GENERACIJA KOJA JE IŠLA ISPRED SVOG VREMENA

 

Zbor u 7: Kada je Mostar imao mladost koja je išla ispred vremena

Zamisli mostarski petak naveče. Sat kuca sedam. Niz Radobolju se spušta onaj prepoznatljivi, svježi povjetarac, a na Balinovcu – u uskoj, nabijenoj sali Mjesne zajednice – vazduh titra od uzbuđenja. Umjesto skrolovanja po ekranima, potrage za jeftinim kafanskim štimungom ili prepuštanja letargiji koja vikendom lako obuzme grad, stotine mladih ljudi hrli na jedno mjesto. Ne da budu nijemi posmatrači, već da kreiraju stvarnost.

Bila je 1973. godina kada je u okviru Odreda izviđača „Mithad Haćam“ osnovan Kulturno-umjetnički klub koji je ponio ime jednog od najhrabrijih sinova ovog grada, čuvenog mitraljesca – Hasana Zahirovića Lace. Ta generacija mostarskih izviđača mogla je, kao i sve druge, jednostavno učiti vezivanje čvorova, topografiju i podizanje šatora. Umjesto toga, odlučili su podići standarde čitavog jednog društva. Pokrenuli su program koji je ušao u urbanu memoriju grada pod nazivom „Zbor u 7“.

Mala sala na Balinovcu kao centar jugoslovenskog kosmosa

Svakog petka, ta skromna, mala sala na Balinovcu, prostor koji je preko sedmice služio za birokratske sastanke stanara i lokalne administracije, pretvarala se u užareni omladinski parlament, u epicentar duha i intelekta. Stolice bi se nabijale do posljednjeg centimetra, sjedilo se po prozorima, stajalo na prstima u hodniku, a dim i energija prštali su kroz širom otvorena vrata.

„Zbor u 7“ nije bio obična sekcija ili zabavni program za tinejdžere. Ti mostarski klinci, s izviđačkim maramama oko vrata, stvorili su format živih, javnih intervjua s najznačajnijim ličnostima tog doba. Zamislite tu scenu: u prepunoj, zagušljivoj sali na Balinovcu, prekoputa mostarskih srednjoškolaca i studenata sjede najveća imena iz svijeta kulture, sporta, nauke i politike. Vrhunski umjetnici, pjesnici, glumci Narodnog i Lutkarskog pozorišta i tek rođenog MTM-a, manekenke Modne konfekcije „Zlatka Vuković“, fudbalski magovi iz zlatne generacije Veleža – svi su oni dolazili na Balinovac na raport kod mostarske mladosti.

U vremenu bez interneta, podcasta i društvenih mreža, ovi mladi ljudi su stvorili sopstveni, autentični medij. Postavljali su ozbiljna, zrela, ponekad i provokativna pitanja. Preispitivali su svijet oko sebe sa onom prepoznatljivom mostarskom lucidnošću, šarmom i drskošću koja ne trpi foliranje. Bili su preteča modernog omladinskog aktivizma i talk-show formata, i to u godinama kada se tek uči život. Nisu čekali da im neko organizuje prostor, da im prođe „sistemski projekat“ ili da im se odobri budžet. Imali su ideju, imali su svoju bazu na Balinovcu i imali su odgovornost prema imenu koje su nosili. Laca je bio borac koji je gledao naprijed; klub s njegovim imenom bio je intelektualna prethodnica grada.

Ogledalo za današnji uspavani grad

Kada danas posmatramo Mostar, grad prepun talenta, ali često duboko uljuljkan i uspavan, priča o klubu „Laca“ i sastancima petkom zvuči gotovo nevjerovatno. Gdje su danas mostarski petci u 7 sati? U šta se pretvorio bunt i kreativni nemir generacija koje danas sjede po kafićima, komentarišući svijet isključivo kroz anonimne komentare, lajkove i filtere na mrežama?

Današnja mladost pati od hroničnog nedostatka prostora za dijalog, ali još više od nedostatka inicijative. Čeka se da „neko drugi“ pokrene stvari, da neka nevladina organizacija obezbijedi grant, da „sistem“ profunkcioniše ili da se prilike stvore same od sebe.

Generacija sa Balinovca iz 1973. godine nas demantuje i posramljuje. Oni su dokaz da za velike stvari nije trebala blještava dvorana ni skupocjena oprema – bila je dovoljna jedna mala sala mjesne zajednice, nekoliko stolica, oštar um i jasna vizija. Dokazali su da se u Mostaru moglo (i moralo) misliti svojom glavom, kreirati kulturni sadržaj na nivou metropole i natjerati autoritete tog vremena da s poštovanjem sjednu prekoputa omladinaca i odgovaraju na njihova pitanja.

Budilnik za Mostar

Priča o Kulturno-umjetničkom klubu „Laca“ i njihovom „Zboru u 7“ nije samo prašnjava, nostalgična crtica iz lokalnih arhiva. Ona je budilnik. Ona je živi dokaz da u genetskom kodu ovog grada postoji matrica nevjerovatne kreativnosti, hrabrosti, zrelosti i građanskog nivoa.

Zato, kada idući put pomislimo da se u ovom gradu „ništa ne dešava“ i da „mladi nemaju uslove“, sjetimo se petka u sedam sati na Balinovcu. Sjetimo se generacije koja je iz jedne male, obične sale tresla kulturnu i društvenu scenu grada. Ta generacija je išla ispred svog vremena. Krajnje je vrijeme da ih ova današnja barem pokuša stići.