GRAD KAO PISTA ZA SILEDŽIJE: Tko je Fejićevu ulicu predao u ruke bahatima?

 

GRAD KAO PISTA ZA SILEDŽIJE: Tko je Fejićevu ulicu predao u ruke bahatima?

Fejićeva ulica u Mostaru. Pješačka zona. Mjesto gdje bi djeca trebala slobodno trčati, gdje bi građani i gosti trebali popiti kafu bez straha i gdje bi grad trebao pokazati svoje civilizacijsko lice.

Umjesto toga, Fejićeva ulica je iz dana u dan poligon za divljanje, trenažni centar za bahatost i oteti javni prostor u kojem važi samo jedno pravilo — zakon jačeg i drskijeg.

Redovno, bez ikakvog straha od kazne ili sankcije, ovom pješačkom zonom jurcaju, turiraju i demonstriraju silu vozači motora. Većina njih bez registarskih tablica. Bez ikakve zaštitne opreme. Bez trunke obzira prema djeci, starcima i prolaznicima koji moraju skakati u stranu da bi sačuvali živu glavu.

A šta se desi kada im kao građanin, koji samo želi mir u svom gradu, skrenete pažnju? Kada uputite blagu i opravdanu opomenu?

Dobijete prostačku paljbu, bahatost i otvorenu prijetnju fizičkim obračunom. Dobijete poruku izrečenu u lice, bez ikakvog ustručavanja: „Vidimo se kad ne bude ljudi.“

Matrica normalizacije zla: Od prijetnje do oporavka bahatosti

Međutim, najporazniji dio ove priče ne završava na ulici. On se nastavlja u reakcijama dijela javnosti. Kada ukažete na divljanje i prijetnje, dežurni dušebriznici i zaštitnici divljaštva ponudit će vam već dobro poznatu matricu opravdanja:

·  „Ne može tu razviti brzinu ni 20 km/h, kako će pasti mrtva glava?“

·  „Što tražite dlaku u jajetu i slikate raju?“

·  „U prekršaju ste jer slikate lice bez dozvole!“

Pogledajte tu opasnu zamjenu teza i trulost društvenog modela!

Motor od dvije stotine kilograma u pješačkoj zoni ne mora ići 100 km/h da bi djetetu od pet godina polomio kičmu ili oduzeo život. Zaštitnicima bahatosti "raja" su oni koji bez tablica jurcaju među djecom i prijete fizičkim obračunom, a "krivci" su građani koji dokumentuju bezakonje i brane svoje pravo na slobodno kretanje.

Kada se ugrožavanje sigurnosti djece proglasi „traženjem dlake u jajetu“, a dokumentovanje prekršaja „napadom na privatnost“, onda ne svjedočimo samo saobraćajnom neredu — svjedočimo potpunom moralnom i civilizacijskom posrtanju.

Gdje je država dok se prijeti građanima?

Dok pojedinci drsko demonstriraju silu, a dežurni komentatori relativiziraju nasilje, postavlja se glavno pitanje: GDJE JE POLICIJA?

Gdje su patrole MUP-a HNK? Gdje je policajac na rejonu? Kako je moguće da se u pješačkoj zoni, ograđenoj pregradama, godinama odvija nelegalna trka neregistrovanih motora, a da nadležne službe to „ne vide“? Prijave policiji odavno su postale prazno slovo na papiru koje ne proizvodi nikakvu reakciju na terenu.

Čeka li se da nastrada neko dijete? Čeka li se da nečiji sin, otac ili majka budu pretučeni ili pregaženi pa da se konačno probude one službe čiji je jedini zadatak da štite građane i javni red?

Pitanje nije upućeno samo policiji. Ovo je pitanje i za Grad Mostar i komunalne inspekcije:

·  Zašto pješačka zona nema fizičke barikade koje onemogućavaju ulazak bilo kakvog motornog vozila?

·  Zašto pješačka zona nema operativni video-nadzor povezan direktno sa policijskom stanicom?

·  Zašto su građani Mostara prepušteni sami sebi i prinuđeni da ustupaju pješačke staze agresivnim pojedincima?

Grad koji mirno posmatra kako mu ulicama vladaju oni koji prijete sa „Vidimo se kad ne bude ljudi“, i u kojem se divljanje pravda pričom o "raji", polako gubi pravo da se zove gradom.

Ovo nije apel. Ovo je javni zahtjev i uzbuna:

1.    Tražimo HITNO postavljanje stalne pješačke patrole policije u Fejićevoj ulici.

2.    Tražimo potpunu kontrolu i trajno oduzimanje neregistrovanih vozila koja divljaju pješačkim zonama.

3.    Tražimo da MUP HNK i Tužilaštvo identifikuju i procesuiraju pojedince koji otvorenim prijetnjama ugrožavaju sigurnost građana.

Šutnja i savijanje glave više nisu opcija. Jer ako danas prešutimo prijetnju u pješačkoj zoni i prihvatimo da je to "normalno", sutra nećemo imati gdje izaći.