U IME BUDUĆNOSTI

Posljednjih dana pročitao sam više tekstova i razmišljanja raznih autora koji opserviraju antifašizam danas i djelovanje antifašističkih udruženja i organizacija u vremenu koje živimo. Ako sam razumio tekstove, a mislim da jesam, uglavnom se slažu u ocjeni da se ta udruženja i organizacije moraju mijenjati i fokus svoga djelovanja odmaknuti od naslijeđa koje baštine, jer ono je bremenito raznim kontraverzama. Uz to se odmah dodaje kako ova udruženja i organizacije pristaju na tezu da zločinci postoje samo u drugim narodima, te da to prijeti da se pretvore u svoje suprotnosti.

Naravno, bez razlike, svi kao primjere navode negativan stav ovih udruženja naspram rehabilitacije četničkog pokreta i proglašavanja istih antifašistima ili nedistanciranje od stradanja franjevaca u Hercegovini 1945. godine, odnosno  stradanja pripadnika Mladih muslimana.

Način pisanja i izneseni stavovi koji poučavaju antifašistički pokret danas tomu kako bi trebao djelovati uistinu bi ga odveli tamo, odakle nema povratka, a na šta ovi, tobožnji dušebrižnici antifašizma, kao upozoravaju, jer je to realna opasnost.

Uz to se redovno antifašizam poistovjeti sa omraženim komunizmom i to je već dovoljan razlog da ste sumnjivi.

No, pođimo redom, a to su stavovi Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Dakle:

-      Godine 1941. nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i njenog komadanja i okupacije od raznih tuđinskih snaga i njihovih domaćih satelita Komunistička partija Jugoslavije pozvala je narode Jugoslavije na ustanak i borbu za slobodu. U tom trenutku KPJ brojala je 12.800 članova, a SKOJ još oko 60.000. Bili su zabranjeni, progonjeni i u strogoj ilegali. Na njihov poziv narod se odazvao i krenuo goloruk u borbu. Na kraju rata 1945. godine ta vojska, narodna vojska, imala je 800.000 vojnika. Vodeći borbe stvarala je i narodnu vlast i gradila međunacionalno povjerenje. Matici zemlji vraćeni su Istra i Dalmacija, a Bosna i Hercegovina, nakon više stotina godina u Mrkonjić Gradu obnovila svoju državnost i ušla kao ravnopravna republika u Jugoslovensku federaciju. Među tih 800.000 partizana bilo je seljaka, radnika, profesora, pisaca, inžinjera, doktora, učenika, domaćica, intelektualaca raznih profila, ali i sveštenih lica svih konfesija, nepismenih, doktora nauka, književnika, slikara, glumaca... Bio je to presjek stanovništva tadašnje Jugoslavije koji je u toj borbi vidio nadu. Istovremeno bila je to jedina vojska stvorena od naroda u porobljenoj Evropi koja se odlučno i sa neviđenim moralom suprotstavila raznim neprijateljima koji su kidisali na našu domovinu. Zahvaljujući tome, ta vojska je 1945. godine bila dio pobjedničke antifašističke alijanse koja je prisilila fašizam na vojnu kapitulaciju.

Valja podsjetiti da su naša udruženja formirali upravo ti borci koji su kao pobjednici dočekali maj 1945. godine. Mi smo i danas ponosni na njih i sa pijetetom baštinimo njihova djela i sjećamo se njihovih žrtava. Naravno, to ne znači da smo ostali u prošlosti i izvan vremena koje živimo. Naprotiv, mi se nadahnjujući prošlošću, a razumijevajući sadašnjost okrećemo budućnosti. Mi uporno govorimo da je potrebno učiti iz prošlosti, a misliti na budućnost. Poručujemo građanima da se trebamo, kao i partizani 1941, okupiti oko pitanja koja su nam svima zajednička, a ugrožena su ili uskraćena, a to su sloboda u punom značenju tog pojma, jednakost i ravnopravnost na svakom pedlju države i u svakoj situaciji, te socijalna pravda. Mi antifašisti vjerujemo, ako to učinimo, stvoriće se snažan opštenarodni front prijeko potreban za ozbiljne promjene u društvu, promjene po mjeri svakog građanina ove zemlje, ali i promjene koje će značiti progres.

Ali imamo dojam da, kako jača naš glas u javnom prostoru, tako je i sve više "intelektualnih" rasprava kako mi, kao pokret, živimo u prošlosti i kako zapravo nismo antifašisti, nego jugonostalgičari koji plaču za prošlim vremenima. Što je više ovakvih pisanja to smo uvjereniji da smo na pravom putu i da zauzeti kurs ne treba mijenjati, nego još snažnije afirmisati među stanovništvom.

Zapravo, gospodo hvala vam. Dali ste nam odličnu recenziju za naša programska opredjeljenja.

Uz ova pristojnija pisanja sinhronizirano idu i ona prostija, bezobraznija, drskija, koja često jesu i pozivi na linč.

Evo nekih primjera:

-      Ne takvo davno jedan kantonalni predsjednik Patriotske lige napisao je cirkularno pismo na brojne adrese u kojem eksplicitno kaže da su članovi antifašističkih udruženja kod nas sljedbenici onih koji su u Drugom svjetskom ratu počinili genocid nad Bošnjacima.

Sve se bazira na danas pisanim knjigama sjećanja i bez uzimanja u obzir društvenih okolnosti u kojima su se prepričavani događaji desili.

-      Obilježavanje 14. februara – Dana oslobođenja Mostara u Drugom svjetskom ratu godinama je na granici teškog incidenta. Antifašisti i brojni građani taj dan obilježavaju sa posebnim pijetetom jer ne smije se zaboraviti da je u tom ratu stradao svaki osmi stanovnik Mostara. Ne poštovati taj dan znači otvarati stare rane skoro svake stare porodice grada. Slavljenju slobode odmah se suprotstavi priča o stradanju 7 franjevaca tog istog dana i  grad se učini taocem. Ne  sporimo da je u tim ratnim vremenima, kao i svim prije, ali i poslije, bilo stvari koje se nisu smjele desiti, ali već trideset godina imamo demokratsku vlast i, kažu, nezavisno pravosuđe. Zašto ta silna dokumentacija o kojoj se priča nikada nije dostavljena tužiocima za ratne zločine, koji ne zastarjevaju, pa da konačno svi dođemo do relevantne istine i poštujemo je.

-      Ogromno graditeljsko antifašističko naslijeđe je uništeno ili zapušteno i bez ikakve zaštite. Država ni na jednom nivou nema propisan stav naspram tog naslijeđa. Sve što se učini učini se zahvaljujući pojedincima u strukturama vlasti i antifašističkim aktivistima koji neumorno brinu i opominju o potrebi zaštite. Vlast se redovno sjeti antifašističkog naslijeđa za Dan državnosti, ali i njega ne obilježe na način kako bi morali. Ne pamti se da je neko iz državnog vrha bio u Mrkonjić Gradu ili Sanskom Mostu gdje su održana dva ključna zasjedanja ZAVNOBiH-a. O tome najbolje svjedoče ostaci objekata gdje su održana ta zasjedanja. Ali toga dana puna su im usta ZAVNOBiH-a, a ostala 364 dana našim gradovima šetamo ulicama onih koji su bili sa druge strane ZAVNOBiH-a. Vijećnici i rukovodstvo ZAVNOBiH-a protjerani su iz naših ulica, a djelovanjem se žele protjerati i iz naše memorije.

Zbog ovakvih okolnosti mi antifašisti pričajući o budućnosti podsjećamo na prošlost. Ono što je moglo nekada, danas nam žele predstaviti kao zabludu, grešku, nemoguću misiju i slično, a mi znamo da čovjek kao misleće biće želi,  može i zna pomicati granice i slobode, i ljudskih prava, ali i nauke i umjetnosti.

Kad o tome pričamo, svjedočeći o antifašističkoj borbi, mi postajemo neprijatelji, a to jezikom bahatih i neukih znači samo uništenje. Zato sve ruše i traže inspiraciju u neprijateljima antifašista iz Drugog svjetskog rata.

-      Širom Bosne i Hercegovine podižu se spomenici osvjedočenim fašistima iz Drugog svjetskog rata, osnivaju brojna udruženja koja baštine fašističke tekovine, fašistički pozdravi koriste se u javnom prostoru, ulice i trgovi imenuju po zločincima iz Drugog svjetskog rata ili njihovim kolaboracionistima, vrše postrojavanja sa problematičnim obilježjima i slično. Država šuti, a pojedinci iz vlasti vide problem samo ako je u tuđem dvorištu.

Antifašisti reaguju, ali njihov glas se ne može uvijek čuti, jer i to zna biti kontrolisano. Brojna udruženja nisu ni finansirana, jer vlasti u njihovim lokalnim sredinama misle kao ovi o kojima pišemo i svojim djelovanjem čine sve da ugase antifašistička udruženja.

Zašto?

Znaju svi da su antifašisti obnovili državnost Bosne i Hercegovine, kao što i znaju da nije bilo ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a ne bi bilo ni 29. februara i 1. marta 1992. godine i referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Upravo zato treba ugasiti ovaj i ovakav antifašistički pokret, misle oni, kako bi se istorijske činjenice prekrojile i odluke iz 1943. poništile, a tako i onaj narodni glas iz 1992. godine "za", proglasio ništavnim. Tada je, misle, i formalno otvoren put ka ostvarenju neofašističkih snova o podjeli BiH.

No, neće proći. Naši argumenti su istina, dokumenti, istorija pisana od relevantnih istoričara i narodna memorija, a njihovi laž i politikanstvo.

Zato, u ime istine, u ime BiH i njene i naše budućnosti, stanimo u jedinstven antifašistički opštenarodni front otvoren za sve ideje, za sve ljude, oslobođen svih predrasuda i balasta prošlosti, ali crpeći snagu iz svega što nas nadahnjuje i motiviše u izgradnji budućnosti.

 

 

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

GODINE „NEMOĆI“?

RAZVIJAJMO KULTURU POBJEDNIKA

TAJ DRUGI SMO MI