ISTINA NEMA ROK TRAJANJA: 32 godine šutnje o operaciji „Jesen 94“

 

ISTINA NEMA ROK TRAJANJA: 32 godine šutnje o operaciji „Jesen 94“

Prošle su trideset i dvije godine od operacije 4. korpusa Armije RBiH kodnog naziva „Jesen 94“. Trideset i dvije godine od dana kada su osamdeset i dva mladića, borca Armije, ostavila svoje živote na hercegovačkom kršu, a da zacrtani taktički cilj nije ostvaren.

I ove godine, kao i svih prethodnih, godišnjica je obilježena po već uhodanom obrascu: kao vjersko-politički skup na kojem govore ljudi koji o samoj operaciji, njenom planiranju, pripremi i toku nemaju gotovo nikakve relevantne spoznaje. Već više od tri decenije u javnom prostoru gradi se i cementira narativ prema kojem je za sve što se dogodilo tog novembra 1994. godine jedini i isključivi krivac general koji je komandovao operacijom.

U toj nepravednoj hajci valja dodati i onu prizemnu, ali prečesto korištenu matricu: general nije iz Hercegovine, pa je najlakše bilo kola slomiti na njemu i oprati vlastiti prag.

Količina optužbi, pojednostavljenja i svjesno plasiranih poluistina postala je s vremenom ne samo historijski netačna, nego i duboko uvredljiva. Uvredljiva prvenstveno prema onima koji su tamo ostavili živote.

Ne pišem ove redove iz sujete, niti iz potrebe da bilo koga branim ili napadam. Pišem ih kao neko ko je, s pozicije pomoćnika komandanta Korpusa, bio direktni učesnik u planiranju i praćenju cjelokupnog toka tih događaja. Pišem ih jer me za trideset i dvije godine niko nikada nije pozvao da o tome javno progovorim, a šutnja pred lažima koje postaju zvanična historija postaje saučesništvo.

Šira slika: Zašto se uopće krenulo u operaciju?

Da bi se razumjela „Jesen 94“, mora se izaći iz uskog lokalnog okvira i pogledati mapa Bosne i Hercegovine u jesen 1994. godine. Operacija nije bila ničiji hir, niti lokalna avantura. Ona je bila direktan odgovor na naredbu – Direktivu koju su potpisali predsjednik Predsjedništva RBiH i načelnik Generalštaba ARBiH.

Strateški cilj bio je jasan i vojnički potpuno opravdan: aktivirati hercegovačko ratište koje je u tom periodu bilo umrtvljeno, vezati snage Hercegovačkog korpusa Vojske RS za Hercegovinu i time ih prisiliti da se vrate s bosanskih ratišta. Taj manevar bio je neophodan kako bi se jedinicama Armije RBiH u Bosni otvorio prostor za oslobodilačke operacije. I taj strateški cilj je u dobroj mjeri postignut – neprijatelj je bio prisiljen reagirati i preusmjeriti snage.

Sama operacija bila je vojnički studiozno i dobro isplanirana. Međutim, problem je nastao u raskoraku između plana na papiru i stvarnosti na terenu.

Raskorak između izvještaja i terena

U gradu su postojale jake civilne, pa i političke strukture koje su smatrale da to ratište uopće ne treba otvarati, da je mir – makar i prividan – bolji od novog sukoba. Nažalost, taj stav dijelio je i dio komandnog kadra na terenu. Na referisanjima pred operaciju podnošeni su našminkani izvještaji o spremnosti jedinica, moralnom stanju i izvršenim pripremama, koji nisu odgovarali stvarnom stanju.

Kada se krenulo u dubinu neprijateljske teritorije, cijena tog raskoraka plaćena je krvlju. Bilo je nediscipline, nepoštivanja procedura, odavanja položaja. Ponašanje pojedinih komandanata na samom terenu bilo je ispod svakog nivoa vojničke časti i odgovornosti. Jedan je nakon neizvršenog zadatka nalazio opravdanje u tome da mu se „ukazalo da nije vakat“, drugi se povukao nakon prve pucnjave pod izgovorom da se „tu ne može proći“, treći je bio u stanju u kojem nije mogao ni sjediti, a kamoli komandovati ljudima, dok četvrti nije izdao ni naređenje za otvaranje vatre.

Istovremeno, zbog te pasivnosti i zataškavanja na pojedinim pravcima, stradali su oni koji su svoj posao odradili časno i profesionalno. Pojedine jedinice u potpunosti su izvršile svoje zadatke i zauzele određene objekte u dubini neprijateljske teritorije, ali su zbog izostanka podrške i mirovanja susjednih jedinica ostale otvorenih bokova i na cjedilu. Prinuđene na povlačenje u krajnje nepovoljnim okolnostima, te su jedinice dovedene u smrtnu opasnost i pretrpjele teške gubitke upravo prilikom izvlačenja.

Sve ovo nisu čaršijske priče. Odmah nakon operacije, po nalogu Generalštaba, formirana je komisija sastavljena od generala koje je lično birao Generalštab. Ta ista komisija sačinila je detaljan izvještaj koji je bez uljepšavanja ukazao na neizvršenje zadataka upravo te četvorice komandanata, nakon čega su podnesene i krivične prijave.

A onda se dogodila naša poznata postratna alhemija: na putu od Mostara do Sarajeva ti dokumenti su naprosto nestali. Prijave su završile u ladicama, odgovornost je izbrisana, a ljudi koji nisu izvršili svoje vojničke zadatke proglašeni su „legendama“ i postali glavni i jedini tumači „istine“ na komemoracijama.

Dug prema onima koji se nisu vratili

Najlakše je bilo pronaći vanjskog krivca, srušiti svu odgovornost na leđa čovjeka sa strane i time oprati ruke svih ostalih – i onih koji su opstruirali pripreme, i onih koji su zatajili na terenu, i onih koji su kasnije zataškali istragu.

Historija se ne može graditi na mitovima, niti na političkim govorima onih koji u događajima nisu učestvovali. Osamdeset i dva poginula borca – među kojima su i oni koji su časno zauzeli svoje ciljeve, a stradali povlačeći se zbog tuđeg kukavičluka i pasivnosti – zaslužuju punu istinu, koliko god ona bila teška, bolna i neugodna za mnoge koji danas sjede u prvim redovima. Dok god ne skupimo hrabrosti da se suočimo sa svim činjenicama, bez uljepšavanja i bez zaštite „nedodirljivih“, naša sjećanja neće biti odavanje počasti, nego nastavak obmane.