DRUŠTVO S DIJAGNOZOM

DRUŠTVO S DIJAGNOZOM

O pojedincu, kolektivima i slobodi koju tek trebamo naučiti živjeti

Sve češće se zateknem kako posmatram ljude oko sebe i pitam se šta nam se to događa.

Gledam mlade parove koji hodaju jedno pored drugoga, a kao da nisu zajedno. Ne drže se za ruke, ne dodiruju se, ne razmjenjuju poglede koji bi govorili više od riječi. U kafićima sjede jedni nasuprot drugima, ali njihovu pažnju mnogo češće zaokupljaju ekrani nego ljudi s kojima su došli. Razgovor se svede na naručivanje, plaćanje i poneku usputnu rečenicu. Kao da nam je postalo važnije biti povezan sa svijetom nego biti prisutan pored čovjeka.

Posmatram kako se odnosimo prema drugima. U redovima se rijetko ko sjeti trudnice, osobe s invaliditetom ili nekoga kome je očigledno potrebna pomoć. Kao da je svako prepušten sebi, a tuđa potreba postaje problem onoga ko je ima. Sve češće susrećem bahatost, nestrpljenje, siromaštvo jezika i razgovor u kojem je važnije nadglasati drugoga nego ga razumjeti. Na ulicama gledam automobile i motocikle kojima se ne pokazuje samo materijalni status nego i moć. Brzina, buka i opasna vožnja postaju način dokazivanja vlastite važnosti, kao da je tuđa sigurnost manje vrijedna od trenutnog osjećaja nadmoći.

Znam da ovo nisu svi ljudi. Nisu svi mladi takvi. Oko nas ima divnih, osjetljivih, obrazovanih, hrabrih i odgovornih ljudi. Ima ih mnogo više nego što ponekad možemo vidjeti. Ali često se čini da su najglasniji upravo oni koji najmanje vode računa o drugima. I možda problem nije samo u tome što takvih pojava ima, nego i u tome što se na njih postepeno navikavamo.

Ono što bi nas nekada zaustavilo danas nas jedva iznenadi. Ono što bi izazvalo osudu postaje dio svakodnevice. A kada se na nešto dovoljno dugo navikavamo, počinjemo ga prihvatati kao normalno.

Možda je upravo navikavanje na ono što ne bi smjelo biti normalno jedan od najopasnijih simptoma našeg društva.

Ne želim donositi konačne sudove o generacijama, niti svoje utiske predstavljati kao naučno utvrđene činjenice. Ali ne mogu se oteti osjećaju da pojedini oblici našeg svakodnevnog ponašanja govore o nečemu mnogo dubljem od nedostatka kulture, kućnog odgoja ili lijepih manira. Govore o našem odnosu prema čovjeku. O tome vidimo li u drugome osobu ili samo prepreku, konkurenta, sredstvo, broj ili nekoga ko nam trenutno može koristiti.

A kada čovjeka prestanemo vidjeti kao čovjeka, počinjemo gubiti mnogo više od pristojnosti.

Čovjek kao broj

Jedan me detalj u političkom govoru posebno uznemirava. Političari znaju govoriti o tome koliko imaju „ruku“. Ne govore o ljudima koji sjede u parlamentima, o njihovim uvjerenjima, odgovornosti i savjesti. Govore o rukama, kao da su to predmeti kojima se raspolaže i koji se podižu kada to zatreba.

Naravno, to je uobičajen politički izraz. Ali upravo u takvim izrazima ponekad se otkriva način na koji razmišljamo. Čovjek postaje glas. Glas postaje ruka. Ruka postaje broj. A broj je važan samo dok je potreban za održavanje većine.

Šta se događa s pojedincem u takvom svijetu? Gdje je njegovo pravo da misli svojom glavom, da se predomisli, da odbije poslušnost, da postavi pitanje i da na njega ne dobije odgovor koji je unaprijed pripremljen?

Čovjek koji samostalno misli nije uvijek predvidljiv. Može podržati nekoga, ali mu može i uskratiti podršku. Može pripadati određenoj zajednici, a ne prihvatiti sve što njeni predstavnici govore. Može voljeti svoj narod, grad, porodicu, vjeru ili tradiciju, a ipak odbiti da mu se u njihovo ime ograničava sloboda.

Takav čovjek teže postaje sredstvo tuđe volje. Zato je slobodan pojedinac mnogo više od ličnog ili filozofskog ideala. On je i temelj svakog društva koje želi biti demokratsko.

Političko mišljenje stečeno u trenutku začeća

Ja volim reći da nas uvjeravaju da smo u trenutku začeća stekli političko mišljenje.

Rođeni smo, a već nam se objašnjava ko smo, kome pripadamo, koga trebamo voljeti, od koga se trebamo čuvati i za koga trebamo glasati. Prije nego što naučimo postaviti pitanje, često već dobijemo odgovor. Prije nego što oblikujemo vlastito mišljenje, neko nam ponudi gotovo, naslijeđeno i navodno jedino ispravno.

Porodica prirodno prenosi iskustva, vrijednosti, uvjerenja i tradiciju. U tome nema ničega lošeg. Problem nastaje kada naslijeđeno mišljenje postane nedodirljivo, kada se preispitivanje doživljava kao izdaja, a promjena stava kao dokaz slabosti ili nepripadanja.

Tada se više ne raspravlja o idejama. Brani se pripadnost. Ne pitamo je li nešto istinito, pravedno ili korisno, nego ko je to rekao i kojoj grupi pripada. Argument gubi vrijednost pred identitetom govornika.

Tako se odgajaju generacije koje možda znaju kojoj strani pripadaju, ali nisu uvijek ohrabrene da otkriju šta zaista misle. A čovjek koji se boji vlastite misli teško može biti slobodan, čak i kada živi u državi koja mu formalno garantuje slobodu govora.

Kolektiv kao utočište i sredstvo vlasti

Živimo u društvu u kojem se politički život decenijama oblikuje kroz etničke kolektive. U ime naroda govori se o njegovoj ugroženosti, njegovim neprijateljima, njegovim interesima i njegovoj budućnosti. Političke i vjerske elite, svaka na svoj način i uz razlike koje se ne smiju zanemariti, imaju mogućnost da kroz takvu organizaciju učvršćuju svoj društveni utjecaj.

Ne tvrdim da je svaka briga za vlastitu zajednicu manipulacija, niti da su svi pripadnici političkih ili vjerskih institucija vođeni istim motivima. Ljudi imaju pravo na svoj identitet, jezik, kulturu, vjeru i osjećaj pripadnosti. Kolektivna prava mogu biti važna zaštita, naročito tamo gdje postoji stvarna diskriminacija ili strah od dominacije većine.

Ali postoji granica na kojoj zaštita kolektiva prestaje biti zaštita čovjeka i postaje sredstvo njegove političke kontrole.

Ta granica prelazi se onda kada se pojedincu poručuje da ne smije kritikovati vlastite predstavnike jer time šteti svom narodu. Kada se svako političko pitanje pretvara u pitanje opstanka zajednice. Kada se građanin poziva da zaboravi vlastitu nezaposlenost, nesigurnost, loše obrazovanje, korupciju ili nepravdu zato što je navodno ugrožena njegova kolektivna pripadnost.

Mehanizam je jednostavan i zato opasan: najprije se stvori ili pojača osjećaj ugroženosti, zatim se neko predstavi kao jedini pouzdani zaštitnik, a onda se svaka kritika tog zaštitnika počinje tumačiti kao napad na zajednicu. Tako politička elita postepeno poistovjećuje vlastiti opstanak s opstankom onih koje navodno predstavlja.

Čovjek tada počinje braniti vlast kao da brani sebe. Brani političara kao da brani porodicu. Brani odluke koje mu nanose štetu jer vjeruje da bi njihovo odbacivanje značilo izdaju vlastitog identiteta.

A ko u takvom poretku postavlja pitanje odgovornosti? Ko pita šta je urađeno za ljude, kakvi su rezultati, ko je odgovoran za neuspjeh i zašto se ista obećanja ponavljaju iz godine u godinu?

Kada se sve posmatra kroz kolektivni strah, takva pitanja lako postaju sporedna.

Možda najveća moć politike zasnovane na trajnoj etničkoj mobilizaciji nije u tome što ljude uvjerava da moraju slijediti svoje elite, nego u tome što ih navikava da vlastitu slobodu, odgovornost i budućnost posmatraju kroz interese kolektiva koji te elite navodno predstavljaju.

Tako se pojedinac ne mora nužno prisiliti da šuti. Dovoljno ga je uvjeriti da bi njegov glas protiv vlastitih predstavnika bio glas protiv njega samoga.

Građanin koji ne mora prestati biti ono što jeste

U tome vidim i dio odgovora na pitanje zašto je ideja građanske države nekima toliko neprihvatljiva ili zastrašujuća.

Građanska država ne bi trebala tražiti od čovjeka da se odrekne svog naroda, vjere, jezika ili kulturne tradicije. Ne bi trebala poništavati kolektivne identitete niti ignorisati stvarne probleme zajednica. Njena suština trebala bi biti mnogo jednostavnija: bez obzira na to ko je, čemu pripada i kako se izjašnjava, čovjek mora imati jednaka prava i jednaku mogućnost da utiče na vlastiti život i zajedničku budućnost.

U takvom društvu niko ne bi smio imati više prava zato što pripada brojnijoj grupi, niti bi nečija prava smjela zavisiti od toga koliko je njegova zajednica politički moćna.

Građanin nije manje vrijedan zato što je drugačiji. Nije manje svoj zato što se ne slaže s predstavnicima vlastite zajednice. Nije izdajnik zato što odbija da mrzi one koje mu neko predstavlja kao neprijatelje.

Građanska država ne bi trebala ukidati razlike među ljudima. Trebala bi osigurati da razlike ne budu razlog za nejednakost, strah ili političku ucjenu.

Možda se upravo toga treba bojati svaka politika koja opstaje zahvaljujući tome što građane drži zatvorenima u unaprijed određenim identitetima: slobodnog čovjeka koji može pripadati zajednici, ali ne mora bezuslovno slušati njene političke vođe.

Jer pojedinac koji samostalno misli može biti odan svojoj zajednici, ali svoju savjest ne predaje nikome.

Ima li terapije?

Ako je ovo društvo s dijagnozom, onda dijagnoza sama po sebi ne znači mnogo. Možemo imenovati simptome, pronaći krivce i izreći bezbroj osuda, a da se ništa ne promijeni. Još gore, možemo uživati u vlastitoj kritičnosti i tako zaboraviti da smo i sami dio društva o kojem govorimo.

Zato je pitanje terapije važnije od same dijagnoze.

Ne vjerujem da postoji jedna mjera koja bi izliječila sve o čemu govorimo. Nema jednog zakona, jedne političke promjene, jedne obrazovne reforme ili jedne umjetničke predstave koja može preko noći promijeniti društvene navike. Potrebno je istovremeno mijenjati institucije, javni govor, obrazovanje i naše svakodnevne odnose.

Prije svega, potrebno nam je obrazovanje koje neće nagrađivati samo pamćenje odgovora nego i hrabrost postavljanja pitanja. Djeca i mladi trebaju naučiti argumentovati, slušati, provjeravati ono što čuju i prihvatiti mogućnost da nisu u pravu. Škola ne bi smjela biti mjesto na kojem se uči poslušnost, nego prostor u kojem se razvija sposobnost samostalnog mišljenja.

Potrebna nam je kultura dijaloga u kojoj se neslaganje ne doživljava kao neprijateljstvo. Ne moramo se složiti da bismo razgovarali. Ne moramo nekoga proglasiti budalom da bismo osporili njegov argument. I ne moramo se odreći vlastitog stava da bismo priznali kako drugi ima pravo iznijeti svoj.

Potrebno nam je i više obične, svakodnevne ljudskosti. Da primijetimo osobu kojoj je potrebna pomoć. Da u redu napravimo mjesto nekome kome je teže stajati. Da u razgovoru pogledamo čovjeka, a ne ekran. Da ne ugrožavamo druge kako bismo pokazali snagu vlastitog motora, automobila, položaja ili glasa.

Takve stvari mogu izgledati male u poređenju s velikim političkim problemima. Ali društvo se ne sastoji samo od ustava, zakona i izbornih rezultata. Ono se sastoji i od načina na koji svakoga dana postupamo jedni prema drugima.

Ipak, ne smijemo odgovornost za sve prebaciti na pojedinca. Nije dovoljno pozivati ljude na dobrotu ako institucije tolerišu nasilje, korupciju i privilegije. Nije dovoljno učiti djecu toleranciji ako javni prostor nagrađuje ponižavanje i mržnju. Nije dovoljno govoriti o slobodi ako ljudi snose posljedice zato što kritikuju moćne.

Potrebne su nam institucije koje jednako štite svakoga, odgovornost koja ne zavisi od nečije političke pripadnosti i pravila koja važe i za one koji ih donose. Potrebni su nam javni prostori u kojima se čovjek ne mora odreći vlastitog mišljenja da bi bio prihvaćen.

A potrebni su nam i kultura i umjetnost. Ne zato što umjetnost može zamijeniti politiku ili promijeniti društvo umjesto nas, nego zato što nas može suočiti s iskustvom drugoga. Može nas natjerati da zastanemo, da pogledamo izvan vlastitog uvjerenja i da u čovjeku kojeg smo lako svrstali u neku grupu prepoznamo nečiji život, strah, dostojanstvo i nadu.

Terapija, dakle, ne može biti samo poziv da budemo bolji ljudi. Ona mora podrazumijevati i stvaranje društva u kojem je lakše biti odgovoran, slobodan i pravedan nego biti nasilan, poslušan i privilegovan.

Sloboda nije pravo da drugoga učinim neslobodnim

Meni je neki daleki cilj društvo ljudi, pojedinaca koji bez straha slobodno misle i slobodno iznose svoje mišljenje, bez obzira na to jesu li u pravu ili nisu.

Znam da takvo društvo ne nastaje lako. Ljudi griješe. Njihova uvjerenja mogu biti površna, njihovi zaključci pogrešni, a riječi ponekad neodgovorne. Sloboda mišljenja ne znači da su sva mišljenja jednako utemeljena, niti znači da niko ne treba odgovarati za prijetnje, nasilje ili svjesno ugrožavanje drugih.

Ali pravo da govorimo ne smije zavisiti od toga jesmo li unaprijed dokazali da smo u pravu. Ako pravo na mišljenje imaju samo oni koji misle kao većina, ako se smije govoriti samo ono što ne uznemirava moćne, onda više ne govorimo o slobodi. Govorimo o dozvoli.

Slobodan čovjek mora imati pravo pogriješiti, biti osporen, promijeniti mišljenje i nastaviti tražiti odgovor. Mora imati mogućnost da se ne složi sa svojom porodicom, svojom zajednicom, svojom političkom strankom ili vlastitom prošlošću, a da zbog toga ne izgubi dostojanstvo i pravo da učestvuje u društvu.

Ali takva sloboda ne može biti odvojena od odgovornosti. Ona ne znači da smijem činiti sve što poželim, bez obzira na posljedice po druge. Ne znači da svoju moć mogu pretvoriti u tuđu nemoć. Ne znači da je moja volja važnija od prava drugog čovjeka.

Zato se uvijek vraćam jednoj misli:

Mjera moje slobode je sloboda drugog.

U toj rečenici za mene je sadržana suština društva kakvom težim. Ako moja sloboda zavisi od toga da nekoga ušutkam, ponizim ili lišim njegovih prava, onda to nije sloboda koju želim braniti. Ako se osjećam sigurno samo onda kada svi oko mene misle isto, onda nisam izgradio slobodu nego zid.

Društvo slobodnih pojedinaca nije društvo sebičnih, usamljenih ljudi koji nikome ništa ne duguju. Naprotiv. To je društvo ljudi koji mogu slobodno birati svoje veze, zajednice i uvjerenja, ali ne moraju zbog pripadnosti odustati od savjesti. Ljudi koji znaju da njihova prava nisu potpuna ako ne priznaju i prava drugih.

Ne sanjam društvo u kojem su svi u pravu. Sanjam društvo u kojem se niko ne boji govoriti, u kojem je dopušteno pogriješiti i promijeniti mišljenje, u kojem se drugačije mišljenje ne kažnjava progonom iz vlastite zajednice i u kojem niko ne mora biti manje slobodan da bi se neko drugi osjećao sigurnim.

Ne znam koliko smo daleko od takvog društva. Ali znam da mu se nećemo približiti ako šutimo o onome što vidimo, ako se navikavamo na nepravdu ili ako slobodu tražimo samo za sebe i one koji misle kao mi.

Zato ne mogu šutjeti.

Ne zato što mislim da imam sve odgovore. Nego zato što vjerujem da društvo počinje ozdravljati tek onda kada njegovi ljudi ponovo steknu pravo da postavljaju pitanja, preispituju autoritete, priznaju vlastite greške i jedni druge vide kao ljude.

Možda je to najvažniji početak terapije: vratiti čovjeku pravo da bude pojedinac, a zatim ga podsjetiti da njegova sloboda ima smisla samo u svijetu u kojem je i drugi čovjek slobodan.