SVIJET JE IZGUBIO SVOJE LIJEPO LJUDSKO LICE

Svijet danas živi u kontinuiranom strahu od rata. Ravnotežu u svijetu diktira snaga moći, dakle oružja. Jednocifren procenat bogatih danas u svijetu ima više nego onih preko 90 % ostalih. Siromašni su svakim danom siromašniji jer snagom moći onaj jednocifren procenat bogatih otima njihove resurse i koristi njihovo bogatstvo za vlastito bogaćenje. Politička laž koristeći globalne, vlastite medije, u sprezi sa vojnom silom kontinuirano proizvodi krize i ratove kako bi u konačnici opet, oni, uvećali svoje bogatstvo i postali još moćniji.

Ukratko živimo u svijetu koji je izgubio svoje ljudsko lice i pretvorio se i dalje pretvara u svoju suprotnost. Živimo u svijetu koji se odrekao čovjeka, a promovisao novac, dakle kapital, kao jedinu vrijednost zbog koje valja živjeti. Zbog njegovog veličanstva novca ništa nije sveto i sve je dozvoljeno. Kad ta logika zavlada, a zavladala je, pređena je krajnja, crvena, linija poslije koje ništa, pozitivno, nije izvjesno.

Bivalo je u historiji takvih perioda i svi su završavali na slične načine. Sjetimo se, od Rimskog carstva i Mongolske države, preko Osmanskog imperija, Austro-Ugarske monarhije i Ruske carevine svi su imali kraj bez povratka, a mislili su, i oni sami i svijet, u njihovom vremenu da su vječni. No, nisu bili, otišli su u historiju.

Ali, prisjetimo se nekih činjenica.

Naprimjer, Manifest Komunističke partije, isto tako poznat kao Komunistički manifest, je jedan od najvažnijih političkih proglasa u historiji.

Na zahtjev tajne organizacije Savez komunista napisali su ga godine 1847. Karl Marx i Friedrich Engels i objavili u Londonu 21. februara 1848. U njemu se prvi put izlažu ciljevi komunističkog pokreta - proleterska revolucija koja će uvesti društveno uređenje zvano socijalizam, ukinuti vlasništvo nad zemljom, nasljedno pravo, uvesti opće obrazovanje, nacionalizirati sredstva za proizvodnju te tradicionalnu porodicu zamijeniti komunama, sve u cilju postupnog ukidanja klasnih razlika, odumiranja države i stvaranja novog uređenja zvanog komunizam.

Uvod počinje poznatim opisom komunizma kao bauka: „Bauk kruži Evropom - bauk komunizma. Sve sile stare Evrope sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, rimski papa i ruski car, Meternih i Gizo, francuski radikali i njemački policajci. Gdje je ona opoziciona partija koju njeni protivnici na vlasti nisu izvikali kao komunističku, gdje je ona opoziciona partija koja nije u naprednijim opozicionarima i svojim reakcionarnim protivnicima uzvratila prijekor koji ih je imao žigosati kao komuniste.“

Takođe se poziva na historijsku neminovnost u krilatici „Istorija svih dosadašnjih društava je istorija klasnih borbi“.

Program opisan u manifestu je izražen kao socijalizam ili komunizam. Ova politika uključuje, između ostalog, ukidanje zemljišne svojine i pravo nasljedstva, napredne pridošle poreze, i nacionalizaciju proizvodnih dobara i prometa. Manifest također spominje i kontroverznu politiku ukidanja tradicionalne porodice i uvođenje zajednice žena. Ova politika, koju bi ostvarila revolucionarna vlada („diktatura proletarijata“), prethodila bi bezdržavnom i besklasnom društvu koje predviđaju socijalisti. Termin „komunizam“ se također koristi za označavanje vjerovanja i praksu komunističke stranke, imajući u vidu različitost Sovjetskog Saveza od osnova koncepcije Marxa i Engelsa.

„Kada, tijekom razvoja, klasne razlike nestanu, a sva se proizvodnja koncentrira u rukama mnogobrojnih udruženja cijelog naroda, javna moć će izgubiti svoj politički karakter. Politička moć je samo organizirana moć jedne klase koja tlači drugu. Ukoliko proletarijat izgubi bitku s buržoazijom, silom prilika, organizirat će sebe kao klasu; ako, revolucijom postane vodeća klasa, i ukine stari način proizvodnje, onda će u skladu s ovakvim uslovima, zbrisati uslove za postojanje klasnih suprotnosti i klasa uopće, i samim time ukinuti vlastitu klasnu nadčinjenost.“

Ovo je način prelaska sa socijalizma na komunizam koji su mnogi kritičari Manifesta isticali, ponajprije za vrijeme sovjetskog doba.

Anarhisti, liberali i konzervativci su se pitali kako jedna organizacija, kao što je revolucionarna država, može ikad odumrijeti kao što to Marx tvrdi. Oba tradicionalna razumjevanja privlačnosti političke moći i skoriji teoretičari organiziranog ponašanja navode da će skupina ili organizacija političke moći radije težiti sačuvati povlastice, nego dozvoliti ukidanje zarad države bez povlastica - čak iako su povlastice dane u ime revolucije i uspostave jednakosti. Savremeni marksisti odgovaraju da socijalistička država uvijek mora biti demokratska, i da se odumiranje države vrši dodjelom velike moći neposredno narodu. Drukčije rečeno, socijalizam prelazi u komunizam kada predstavnička demokracija socijalizma prijeđe u demokraciju komunizma.

Manifest je prošao brojna izdanja od 1872. do 1890. Djelomično je pisan za laike, kada se obraća radnicima, a djelomično za vladajuću klasu, kada napada buržoarske čitatelje. Historijski govoreći, osigurava osnovu razumjevanja motiva i politike komunista na početku njihova pokreta.

„Komunisti preziru tajenje svojih pogleda i ciljeva. Oni otvoreno kažu da njihov cilj može biti postignut samo snažnim uništenjem svih postojećih društvenih stanja. Neka vladajuća klasa strepi pred komunističkom revolucijom. Proleteri nemaju što izgubiti osim okova. Mogu osvojiti svijet.“ „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“

Neki stavovi koje savjetuje Manifest su trenutno rašireni u kapitalističkim zemljama. Zapravo, mnoge zapadne države se drže sljedećih stavova Manifesta: napredni porezni sistem, centralizacija kredita u bankama države i javno školovanje za svu djecu u državnim školama i ukidanje dječjeg rada.

Tako je počelo i djelomično realizirano u jednom dijelu država, ali konstantno posmatrano od ostalih, baš kako je u Manifestu zapisano, baukom koji kruži svijetom i onda devedesetih otišlo u prošlost. Međutim, kako vrijeme prolazi pobjednici revidiraju historijske činjenice i dodaju sve više i više negativnosti o poraženom sistemu kako bi zamaglili vlastito djelovanje.

Pobjednici su uvijek pisali historiju. A ko su ti pobjednici i kakvo društva grade osvajajući Planetu?

Kažu to je neoliberalizam, a jedna enciklopedija, između ostalog, kaže: „Neoliberalizam je pojam koji se koristi za opisivanje ponovnog oživljavanja u 20. stoljeću ideja 19. stoljeća proisteklih iz ideja ekonomskog liberalizma i kapitalizma slobodnog tržišta. Općenito ga se povezuje s politikom ekonomske liberalizacije, što uključuje privatizaciju, deregulaciju, globalizaciju, slobodnu trgovinu, politiku rezova i smanjenja državne potrošnje kako bi se povećala uloga privatnog sektora u gospodarstvu i društvu. Međutim, definirajuća obilježja neoliberalizma u doktrini i praksi bila su među stručnjacima predmet značajnih diskusija. U kreiranju politike, neoliberalizam je bio dio pomaka paradigme od prevladavajućeg kejnzijanskog ekonomskog konsenzusa koji je postojao prije ustrajne stagflacije 1970-ih.

S različitim značenjima učestao u engleskom govornom području od početka 20. stoljeća, trenutno značenje neoliberalizma postalo je prevladavajuće tek sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, a koriste ga i kritičari i znanstvenici iz različitih društvenih znanosti. Zagovornici politikâ slobodnog tržišta ovaj izraz rijetko koriste. Neki su znanstvenici taj pojam opisali kao pojam s različitim značenjem različitim ljudima jer je neoliberalizam svojim širenjem "mutirao" u geopolitički različite hibride.

Definicija i upotreba izraza se tijekom vremena mijenjala. Kao ekonomska filozofija, neoliberalizam se 1930-ih pojavio među europskim liberalnim ekonomistima koji su pokušavali oživjeti i obnoviti središnje ideje klasičnog liberalizma čija je popularnost zbog želje za nadzorom tržišta nakon Velike depresije padala, a što se očitovalo u politici osmišljenoj kako bi se spriječile nestabilnosti slobodnih tržišta i ublažile njihove negativne socijalne posljedice. Jedan poticaj za formuliranje politike za ublažavanje nestabilnosti slobodnog tržišta bila je želja da se izbjegne ponavljanje ekonomskih neuspjeha ranih 1930-ih koji se ponekad pripisuju prvenstveno ekonomskoj politici klasičnog liberalizma.

Kada je izraz ušao u uobičajenu upotrebu 1980-ih u vezi s ekonomskim reformama Augusta Pinocheta u Čileu, odmah je poprimio negativne konotacije i široko je korišten uglavnom od strane kritičara tržišne reforme i laissez-faire kapitalizma. Znanstvenici su ga težili vezati s teorijama ekonomista društva Mont Pelerin: Friedricha Hayeka, Miltona Friedmana i Jamesa M. Buchanana, zajedno s političarima i kreatorima politike poput Margaret Thatcher, Ronalda Reagana i Alana Greenspana. Kada se novo značenje neoliberalizma ustalilo kao uobičajena upotreba među znanstvenicima španjolskog govornog područja, ono se proširilo na proučavanje političke ekonomije na engleskom i drugim jezicima. Od 1994. godine kada je uspostavljen trgovinski blok NAFTA i nakon reakcije zapatista na ovaj razvoj događaja u Chiapasu, pojam je postao globalan, te od onda stručno proučavanje neoliberalizma raste.

Pojam "neoliberalizam" postojao je u francuskom jeziku u 19. stoljeću (néo-libéralisme, kasnije su ga koristili i drugi, uključujući klasičnoliberalnog ekonomista Miltona Friedmana koji je jedan od svojih eseja iz 1951. naslovio "Neo-Liberalism and its Prospects" ("Neoliberalizam i njegovi izgledi").

1938. je godine na kolokviju "Walter Lippmann" predložen pojam neoliberalizma koji je konačno izabran za opisivanje specifične skupine ekonomskih uvjerenja. Na kolokviju se definirao koncept neoliberalizma kao pristup koji uključuje "davanje prioriteta cjenovnom mehanizmu, slobodnom poduzetništvu, sustavu tržišnog natjecanja, te snažne i nepristrane države". Biti neoliberalnim značilo je zagovaranje modernih ekonomskih politika državnom intervencijom. Neoliberalni državni intervencionizam doveo je do sukoba sa suprotstavljenim taborom laissez-faire i klasičnih liberala, kao što je Ludwig von Mises.

Većina znanstvenika u 1950-ima i 1960-ima razumijevali su da se pojam odnosi na socijalnu društvenu ekonomiju i njene najvažnije ekonomske teoretičare kao što su Eucken, Röpke, Rüstow i Müller-Armack. Iako je Friedrich Hayek imao intelektualne veze s njemačkim neoliberalima, njegovo se ime zbog želje za slobodnijim tržištem rijetko spominjalo u vezi s neoliberalizmom ovog doba.

Tijekom vojne diktature u Čileu od 1973. do 1990. znanstvenici usprotivljeni Pinochetovoj diktaturi preuzeli su izraz za opisivanje ekonomskih reformi provedenih za vladavine vojne hunte, a njihove pobornike prema tada aktualnoj čikaškoj školi ekonomije koja je izravno sudjelovala s Pinochetovim režimom "čikaškim dečkima". Kada se ovo značenje uvriježilo među znanstvenicima španjolskog govornog područja, proširio se u engleski, a zatim i u ostale svjetske jezike, te je značajno utjecao na proučavanje područja političke ekonomije. Prema jednom istraživanju 148 znanstvenih članaka, pojam neoliberalizam u njima gotovo nikada nije definiran, već se koristi u nekoliko značenja za opisivanje ideologije, ekonomske teorije, teorije razvoja ili općenito politike ekonomske reforme. U velikoj se mjeri koristi ne kao kritika ideja donesenih na kolokviju iz 1938., nego kao pogrdan pojam i podrazumijeva "laissez-faire" tržišni fundamentalizam struju gotovu identičnu klasičnom liberalizmu. Rezultat toga je kontroverzija oko preciznog značenja ovoga pojma i njegove opisne korisnosti u društvenim znanostima posebno s obzirom na to da je broj različitih vrsta tržišnih gospodarstava posljednjih godina narastao.

Drugi pokret lijevog centra koji je proistekao iz modernog američkog liberalizma koristi pojam "neoliberalizam" kako bi opisao ideologiju oblikovanu u 1970-ima u Sjedinjenim Državama. Prema mišljenju političkog komentatora Davida Brooksa, među istaknute neoliberane političare spadaju članovi američke Demokratske stranke Al Gore i Bill Clinton. Pobornici ove struje neoliberalizma okupili su se oko dva časopisa: The New Republic i Washington Monthly, a njezin "kum" je prema libertarijanski orijentiranom časopisu "Reason" novinar Charles Peters koji je 1983. godine objavio "A Neoliberal's Manifesto" ("Neoliberalov manifest").

Pojam je stekao popularnost uglavnom među lijevo orijentiranim članovima akademije za vrijeme 1970.-ih za opisivanje težnji kreatora politike, stručnjaka iz raznoraznih think-tankova, te industrijalaca prema osuđivanju socijalnodemokratskih reforma i nekritičnom uvođenju politikâ slobodnog tržišta. Ekonomski povjesničar Phillip Magness uočio je njegovo ponovno pojavljivanje tijekom 1980.-ih nakon što je na njega skrenuo pozornost utjecajni francuski filozof Michel Foucault.

Na osnovnoj razini možemo reći da kada se pozivamo na "neoliberalizam", obično mislimo na nove političke, ekonomske i socijalne dogovore unutar društva koji ističu tržišne odnose, preusmjeravanje uloge države i individualne odgovornosti. Većina se znanstvenika slaže da se neoliberalizam široko definira kao proširenje konkurentnog tržišta na sva područja života, uključujući gospodarstvo, politiku i društvo.

— The Handbook of Neoliberalism^[3]

Neoliberalizam se danas koristi za pozivanje na tržišno orijentirane reformske politike kao što su "ukidanje kontrole cijena, deregulacija tržišta kapitala, smanjenje trgovinskih barijera" " i smanjenje utjecaja države u gospodarstvu, posebno kroz privatizaciju i politiku rezova. Često ga se koristi u vezi s ekonomskim politikama koje su u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama uveli Margaret Thatcher i Ronald Reagan

Prema različitim upotrebama u različitim područjima, neoliberalizam može imati i sljedeća značenja:

·         Kao razvojni model, pojam neoliberalizam odnosi se na odbacivanje strukturalističke ekonomije i prihvaćanje washingtonskog konsenzusa.

·         Kao ideologija označava koncept slobode kao sveobuhvatne društvene vrijednosti povezanog sa smanjenjem funkcije države na razinu minimalne države.

·         Kao javna politika uključuje privatizaciju javnih gospodarskih sektora ili usluga, deregulaciju privatnih tvrtaka, smanjenje državnog duga i smanjenje javnog trošenja na javne radove.

Međutim, oko značenja pojma vodi se dugotrajna debata. Jedni tvrde da je neoliberalizam politička filozofija koja teži procesu "oslobađanja" procesa akumulacije kapitala. Nasuprot tome drugi vide neoliberalizam u osnovi kao pojavu hiperkapitalizma. Postoji i mišljenje da je neoliberalizam "kapitalizam bez rukavica". Prisutno je i mišljenje da neoliberalizam na tržište gleda kao na najbolji informacijski procesor koji je nadmoćan bilo kojem ljudskom biću i prema tome ga se treba smatrati arbitrom istine. Pojedinci nude najvećim dijelom negativnu definiciju neoliberalizma, tvrdeći da su njegova tri stupa privatizacija javne sfere, deregulacija korporacijskog sektora i spuštanje poreza na dobit i poreza na korporacije, a za koje novac pristiže javnom potrošnjom.

Neoliberalizam je u osnovi namjerno neprecizan zamjenski pojam za: ekonomiju slobodnog tržišta, općenito za ekonomske znanosti, za konzervativizam, za libertarijance i anarhiste, za autoritarnost i militarizam, za zagovornike prakse komodifikacija, za lijevi centar ili tržišno orijentirani progresivizam, za globalizam i socijalnu državu socijaldemokraciju, za zalaganje za ili protiv povećane imigracije, za favoriziranje trgovine i globalizacije ili protivljenje istoj ili uistinu za bilo koji skup političkih uvjerenja koji se ne sviđaju osobama koje taj izraz koriste.

Eldar Dizdarević, između ostalog piše:“Da ste kojim slučajem sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka mogli anketirati ljude širom BiH i pitati ih u kojem ekonomskom sistemu žive, najvjerovatnije osam od deset ispitanika bi odgovorilo prilično tačno – u samoupravnom socijalizmu.

No, kada biste danas to isto mogli učiniti i pitati ih u kojem ekonomskom sistemu trenutno živimo, najvjerovatnije biste dobili samo jedan ili možda čak nijedan tačan odgovor. Većina bi ispitanika odgovorila da živimo u ekonomskom haosu koji se ne može teoretski definisati, u nekoj vrsti divljeg ili takozvanog kaubojskog kapitalizma i tako dalje. Međutim, svi ti odgovori, iako su u osnovu istiniti, ipak nisu tačni. Mi danas živimo u ekonomskom sistemu koji se naziva neoliberalni kapitalizam i to u njegovom nepatvorenom izdanju. Tačno, taj je sistemi i brutalan i divlji i kaubojski i kanibalski, ali on je jednostavno takav. Nije to neka naša loša izvedenica “dobrog” kapitalizma. Neoliberalni kapitalizam je veoma precizno i sistematski urađen takvim, u kojem se sve vrti i postoji samo zbog jednog veoma uskog sloja ljudi, vlasnika kapitala, nauštrb svih drugih. I naravno, neoliberalni kapitalizam nije samo kod nas takav kaubojski. Pokret Occupy Wall Street u SAD-u u vrijeme protesta služio se frazom “Mi smo onih 99 posto”, aludirajući pri tome na činjenicu da u neoliberalnoj realnosti najveće svjetske sile samo jedan posto stanovništva živi izuzetno dobro nauštrb preostalih 99 posto.

U neoliberalnom kapitalizmu država je na izvjestan način nevažna. Država ne finansira zdravstvo i obrazovanje, nego se to prepušta u ruke tržišta, odnosno privatnika, pa se građani liječe (i plaćaju) u privatnim zdravstvenim ustanovama, a djeca obrazuju (i plaćaju) u privatnim obrazovnim ustanovama. Začetke takvog stanja već sada imamo kod nas. Državne banke i kompanije se privatiziraju, što je, izuzev telekoma i elektroprivreda, već učinjeno u BiH. U nekim državama neoliberalnog kapitalizma i zatvori su privatni, ali i vodovodi, izvori pitke vode, rijeke i planine, mora i obale i tako dalje. Sve što bi možda moglo pripadati državi treba biti u privatnim rukama, a onda će privatnici na osnovama monopola ubirati profit, temeljna je praktična postavka neoliberalizma. Međutim, možda je najznačajniji element neoliberalizma, važniji čak i od same privatizacije, izuzetna zakonska liberalizacija i deregulacija kao i što manja poreska opterećenja za vlasnike kompanija, što ne znači automatski i manje poreze za građane. S tim u vezi veoma su bitne odrednice liberalizacija plaća (ukidanje kolektivnih ugovora i smanjenje uloge sindikata) te liberalizacija tržišta rada (omogućivanje lakšeg zapošljavanja i otpuštanja radnika). Sve u svemu, ideja neoliberalnog kapitalizma je da je tržišna utakmica u svim segmentima – privredi, zdravstvu, obrazovanju i tako dalje – uvijek bolja od državne uprave. Zbog toga Milton Friedman, svojevrsni teoretski otac neoliberalnog kapitalizma, kaže: “Pustite državu da upravlja pustinjom i za pet godina imat ćete tamo nestašicu pijeska”.

Neoliberali veoma često pominju tu krilaticu. No, to je samo teorija. Nakon devastirajuće finansijske krize na Wall Streetu 2008. godine vidjeli smo kako se privatnim vlasnica kapitala, kada se oni nađu u problemima, uopće toliko ne gadi uloga države u privredi. Nijedna američka privatna banka 2008. nije odbila finansijsku pomoć države i tamošnjih poreskih obveznika, uprkos žestokom verbalnom zalaganju za nemiješanje države u privredu.

Danas je među ekonomistima sve više protivnika neoliberalne ideje. Oni kažu da pohlepa ne može i ne smije biti ključni ekonomski element na koji igraju čikaški momci, a da ideja apsolutne slobode u privredi i na tržištu daje apsolutno odriješene ruke veoma ograničenom broju bogatih pojedinaca, što postepeno dovodi do kontrole i monopola nad tim istim tržištem. Iako neoliberalni kapitalizam teoretski zagovara liberalnu demokratiju, slobodu i ravnopravnost svih građana, u njemu se kao po pravilu najlakše snalaze najbogatiji slojevi društva zbog čega dolazi do raslojavanja i sve veće razlike u bogatstvu između bogatih i siromašnih te do nestajanja srednjeg sloja (poznato i iz primjera BiH, op. a.). Novonastalo bogatstvo se pri tome ne raspoređuje radnicima, poduzetnicima, državi i narodima, nego se dodaje već nagomilanom kapitalu. U neoliberalnom kapitalizmu građani su često prepušteni hirovima svjetskog slobodnog tržišta i samovolji nositelja krupnog kapitala od kojih ih apsolutno niko i ništa ne može zaštititi – ni država, ni vojska, ni sudstvo niti policija.

Samo jedan posto bogatih iz nekoliko ekonomski razvijenih država potom su neoliberalni kapitalizam posredstvom Svjetske banke i MMF-a proširili po cijelom svijetu, dodavši svemu tome i formu neokolonijalizma. Danas oni, a ne politički predstavnici nacionalnih država, upravljaju privredom i tržištem tih država, jer kontroliraju kapital i kredite koje odobrava MMF. Paul Krugman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, kaže da su tržišni fundamentalisti (neoliberali, op. a.) do sada promašili u svakom smislu, pa ipak, uprkos tome, danas dominiraju političkom scenom više nego ikada ranije. Oni zapravo vladaju razvijenim bogatim državama, a ne izabrani predsjednici, te preko MMF-a i ostalih neoliberalnih institucija otvaraju za svoje kompanije granice drugih država, koje slobodno možemo zvati i kolonijama.

Mi dakle živimo u neoliberalnom kapitalizmu. To nije nikakva kaubojska ili divlja verzija nekog “dobrog” kapitalizma, nego je to bukvalno identičan ekonomski model koji se primjenjuje u pojedinim razvijenim državama. Razlika između njihovog i našeg kapitalizma je jedino u tome što su tržišta tih zemalja velika i što problemi teže i kasnije isplivavaju na površinu te što su se privatni poduzetnici iz tih država proširili na tržišta drugih zemalja, kojima je nametnut neoliberalizam, primjenjujući pri tome apsolutno isti kolonijalni model Britanskog carstva iz 19. stoljeća, kamufliranog i umotanog u ispraznu teoretsku priču čikaških momaka.“

Nakon svih ovih stavova, promišljanja i činjenica želim se vratiti na prvih par rečenica ovog teksta. Tu konstatujem: Svijet danas živi u kontinuiranom strahu od rata. Ravnotežu u svijetu diktira snaga moći, dakle oružja. Jednocifren procenat bogatih danas u svijetu ima više nego onih preko 90 % ostalih. Siromašni su svakim danom siromašniji jer snagom moći onaj jednocifren procenat bogatih otima njihove resurse i koristi njihovo bogatstvo za vlastito bogaćenje. Politička laž koristeći globalne, vlastite medije, u sprezi sa vojnom silom kontinuirano proizvodi krize i ratove kako bi u konačnici opet, oni, uvećali svoje bogatstvo i postali još moćniji.

Ukratko živimo u svijetu koji je izgubio svoje ljudsko lice i pretvorio se i dalje pretvara u svoju suprotnost. Živimo u svijetu koji se odrekao čovjeka, a promovisao novac, dakle kapital, kao jedinu vrijednost zbog koje valja živjeti. Zbog njegovog veličanstva novca ništa nije sveto i sve je dozvoljeno. Kad ta logika zavlada, a zavladala je, pređena je krajnja, crvena, linija poslije koje ništa, pozitivno, nije izvjesno.

I ponovo je oživljen onaj, možda, najpoznatiji citat iz Komunističkog manifesta koji pišu tvorci tog istog Manifesta: „Bauk kruži Evropom - bauk komunizma. Sve sile stare Evrope sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, rimski papa i ruski car, Meternih i Gizo, francuski radikali i njemački policajci. Gdje je ona opoziciona partija koju njeni protivnici na vlasti nisu izvikali kao komunističku, gdje je ona opoziciona partija koja nije u naprednijim opozicionarima i svojim reakcionarnim protivnicima uzvratila prijekor koji ih je imao žigosati kao komuniste.“

A već više od trideset godina, osim rijetkih izuzetaka, ne postoje države sa takvim društvenim uređenjem. Pa u čemu je „kvaka“?

Sada su navedeni citat oživjeli, malo modificirali i kao smrtnu opasnost po Planetu plasirali i plasiraju širom svijeta upravo oni koji svojom nečasnom pohlepom uništavaju čovjeka pa samim tim i njegovu planetu, a širenjem straha od komunizma drže Planetu pod kontrolom..

Ako ovo jeste tačno, a ja tvrdim da jeste tačno, onda ovakva društva, koja čovjeka stavljaju na marginu jesu uistinu neofašistička društva, a njima se u ime opstanka ljudske civilizacije čovjek mora suprotstaviti.

Mora se suprotstaviti ratovima, koji se vode zbog resursa, kulturom mira, mora marginalizaciji čovjeka suprotstaviti snagu i kreativne sposobnosti uma tog istog čovjeka, mora slobodu izdići do kulta, mora jednakost svih naspram svih afirmisati kao osnovno načelo komunikacije između ljudi i država,

Drugo ime za sve ovo je antifašizam, a potreba izgradnja antifašističkih društava 21. stoljeća. To danas izgleda kao daleka utopijska ideja, jer snaga neoliberalnih društava i onih koji ih vode je ogromna, ali je ogromna i snaga „malog“ čovjeka kojem je oteto sve do golog života. Samo treba naći model da se milijarde „malih“ ljudi okupi i postane svjesno vlastite snage. Da  bi se to moglo potrebno je u prioritetu izgrađivati svijest o društvima u kojima živimo i na čemu su zasnovana. Osvješten čovjek naći će i sredstva i načine da se suprotstavi i ponovo izbori slobodu.

Da bi se to moglo učiniti antifašistički pokreti širom svijeta moraju prestati biti dominantno komemoracijski i svoju aktivnost sa samo sjećanja preusmjeriti na dominantno savremenu društvenu zbilju i društveni angažman u vremenu koje žive.

A tad će se roditi nada i grudva na vrhu planine svojim kotrljanjem niz planinu narastati u nezaustavljivu lavinu.