. juna uvečer nemiri između brigadista i studenata u blizini Studentskog grada u Beogradu, milicija interveniše. Sutradan studentske demonstracije u Jugoslaviji: Studenti krenuli u stari dio Beograda, milicija ih presreće kod nadvožnjaka i prebija; Rezolucija studentskih demonstracija: protiv socijalne nejednakosti, nezaposlenosti, birokratije i lošeg stanja na univerzitetu.., a 4. juna studenti u grupicama dolaze do svojih fakulteta širom Beograda, počinje štrajk, središte je na Filozofskom fakultetu. Među općim zahtjevima su: nezadovoljstvo zbog nejednakosti, nezaposlenosti, ometanja demokracije i samoupravljanja, zahtjevaju se demokratizacija i slobode. Univerzitet preimenovan u "Crveni univerzitet Karl Marx". Stevo Žigon igra monolog iz drame "Dantonova smrt". Istog dana Predsjedništvo konferencije Saveza studenata Jugoslavije podržava većinu zahtjeva studenata i osuđuje brutalnost milicije i pisanje štampe (studente podržavaju i Predsjedništvo i IK CK SK Srbije, ali zahtjevi "samo demokratskim putem").  Tito u TV obraćanju daje za pravo studentima, kraj protesta; Donesene "Smjernice" Predsjedništva i IK CK SKJ o najvažnijim zadacima SK u razvijanju sistema društveno-ekonomskih i političkih odnosa.

Iste godine izvršen je i atentat na Roberta Kennedyja, američkog senatora i kandidata na stranačkim izborima za predsjedničku trku (umro rano sljedećeg dana), a republikanski kandidat Richard Milhous Nixon pobjedio na predsjedničkim izborima. Na izborima za predstavnički dom i senat većinu su osvojili demokrati. Nixon je uspio približiti SAD Kini i SSSR-u te okončati vijetnamski rat.

Dešava se i revolucija 17. jula – irački ogranak partije Baas dolazi na vlast, Saddam Hussein postaje predsjednik Iraka, a dana 20/21. avgusta Invazija Varšavskog pakta na Čehoslovačku: trupe Varšavskog pakta (osim Rumunije) ušle u Čehoslovačku (Jugoslavija osuđuje intervenciju, podignuta borbena gotovost), a Albanija zbog invazije na Čehoslovačku napušta Varšavski pakt.

Valja podsjetiti da je 1968. godine objavljena "Zagrebačka Biblija", prvi hrvatski prijevod Biblije štampan u Hrvatskoj, te da je Boeing 747 predstavljen javnosti, a i osnovana Korni grupa, jedan od najznačajnijih pop rock sastava sa područja bivše Jugoslavije. Otvorena je i željeznička pruga Sarajevo – Ploče (godinu kasnije je i elektrificirana). Godina je to kad je lansiran Apollo 7, prvi s posadom.

Godinu pamtim i po razornom zemljotresu koji koji je pogodio Bar u Crnoj Gori, početku mirovnih pregovora SAD i Vijetnama u Parizu. Te godine Jugoslavija je druga na 18. šahovskoj olimpijadi u švicarskom Luganu (SSSR prvi), a  The Beatles izdaju album poznat i kao "Bijeli album".

U Prištini su održane demonstracije na kojima su studenti albanske nacionalnosti tražili da Kosovo postane republika u okviru SFRJ; demonstracije i u Uroševcu, Gnjilanu, Podujevu, kao i zapadnoj Makedoniji. Razbijaju se izlozi i prevrću automobili, poginuo jedan demonstrant, povrijeđeno 10 pripadnika snaga reda. Tenkovi i jedinice JNA sprječavaju demonstracije za albanski Dan zastave. Apollo 8 u orbiti oko Mjeseca: posada (Borman, Lovell, Anders) su prvi ljudi koji vide drugu stranu našeg satelita.

Svi ovi događaji, kao i brojni drugi, te 1968. godine sve nas, klince koji tek ulaze u život, značajno su formirali i odredili naše živote. Nekako po prirodi stvari svrstali smo se na ljevicu, mada smo, mnogi od nas, to tek kasnije uistinu osvjestili, ali taj revolucionarizam i buntovništvo mladih širom svijeta snažno nas je zapljusnulo i ostavilo neizbrisiv trag. Kasnije će mnogi od nas u vremenima koja dolaze zbog toga imati probleme, ali nismo se do danas odrekli tog zanosa, poleta i vjere u ideje. Borili smo se na svim poljima našeg djelovanja. To naše ljevičarstvo prečesto je bilo u suprotnosti sa onim kako su ga provodile političke elite u rukovodstvima Partije ili kasnije raznih stranaka. Zapravo različito smo poimali pojam ljevice.

A šta je zapravo ljevica?

„Lјevica predstavlja opći pojam kojim se označavaju politički pokreti, političke stranke i političke ideje koje pripadaju političkom spektru lјevice. Opći ciljevi ljevice obično su društvena jednakost, egalitarizam, radnička prava i demokratizacija, sa čestim naglaskom protiv nevoluntarnih hijerarhija. Tipično zagovara brigu o skupinama koje su potlačene naspram drugih u društvu kroz ublažavanje ili rješavanje nepravednih nejednakosti.

Termin se koristi za mnoge pokrete, pogotovo republikanizam tokom Francuske revolucije, proljeća naroda, pa onda za socijalizam koji uključuje anarhizam, marksizam, socijaldemokraciju i brojne druge teorije, u 19. i 20. stoljeću. Od tada se ljevica koristi za širok pojas pokreta i ideja, uključujući pokrete za građanska prava, feminističke pokrete, proturatne prosvjede i environmentalizam, i niz političkih stranaka. Profesor ekonomije Barry Clark tvrdi: "ljevičari smatraju da ljudski razvoj napreduje kada se individualci uključe u kooperativne, međusobno sporazumne odnose koji bujaju tek kada se pretjerane razlike u statusu, moći i bogatstvu eliminiraju."

Obilježja suvremene i nove ljevice za umanjenje nepravda koje stvara ekonomski kapitalizam:

·        Na razini preduzeća to znači razvijanje mehanizama demokracije na radnom mjestu;

·        Na razini ekonomije to znači razvijanje društvene i demokratske koordinacije umjesto slijepe tržišne proizvodnje;

·        Na razini državnih institucija to znači širenje predstavničkog tipa demokracije s mehanizmima izravne demokracije (npr. participativni proračun, opoziv zastupnika i gradonačelnika, itd.);

·        Na razini društva to znači borba protiv svakog oblika podređenosti i iskorištavanja, naročito borba protiv diskriminacije na osnovi rase, spola, seksualne orijentacije, nacionalne ili etničke pripadnosti, svjetonazora, hendikepa, pripadnosti manjinskoj zajednici i sl.;

·        U odnosu na okoliš to znači usklađivanje gospodarstva u skladu s nosećim i obnovljivim sposobnostima okoliša, te s uvođenjem ekološki prihvatljivih tehnologija.

Pristaše savremene i nove ljevice se zalažu za internacionalizam, umanjenje i prevazilaženje nepravdi koje stvara svjetski kapitalizam, pa se vezuju uz napredne pokrete i stranke iz cijelog svijeta. Borba obuhvata svjetski anti-kapitalistički pokret, kojeg čine različiti radnički i sindikalni pokreti, pokreti za ljudska i manjinska prava i slobode, te suvremene ljevičarske stranke, organizacije i pojedinci.

Napredni pokreti obično se organiziraju na dva načina. Organiziraju se kao stranke koje žele dobiti demokratsku političku moć i djelovati kao anti-sistemska vlast, ali i kao pokreti koji se bore za nadilaženje sistema bez želje za preuzimanjem političke vlasti. Obje strategije su značajne: oni koji djeluju odozdo, i nadilaze dosadašnje društvene odnose, i oni koji u formalnom političkom prostoru mijenjaju politike odozgo.

Termin savremena ljevica, nova ljevica ili demokratska ljevica koristi se i kao sinonim za različite anti-autoritarne socijalističke i neo-marksističke pokrete, organizacije i stranke, ali se pridjev "demokratski" koristi za razlikovanje demokratskih ljevičara od boljševizma 20. stoljeća i marksističko-lenjinističkog modela izgradnje socijalizma, koji se smatra nedemokratskim i autoritarnim, te iskrivljenjem plemenite ideje socijalne pravde.

Načelna obilježja savremene i nove ljevice su: anti-autoritarnost i demokratičnost; anti-kapitalizam; anti-militarizam; sekularizam i anti-klerikalizam; internacionalizam i anti-nacionalizam.“

Ako ovo jesu obilježja ljevice, logično je pitanje, da li mi u Bosni i Hercegovini uopšte imamo ljevicu. Nije dovoljno nazvati se strankom koja je na lijevom političkom spektru ili baštiniti stogodišnju tradiciju ljevice, a u svom djelovanju ne baštiniti ideološko naslijeđe ili opredjeljenje. Ako su ovi stavovi tačni onda mi imamo u našem javnom prostoru lažno predstavljanje, a svako lažno predstavljanje se kažnjava. U našem slučaju građani to vrlo dosljedno čine svake dvije godine, na lokalnim i opštim izborima.

Rukovodstva „ljevičarskih“ stranaka ne analiziraju strukturu svoga članstva i svojih glasača. Tu se, po prirodi stvari, nalazi vrlo šarolika lepeza ljudi i njihovih političkih opredjeljenja. Jedni su tu po automatizmu, bili komunisti, sad socijaldemokrati i to je za njih samo promjena imena, a suština ista. Ovaj broj nije mali, a oni su najrazočaraniji. Druga krajnost su oni koji se online učlanjuju iz nekih razloga i od stranke-partije samo imaju neka lična očekivanja. Pojam ljevica ili socijaldemokratija je špansko selo, a niko se i ne trudi da im to pojasni. Oni su najčešći preletači jer samo čekaju šta mogu dobiti.

Onda se sjetim 1968. godine i pripreme nas omladinaca kroz omladinske političke škole, sa najuglednijim predavačima toga vremena, ali i brojnih konkretnih aktivnosti kroz koje smo razumijevali šta jeste partija i angažman u partiji. Tako udareni temelji kasnije se samo mogu nadograđivati. Ne idealiziram prošlo vrijeme, ali nedovoljno je doći u kancelariju i reći ja hoću. Mora se razvijati i osjećaj pripadnosti ideji. Na kraju krajeva, jedino ideja ljevice na našim prostorima, u organizacionom smislu, ima tradiciju dužu od sto godina, a istovremeno je i jedina politička opcija koja se u praktičnom smislu odrekla naslijeđa koje baštini. U tom naslijeđu ima toliko kapitalnih vrijednosti, uz sve promašaje koji su se dešavali, da bi nam i mnogo veće kulture i nacije pozavidjele na tome šta imamo.

Pa gdje je problem?

U vrhove stranki-partije došli su brojni koji osim imovine ne baštine ništa više iz prošlosti, došli su oni sa online pristupnicama, došli su oni kojima je važniji kabinet od rada na terenu, došli su oni koji jedva razumiju šta se ovdje dešava, ali njima je dobro.

Iznevjerili su naslijeđe koje baštine, nemaju viziju budućnosti, ne nude ništa novo, recikliraju tuđe, malo našminkane, programe i pričaju o socijaldemokratiji.

A šta tačno jeste socijaldemokratija?

„Socijaldemokratija je politička filozofija koja je nastala u drugoj polovini 19. vijeka kao jedna od političkih teorija u pokretu socijalne pravde i ljevice. Danas se socijaldemokratija obično smiješta na lijevi centar političkog spektra.

Izvorna socijaldemokratija je razvijala antikapitalistički program. Ali, vremenom se okrenula političkom pragmatizmu. Pragmatična socijaldemokratija se fokusira samo na minimalni program, kojim u okviru institucija predstavničke, parlamentarne demokratije i tržišne kapitalističke ekonomije nastoji sprovesti djelimičnu promjenu utemeljenu na ekonomskoj ulozi javnog sektora, javnim propisima, programima, investicijama i servisima koji bi trebalo da rade na ublažavanju nepravdi koje nanosi neregulisani, liberalni model tržišne kapitalističke ekonomije. Praktična realizacija takve djelimične promjene u okviru institucija parlamentarne demokratije i tržišne kapitalističke ekonomije obično se naziva socijalno odgovornom državom ili državom blagostanja. Socijaldemokratija se smatra umjerenom strujom u savremenom ljevičarskom pokretu.

Obilježja socijaldemokratije:

·        ostvarenje, poštovanje, zaštita i unapređenje osnovnih ljudskih prava i sloboda, bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su: rasa, boja kože, društveno porijeklo, nacionalno porijeklo, etnička pripadnost, veza sa manjinskim narodom ili manjinskom zajednicom, jezik, vjeroispovijest ili uvjerenje, političko ili drugo mišljenje, članstvo u političkoj, sindikalnoj ili drugoj organizaciji, pol, rodni identitet, seksualna orijentacija, polne karakteristike, bračni ili porodični status, rođenje, starosna dob, društveni status, imovno stanje, genetičke karakteristike, zdravstveno stanje, invaliditet ili drugo lično svojstvo;

·        ostvarenje i razvijanje demokratskih institucija, vladavine prava i socijalne odgovornosti;

·        razvijanje prava i sloboda zapostavljenih i obespravljenih pojedinaca, društvenih skupina i slojeva;

·        razvijanje prava ljudi na rad, sindikalno organizovanje, zdravstveno osiguranje, obrazovanje i socijalno osiguranje;

·        održivi ekonomski razvoj, uz unapređenje ravnomjernog razvoja urbanih i ruralnih područja;

·        afirmacija rodne ravnopravnosti;

·        razvijanje pluralističkog i solidarnog društva koje unapređuje kvalitet života za radnice i radnike, ugrožene slojeve i cjelokupno društvo;

·        ubrzanje društvenog i naučno-tehnološkog napretka;

·        afirmacija načela svjetovnosti;

·        unapređenje uravnoteženosti lokalnog i regionalnog razvoja;

·        zaštita kulturnog i prirodnog nasljeđa, te životne sredine i životinja;

·        promovisanje mirnog i diplomatskog načina rješavanja sporova i sukoba;

·        korištenje demokratskih i nenasilnih parlamentarnih i izvanparlamentarnih oblika djelovanja i protivljenje svim nedemokratskim, autoritarnim i totalitarnim oblicima djelovanja.

Umjerena progresivna stranka u matičnom toku zemlje koja je zasnovana na parlamentarnoj demokratiji i tržišnoj kapitalističkoj ekonomiji, sa glasačkim tijelom kako u nižoj klasi tako i u srednjoj klasi, mogla bi biti opisana kao socijaldemokratska politička stranka lijevog centra. Dok bi stranka sa većim zahtjevima i ciljevima, koja ima glasačko tijelo među onim dijelom malobrojnije, ali svjesnije srednje i niže klase, fizičke i intelektualne, te sa istorijom podrške i učešća u emancipatorskim i progresivnim pokretima, mogla biti opisana kao politička stranka radikalnije, nove ljevice.

Socijaldemokratske stranke, kao i druge savremene ljevičarske stranke, obično ističu sljedeće vrijednosti:

·        sloboda — ne samo ljudske slobode, nego i sloboda od diskriminacije, sloboda demokratske participacije i sloboda od zavisnosti, ekstremnog siromaštva, straha i zloupotrebe političke, ekonomske i druge moći i položaja;

·        jednakost — ne samo pred zakonom, nego i jednake šanse i mogućnosti za sve ljude u raznim oblastima života, bez obzira na identitetske različitosti, uključujući i one osobe sa poteškoćama bilo koje vrste;

·        solidarnost — pokazivanje razumijevanja i saosjećanja prema osobama koje su žrtve nekog oblika diskriminacije, nepravde, neravnopravnosti ili nezgodnog sticaja okolnosti, te lična spremnost zajedničkog djelovanja sa drugima na pronalaženju načina za umanjivanje i sprječavanje takvih pojava. Ovo načelo podrazumijeva i razvijanje institucionalnih oblika solidarnosti, te internacionalne solidarnosti.

Socijaldemokratija se protivi svakom obliku autoritarizma i jednopartizma. Prema tome, socijaldemokratija se protivi konceptima jednopartijskog modela vlasti, koje su zastupale takozvane boljševičko-komunističke partije 20. vijeka.“

Šta od svega navedenog danas imamo u praksi političkih organizacija koje se, kod nas, nazivaju socijaldemokratskim?

Čini mi se malo, premalo. Najstarija ljevičarska partija kod nas izrasla je iz radničkog pokreta i u svom višedecenijskom postojanju bila je radnička. Danas u toj istoj partiji, primjera radi za ulazak u organe ili izborne liste postoje kvote za sve (mlade, žene, seniore,..), ali za radnike, makar simbolično, ne. To je samo mali primjer kako se odnosimo prema naslijeđu, kojim, kad nam treba, mašemo kao zastavom.

Ukratko, današnja ljevica odrekla se, zarad vlastitog komoditeta otuđenih grupa u rukovodstvima ili neznanja, izvornih principa na kojima stoji, porušila je temelje koji je drže, te sada lebdi, po inerciji.

Dok lebdenje nije prešlo u slobodan i nezaustavljiv pad jedino rješenje je temeljita kadrovska obnova, povratak temeljnim principima ljevice i socijaldemokratije sa našim iskustvima, ali i stalan i neumoran rad na terenu obrazujući članstvo. Mora se ponuditi vizija nade, ali vizija koja nije prepisana od britanskih laburista, švedskih socijaldemokrata ili nekog trećeg, nego vizija iznjedrena iz našeg iskustva, oslonjena na bogato naslijeđe, ali i vizija koja nudi ostvarivu budućnost za sve.

I da se vratim na početak i pitanje koje mi je postavio otac kada sam mu rekao da sam primljen u Partiju. Pitao je: Sine, jesi li ti svijestan u šta ulaziš?

Danas to pitanje, odprilike, glasi: Šta su ti obećali za to?

Ako to ne promijenimo pad će biti bolan, a budućnost neizvjesna.