Kada imam sudi, a tužilac klimne glavom: Bugojanski poučak o društvu u kojem živimo

Kada imam sudi, a tužilac klimne glavom: Bugojanski poučak o društvu u kojem živimo

Događaj koji se u subotu, 22. avgusta, odigrao u Bugojnu nije tek puki lokalni komunalni spor, niti birokratska nesuglasica oko komada zemlje. Zaustavljanje obnove spomenika poginulim antifašistima i oslobodiocima Bugojna u Drugom svjetskom ratu — sprovedeno pod direktnim pritiskom vjerske institucije i brzinskim telefonskim diktatom tužilaštva — predstavlja ogoljen, brutalno jasan dokaz teze od koje više ne možemo bježati: mi u Bosni i Hercegovini živimo u klasičnom neofašističkom, etno-teokratskom društvu.

Podsjetimo na činjenice koje razotkrivaju sav besmisao i opasnost ovog trenutka. Uz pismenu saglasnost načelnika opštine Bugojno i uz potpuno korektno i zakonsko postupanje policije na terenu, pokrenuta je akcija vraćanja starog spomenika na njegov postament. Riječ je o spomeničkom obilježju koje je sklonjeno u ljeto 1994. godine, u istom periodu kada je uništen i veliki spomenik podignut iznad kosturnice palih partizana — kada su, kako svjedoci pamte, potomci u kolicima i kariolama odvozili kosti svojih predaka. Na tom istom mjestu kasnije je podignuto centralno spomen-obilježje poginulima u posljednjem ratu.

A onda se u subotu na licu mjesta pojavljuje imam Sultan Ahmedove džamije sa porukom: „To je naše. Ne može.“

Ono što je uslijedilo nakon toga predstavlja potpunu kapitulaciju pravne države: umjesto da zakonske procedure i opštinska odobrenja budu mjerilo stvari, uslijedio je oštar telefonski poziv tužioca koji je, bez izlaska na teren i bez ikakvog uvida u činjenično stanje, obustavio sve radove.

Ovaj slučaj u nekoliko ključnih tačaka ogoljava mehanizam vladavine u današnjoj BiH:

Teokratski veto nad zakonitijim odlukama: U nominalno sekularnoj državi, pismena saglasnost opštinskih vlasti i zakonito postupanje policije ne znače ništa pred usmenim diktatom vjerskog službenika. Kada lokalni imam može jednim istupom poništiti formalne odluke civilnih organa, jasno je ko u ovoj zemlji drži stvarnu, neformalnu moć.

Telefonsko pravosuđe na poziv vjerskih moćnika: Reakcija tužilaštva — ekspresna, telefonska i bez izlaska na lice mjesta — razotkriva duboku zarobljenost pravosudnog sistema. Dok sistemski kriminal, korupcija i rušenje spomenika godinama čekaju u ladicama, privatizacija javnog prostora u režiji vjerskih zajednica dobija trenutnu tužilačku zaštitu.

Sistemsko brisanje memorije i etno-religijski inženjering: Uklanjanje originalnog spomenika 1994. godine i prekopavanje spomen-kosturnice nije bio izolovan incident, već dio šireg zadatka ponovnog pisanja istorije. Podizanje novih spomenika na mjestima starih antifašističkih obilježja imalo je za cilj potpunu zamjenu identiteta: umjesto univerzalnog, nad-etničkog otpora fašizmu, nametnut je etno-religijski narativ u kojem nema mjesta za zajedničko sjećanje.

Strah od stiha i ekavice: Na spomeniku se nalazi i stih Branka Miljkovića o slobodi, uklesan u kamenu izvorno, na ekavici. U društvu sprovedene etničke segregacije, ideolozima podjela smeta i ime, i pismo, i jezik, ali ponajviše poruka. Svaki spomenik koji podsjeća na to da su se narodi ove zemlje zajedno borili za slobodu izravna je prijetnja elitama koje svoju moć crpe isključivo iz mržnje i podjela.

Kada tužioci postupaju po nalogu imama, a civilna vlast se povlači pred vjerskim diktatom, više se ne radi o administrativnom zastoju. To je direktno, institucionalno svrstavanje na stranu istorijskog revizionizma.

Kome danas smeta sjećanje na antifašističku borbu naroda BiH? Odgovor je jasan: smeta svima onima koji su na tekovinama poraza antifašizma sagradili svoje etno-feudalne feude. Slučaj u Bugojnu zato nije samo pitanje jednog spomenika — to je pitanje toga gdje uistinu živimo i da li ćemo pristati na društvo u kojem je zatiranje istorije postalo službena politika.