INFORMISANJE IZ ILEGALE – MOĆNO SREDSTVO MOTIVACIJE ZA MITSKA PREGNUĆA
Želim početi od jednog susreta
u Sarajevu ratne 1993. godine. Bio sam na referisanju u Generalštabu Armije
RBiH, sa komandantom 4. Korpusa Armije RBiH, generalom Pašalićem, i prilikom
upoznavanja u komandi 1. Korpusa predstavio me kao komandanta artiljerijske
brigade našeg korpusa. Svi su bili iznenađeni i zbunjeni. Posebno ja, jer bio
sam upoznat sa čime raspolažemo i koja je moja funkcija u Komandi. Onda je
general Pašalić sve objasnio i vrlo detaljno i gotovo strasno govorio kako mi u
okviru Informativne službe imamo radio stanicu, kojom ja rukovodim i da je taj
radio, u našim uslovima, ubojitiji od bilo kakve artiljerije.
Spoznaja da moj komandant,
iskusan oficir, ima takvo mišljenje o onom što mi odašiljamo u eter zapravo je
osvjestila i meni, ali i svima nama šta zapravo radimo i koliko je moćno to što
pišemo i govorimo.
Iz te aktivnosti, u raznim
periodima rata, razvilo se i djelovalo nekoliko ilegalnih radio stanica, Radio
Oblak, Hrvatska postaja Slobodni Mostar, Srpski radio Hadžići itd. Nikad niti
jedna od ovih stanica nije otkrivena niti je bilo sumnje da dolazi sa naše strane,
a učinak ovakvog oblika psihološkog rata bio je značajan. U kreiranju ovog
oblika ilegalnog djelovanja koristili smo iskustva Tehnike Mjesnog komiteta KPJ
za Mostar, zapravo ilegalne štamparije, koja je čitav rat djelovala i
svakodnevno distribuirala razni materijal građanima, a nikada nije bila
otkrivena. Jedina je to ilegalna štamparija u Evropi koja je četiri godine
djelovala, konstantno bila tražena, a nikada pronađena.
Radom želim istražiti kako je
to bilo moguće i kako je to djelovalo na obe strane, ali i kakvom je
motivacijom rezultiralo pa se i danas obe ove aktivnosti, toliko godina
kasnije, uzimaju kao inspiracija za ona mirnodopska pregnuća koja se čine
nemogućim.
Krenimo od hrabrosti porodice Muštović u čijoj je kući skrivena štamparija ratnog
Mostara djelovala od 1940. do 1945. godine.
“Ilegalna tehnika”, kako se nazivala
skrivena štamparija u Mostaru u II svjetskom ratu (oktobar 1940 -februar 1945),
štampala je bez prekida BILTEN i druge tekstove. Bila je inspiracija i značajan
oslonac u antifašističkoj borbi grada, a održala se uz ogromne
napore i rizik porodice Muštović iz Donje mahale.
U Mostaru je tokom rata postojalo nekoliko
štamparija. Jedno vrijeme je radila zajednička “tehnika” Oblasnog i Mjesnog
komiteta Partije, čiji se rad odvijao neposredno pod rukovodstvom člana
Oblasnog komiteta Olge Marasović. U isto vrijeme postojala je i
posebna tehnika SKOJ-a, pa i AFŽ-a. Tehnika Mjesnog komiteta SKOJ-a štampala je
vijesti, proglase MK, najvažnija saopštenja itd, a tu su radile Zora
Kešelj i Mersa Hasanbegović. U januaru i februaru 1943.
bila je provaljena, dok je partijska sa povremenim zastojima radila neprekidno
do oslobođenja Mostara.
Partijska tehnika je bila vrlo vješto
sakrivena u kući porodice Muštović u Donjoj Mahali i “bila je živa
veza sa hiljadama ljudi u gradu i van njega” i “jedine novine kojima su građani
vjerovali”. Donošeni su izvještaji s domaćih i savezničkih frontova, izvodi iz
štampe koja je dolazila sa oslobođene teritorije, lokalna obavještenja i članci
pojedinaca. Pored letaka, biltena, brošura i ostalog materijala, u njoj se
štampala i Istorija SKP(b). Preštampavana je i umnožavana osnovna priručna
literatura putem koje su skojevci i omladinci sticali najosnovnije pojmove iz
marksističke ideologije. Osim toga, u toj štampariji rađeni su i leci na
talijanskom jeziku namijenjeni okupatorskim vojnicima.
Prema
Olgi Marasović, “i u najtežim situacijama, kada je akcija okupatora i njegove
policije bila u punom naponu, nije izostajala pisana riječ ohrabrenja i potvrde
da postoji organizovana djelatnost partiske organizacije sa nepresušnim vrelima
borbenosti i odanosti svojoj zemlji koju je posjedovala ogromna većina građana
Mostara.”
Svi ukućani u porodici Muštović su znali za
ilegalnu kućnu štampariju i učestvovali u njenom radu ili zaštiti, a posebno su
se istakli Džemal, Mujo (ilegalnog imena Petko), Fahra i
majka Hana. Muštovići su sami iskopali bunker da bi preselili
opremu iz štale, gdje se prvobitno nalazila, i radili u novoj prostoriji u
teškim i opasnim uslovima. Jednom su prilikom porodicu pretresali Talijani, ali
zahvaljujući dobroj izolaciji podruma tehniku nisu uspjeli pronaći. A da bi se
bolje prikrio rad štamparije, majka Hana je kod kuće otvorila mejtef (školu).
Zbog rada štamparije svakodnevno se nosila glava u torbi, a za greške ili
provale takođe se plaćalo glavom. Međutim, Muštovići su uspjeli izbjeći
hapšenja i dočekati kraj rata. Talijani su jedino Muju Muštovića kao sumnjivca
uhapsili i otpremili u logor Mamula, a
oslobođen je po kapitulaciji Italije. U njegovom odsustvu štampanjem se bavila
mlađa sestra Fahra.
O
svemu je, između ostalog ostalo zapisano:
U novom bunkeru
“(…) Ako je krajem četrdesete tehnika radila u
jednoj sobi, sa prvim burmim danima četrdeset i prve ona se već nalazila u
bunkeru, koji je potpuno završen upravo na dan napada njemačkih armija na
Sovjetski Savez. Bunker je iskopan u štali u kojoj su se nalazile tri krave, koje su i nabavljene da
bi se nekako opravdalo podizanje štale i jednog hola, ispod kojega se
predviđala izgradnja novog, daleko solidnijeg skloništa. Prvi bunker, smješten
ispod krava, bivao je sve nepodesniji. Nije bilo dovoljno zraka, lampa je
gušila, smrad još više, a kao najveća slabost, moralo se radiiti sa otvorenim
ulazom, jer nije bilo drugog dovoda za zrak. I u takvim usiovima radilo se po
nekoliko sati svake noći, jer su se grad i čitava Hercegovina snabdijevali
materijalom štampanim u ovoj zagušljivoj krletki.
Dalje se nije moglo izdržati. Kopanje novog
skloništa, prema zamisli Džemala (Muštovića), počelo je
početkom 1942. godine. Osmog maja je sve bilo gotovo. Ni najvještiji agenti
nisu ga mogli otkriti. Njegova izgradnja pretstavljala je malo majstorstvo. U
novopodignutom pretsoblju, pod nije namjerno napravljen od dasaka, ostavljen je
u sitnom pijesku. Stare, kamene stepenice su dignute i umjesto njiih stavljene
drvene, koje su se pele do prvog sprata.
Ispod stepenica se bijelio pijesak, a ispod njega novi bunker.
Kako se moglo dospjeti do njega?
Trebalo je izvući prvu i drugu stepenicu, pa
na određenom mjestu razgrnuti pijesak, zemlju, kamen, a onda bi se ukazala
gvozdena poluga. Ko dosegne do nje – lako će se naći u bunkeru. Polugom se
dizao poklopac. Onaj koji se nalazio u bunkeru posebnim znakom je bio
obavještavan o otvaranju poklopca spolja.
Bunker se nalazio metar ispod površine zemlje. Bio je dugačak dva i po metra,
širok metar i po, a visok metar i četrdeset santimetara. Zrak se dovodio kroz
kuhinjski dimljak, koji je napravljen na “lakat”. U bunkeru su bile dvije
pisaće mašine, roto-aparat, nekoliko šapirografa, boje, šabloni, nešto papira
(stari bunker je služio za sklonište papira), zatim električna peć i žarulja za
osvjetljenje. Postojao je specijalni patent za davanje signala ukućanima iznad
bunkera, koji su opet, preko posebnih “ženskih utikača”, smještenih izmedju
dvije grede u potkrovlju, davali upozorenje onima u bunkeru da ugase
osvjetljenje, ili prekinu rad roto-aparata. Osvetljenje se u određenim
situacijama gasilo u bunkeru, da agenti po strujomjeru ne bi zapazili da ipak
negdje svijetli žarulja.” (Mensur Seferović, “Bataljon u okupiranom gradu”,
str. 58)
“(…) Tehnika Oblasnog komiteta koja je bila
smještena u Donjoj Mahali u kući Muštovića, opremljena pisaćom mašinom i rotoaparatom,
kamuflirana tajnim ulazom i sklonjena u podzemne prostorije bila je, neko
vrijeme poslije hapšenja Muje Muštovića van upotrebe da bi se
kroz to vrijeme saznalo kakvo će biti njegovo držanje pred policijom. Kad su se
stekli svi dokazi da tehnici ne prijeti nikakva opasnost (Mujo se pred
policijom i čitavo vrijeme zatočeništva u logoru po direktivi Partije držao kao
da nema, ne samo nikakve veze sa Partijom, nego da nije ni simpatijama vezan za
Narodnooslobodilački pokret), riješeno je da tehnika opet počne da radi. Rad u
tehnici nastavila je Mujina mlađa sestra Fahra. Znajući od ranije
za tehniku i njene zadatke, u otsustvu Muje ona je naučila da kuca na mašini i
rukuje sa rotoaparatom. Koliko je ta tek stasala djevojka, priučena u rukovanju
tim strojevima, provela i dana i neprospavanih noći pišući riječi Partije i
tako bodrila mnoge koji su i fizički i intelektualno prevazilazili njene
djevojačke snage! Fahra je sama radila u tehnici. U tu sklonjenu prostoriju
niko nije ulazio osim nje, a kada je bilo gotovo ono što se od tehnike tražilo,
ona je punih korpi, čovjek bi rekao punih korpi povrća i zeleni, pod zarom išla
na svoju vezu da to preda Emini, opet djevojci pod zarom, uvijek
mirna, bez uzbuđenja, očekujući i primajući nove rukopise, članke i letke da ih
preštampa i da svoje besane noći posveti Partiji, koja ju je tek poslije
velikog broja odštampanih letaka i drugog materijala primila u svoje redove.
(Olga Marasović, “Mostar – nepokoreni grad“, str. 418)
Hanina ideja
“Majka Hana je posmatrala šta
i kako rade njena djeca, čudila se i radovala njihovoj vještini i odlučnosti da
izgrade savršeno zaštićen bunker.
Jednog dana je okupila sinove i kćeri i izložila im svoju originalnu ideju da u
porodičnoj kući otvore mejtef.
Svi su se začudili, jer je to bilo u suprotnosti sa konspirativnim djelovanjem
štamparije i odudaralo od karaktera i svrhe ilegalne tehnike, koja je štampanim
tekstovima snabdjevala i hercegovačke partizanske jedinice.
Majčin predlog nisu uzimali ozbiljnim. Ali majčina upornost i promišljenost
bili su presudni, jer su izgledali i realni.
Shvaćeno je na kućnom dogovoru, da rad sa djecom u mejtefu može samo da
doprinese konspiraciji i sigumosti skrivene štamparije.
Ubrzo je prostrana soba bila puna đaka prvaka. Bilo je to razdragano dječije
okupljanje, nimalo dosadno sastajalište, poput dječijeg obdaništa ili vrtića,
ali i vrijedno učilište.
Kuća je u blizini gradskog skloništa od bombardovanja savezničkih aviona i
roditelji su bili sigumiji nego da su djeca bila u svojim kućama. (…)”
“Čija su ovo djeca?
Kćerka Šemsa iz drugog dijela grada, upala je jedno jutro u
“razred” i usplahirena uzbunila djecu da su navrh sokaka ustaše i policajci,
što nije zbunilo Hanu jer je djecu ranije uputila šta da u tim prilikama treba
da čine.
“Sada ćemo svi naglas proučiti hair dovu. Ko ne zna, neka sluša i za mnom
ponavlja”.
Djeca su načas živnula, iščekujući šta će dalje biti.
Ustaše
i poiicajci grunuli su sobu i prekinuli molitvu.
Čija su ovo djeca? - pitao je ustaša.
Svačija, a najviše božija! - dočekala je Hana.
Pa šta rade ovdje u ovolikom broju?
Čuli ste i sami, uče se moliti dragom Bogu, Alahu. Sada u ratu malo ko vodi
brigu o tome, pa nam zato Alah pomaže kako može.
Pa da li ti, stara, imaš odobrenje za ovo?
Zar treba odobrenje da se djeca mole Bogu?
“Razredom” osu dječija graja i policijska potraga ode iz sokaka.”
“Kolika
je predostrožnost neophodna, pokazalo se “već deseti dan od početka rada u novom
bunkeru. Jedne noći “Petko” je osjetio da neko opkoljava kuću. Polako je prešao
u šupu, ali se morao vratiti, jer unaokolo je bilo bar dvadeset Italijana.
Ponovo je legao, a tad mu je prišla majka, koja je sa tri kćeri spavala u
kuhinji, ispod sobe u kojoj su se nalazila njena tri sina — Mustafa, Džemal i
Salko. Stara Hana šapnula je sinu:
— Mujo, neko se vrti oko kuće.
— Znam, majko. Kad zalupaju na vrata, brzo ih otvori, da ne posumnjaju kako se
bojimo.
Ubrzo se začuo tresak avliskih vrata i glas Lastretija.
— Otvoriti. . . brzo, brzo.
Mlaz bateriske svjetlosti obasjao je lice starice, koja je pokušavala da bude
pribrana.
— Vi… Mustafovic… Kako vi zove?
Žensku djecu u kuhinji ostavili su Italijani na miru, a za tren oka su se našli
iznad trojice “zaspalih” muškaraca. Bajoneta je dohvatila nečije noge.
— Vi, Mujo? — pitao je Lastreti.
— Ne, Džemal.
— Vi, lezi!
— A vi: kako se zove?
— Salko.
— Vi… lezi.
Tri bajonete se nakostrešiše na trećeg, najstarijeg Haninog sina.
— Ti… Mujo… Diži se! Vi komunisto. Do ve je mašina?
Dok se »Petko« oblačio, desetak Italijana bojažljiivo je pretraživalo okolne
bašte, šupe i avlije.
Zabijali su svugdje bajonete, podizali daske od poda, prekopavali dušeke i
kapute, igračke, ali sve je bilo uzalud. Tek što su odveli “Petka”, ponovo su
se vratili i još detaljnije počeli da pretresaju čitavu kuću. Jedan Italijan
pitao je tada najmlađeg Haninog sina:
— Vaš brat kaso, vi kasala dove mašina, on tošo kuća.
— Da, da, ima mašina, — rekao je Salko i poveo obradovane
Italijane u sobu, gdje im je pokazao šivaću mašinu, koja je takođe u to vrijeme
kupljena za “šnajdericu” Fahru. Odjeknuo je šamar, ali su i dalje rukama
pokazivali da traže pisaću mašinu. A onda su se okomili na staru Hanu, koja je
ponavljala:
— Zlotvori jedni, što mi odvedoste hranitelja. . . Šta vi hoćete, kakvu mašinu
tražite.
Napokon su napustili kuću, a zorom je Fahra već bila u bunkeru. Uzela je hranu
za čitav dan, i zatvorila se, i izvukla sedam stotina primjeraka biltena, koji
su, kao obično, razdijeljeni po gradu, pa i oko policijskih i italijanskih
prostorija.
Šta sada, kome da se obrati, ko je sekretar komiteta, ko je taj nepoznati
čovjek u gradu koji zna gdje se nalazi tehnika, pitala se.
To joj je mogao da kaže samo njen brat.
Istina, ona je očekivala da će joj se taj drug na neki način sam javiti, mada
je i sama znala dvije drugarice koje su, u dva dijela grada, primale i
predavale materijal za tehniku, tako o njenom smještaju nisu mogle ništa da
kažu. One Fahru nisu poznavale, jer je ona uvijek bila u feredži ili u zaru, sa
gustim debelim velom. Da se njima obrati i kaže da je u njenoj kući partijska
tehnika? A šta ako su i one samo jedna od brojnih veza koje iz ruke u ruku
prenose materijal od čovjeka koji njoj treba? A možda su i neposredni, najbliži
saradnici sekretara komiteta?
Tako je i bilo, jedna od njih, Olga, izvjesno vrijeme prikupljala
je redigovani materijal i predavala ga tehnici za umnožavanje. Ona je prema
dogovoru već ranije uspostavila poznanstvo sa “Jugom” ilegalnim
radnikom, kome je u prvom susretu rekla:
— Mi ćemo se sastajati dva puta dnevno, ujutro i naveče, i to tri puta
sedmično.
Od toga susreta Olga je donosila prazne matrice i tekst, koji je u toku noći
»Jug« otkucavao na matrici a sutradan ponovo predavao Olgi. Sastanci su u toku
ljeta ponekad održavani uz prisustvo male Azre, Olgine djevojčice, pogotovo
kada je trebalo prenositi ilegalni materijal. Azra se bezbrižno smješkala u
kolicima, ne znajući da se ispod nje nalaze roto-papir, matrice i rukopis.
Djevojčica je bivala i previše radoznala — htjela bi da gleda šta joj je to
“čiko” donio, pa je zato “Jug” sa matricama donosio i bonbone, da se djevojčica
ima čime da zabavlja. “Jug” bi onda otišao, a u određene minute pojavljivala bi
se žena u zaru —bila je to Fahra — koja bi od Olge, poslije šetnje, obično oko
poliklinike u Cernici, preuzimala dijete i materijal u kolicima.
Tako je jedino mala Azra “znala” gdje se nalazi tehnika, da bi se ubrzo ponovo
našla kod svoje majke, koja tada uopšte nije znala kako se zove ta žena koja
njeno dijete preuzima i odvodi na tako opasan put. To je bila bezgranična vjera
u drugove, u snagu pokreta. Ona je predavala svoje dijete nepoznatoj djevojci
koja je, kao i ona, Olga, sve svoje naijljepše i najmilije stavila u borbu za
novi život.
Dok je “Petko” sa Mamule pisao kući da “ne zaborave poduprijeti odrinu (lozu) u
avliji, jer se uz kakav jači vjetar može srušiti i nekog od djece ubiti”, a to
je značilo da treba još bolje utvrditi krov bunkera da se pod teretom ne bi
srušio, dok je javljao iz koncentracionog logora “Visco di Udine” u Italiji da
“Fahra strpljivo podučava Bebu u sitnijim i krupnijim kućnim poslovima, jer ako
se Fahra uda, da ima ko oko majke da radi i da je poslužuje”, što je opet
značilo da treba odmah mlađu sesitru Bebu osposobljavati za rad u tehnici, jer
Fahra može lako da padne u zatvor; dok je, dakle, “Petko” čamio u dalekom
zarobljeništvu i razmišljao o tehnici, Fahra je danonoćno radilia u bunkeru,
učeći sada i da kuca na mašinu.
Znala je tako i po dva dana da ne izlazi iz
bunkera, jer potreba za ilegalnim materijalom bila je sve veća i veća. Ona je i
dalje iz tehnike jedina iznosila letke i ostalo na mnoge strane.
I član Vrhovnog štaba, drug Tempo, bio je zadovoljan organizacijom i radom
tehnike, jer dok je bio u gradu, mogao je svakog dana da čita solidno
pripremljene informativne biltene i drugi štampani materijal, preko kojeg su
građani bili informisani o svim vojnim i političkiim događajima u zemlji i
inostranstvu.
Sve je to prošlo kroz ruke djevojke Fahre, koja je, jedne noći, radeći sama u
bunkeru, napravila grešku u šalteru, od čega su se upalile daske i električna
peć, a signalni uređaj nije više mogao da pruiži nikakvu pomoć. Velika je sreća
tada poslužila smjelu drugaricu, jer vatru je krajnjim naporom uspjela da ugasi
i da se, gotovo obamrla, čađava, poderane haljine, u posljednjem trenutku i uz
pomoć ukućana izvuče kroz uzani otvor.
Nedugo iza tog dogadaja, Fahra je na
ulici naišla na stražara Grgu i dvojicu finanaca. Ona nije znala da se traži
švercovani duvan, kada su je opkolili i zapitali:
— Šta ti je to u korpi, djevojko?
Repa… To se jedino može da nabavi na Tepi. A ima i malo običnog papira za
pravljenje kesa. Evo, pogledajte!
Finansi su podigli repu, a na papir, ustvari letke, nisu obraćali nikakvu
pažnju. Žureći kući naišla je na svoju najstariju sestru Diku, već udatu, kojoj
je prećutala nemili susret na ulici, baš kao i to da se u njihovoj kući nalazi
tehnika. Dika je vrlo često dolazila kod svojih, navraćala je svakog drugog ili
trećeg dana, ponekad je i spavala sa djecom, ali sve do oslobođenja ona nije
znala da joj braća i sestre štampaju ilegalni materijal za čitavu Hercegovinu.
Majka je često govorila:
— Djeco, pa bar Diki možemo reći šta nam se nalazi u kući. Neće to ona nikome
govoriti. Nisam navikla da pred njom lažem. Ne mogu joj pogledati u oči.
Ipak je stara Hana našla dovoljno snage da savlada i tu intimnu, njenu nevolju.
A onda je “Feđa” (narodni heroj Ljubo Brešan, prim.a.), bilo je to u
aprilu 1943. pozvao Fahru i rekao joj:
— Iako si još vrlo mlada, odlukom Mjesnog komiteta primljena si u Partiju. Tvoj
posao je od prvorazarednog značaja, pogotovo što je neprijatelj uspio da
otkrije i uništi tehniku Mjesnog komiteta Skoja. Ubuduće ćeš imati još više
posla.
I imala ga je više nego što se mislilo. Bataljon se uskoro našao u gradu.
“Feđa” je, kao i ranije Jusuf Čevro, sa sobom u grob odnio tajnu partijske
tehnike koja je, ovog septembra 1943, poslije kapitulacije Italije, ponovo
ugledala “Petka”, za koga su, eto, “Trkač”, a i drugi u gradu, vjerovali da
nema ništa zajedničko sa Narodnooslobodilaćkom borbom. “Petko” je sa Esom
otišao na oslobođenu teritoriju, a u bunkeru je i dalje ostala da radi Fahra.”
(Mensur Seferović, “Bataljon u okupiranom gradu”, 1958.)
Fahra Muštović ud. Lakišić. Iz teksta Miše
Marića “Ustanak u ljudima sačuvan”: “Pred sam rat Fahra Muštović je bila
djevojčurak i učenica Ženske stručne škole u Mostaru. Kada je rat počeo, ona je
školu završila. Najbolja drugarica joj je bila Radojka
Vuković. ali brat Mustafa nije dozvoljavao da se
češće viđaju, konspiracije radi, jer je 1940. godine u oktobru u Muštovića kuću
smještena ilegalna štamparija. (…) Tu je Fahra sa bratom Mustafom na
smjenu štampala biltene, govore, brošure, letke na našem i na italijanskom
jeziku. (…) Fahra Muštović poslije rata je završila Učiteljsku školu i učila
djecu sve do 1968. godine kada je penzionisana. Godine 1946. udala se takođe za
borca Ahmeta Lakišića.”.
Fahra Muštović ud. Lakišić. Iz teksta Miše
Marića “Ustanak u ljudima sačuvan”: “Pred sam rat Fahra Muštović je bila
djevojčurak i učenica Ženske stručne škole u Mostaru. Kada je rat počeo, ona je
školu završila. Najbolja drugarica joj je bila Radojka Vuković.
ali brat Mustafa nije dozvoljavao da se češće viđaju, konspiracije radi, jer je
1940. godine u oktobru u Muštovića kuću smještena ilegalna štamparija. (…)
Tu je Fahra sa bratom Mustafom na smjenu štampala biltene, govore, brošure,
letke na našem i na italijanskom jeziku. (…) Fahra Muštović poslije rata je
završila Učiteljsku školu i učila djecu sve do 1968. godine kada je
penzionisana. Godine 1946. udala se takođe za borca Ahmeta Lakišića.”.
Izvori: Mensur Seferović, knjige: “Bataljon u
okupiranom gradu”, “Partizanski kolopleti”, “Zvijezde stajaćice”, “Život piše
svoju priču”; Mladen Knežević Traktor: “Oblasni komitet KPJ za Hercegovinu jun
1942 – jul 1943.”; Olga Marasović, “Mostar – nepokoreni grad“;
brošura: Partizanski spomenik u Mostaru.
A onda su došle devedesete i mnogo toga se
počelo ponavljati, mnogo toga bilo je skoro istovjetno događajima iz
četrdesetih godina. Naime, od aprila 1992. godine mostarskim
eterom je vladao Hrvatski radio Mostar čiji su novinari istovremeno bili i
pripadnici HVO-a. Došlo je do apsolutne kroatizacije medijskog prostora -
govorio se isključivo hrvatski jezik, puštala domoljubna hrvatska glazba,
emitovao dnevnik Zagrebačkog studija. Mostar je polako tretiran kao grad u
sastavu Republike Hrvatske.
No, prisjetimo se zatečenog
stanja u Mostaru. O tome novinar i svjedok vremena Dario Terzić piše.
„Radio Mostar je (zajedno sa
sedmičnom novinom Sloboda) bio sastavni dio Informativnog centra Mostar.
Osnivač ICM-a je bio SSRN Mostar (Savez socijalističkog radnog naroda). Bila je
to, dakle, javna radiostanica u službi svih građana Mostara. Program Radio
Mostara nije bio cjelodnevni - subotom programa nije ni bilo, a nedjeljom samo
prijepodne (odnosno do 13:00) Predratni saradnici Radio Mostara su bili: Mirela
Družinec Bruk , Alenka Gološ Bruk, Aleksandra Saška Čoković, Anes Čustović,
Dario Terzić, Amela Ugljen, Jasna Badžak, Sandra Nuspahić.
Već prvih dana rata Radio Mostar
počinje djelovati na jedan sasvim novi način. Način rada kakav može biti vrlo
zanimljiv svim teoretičarima novinarstva i medija uopće. Novinari postaju
spikeri, a jedine informacije koje mogu biti objavljene su, ustvari, klasična
obavještenja za štampu. Prije svih ona koje potpisuje Glavni stožer HVO-a. S
vremena na vrijeme stignu i informacije iz ratne bolnice, vodovoda,
elektroprivrede. Ponovo, najstrože kontrolisana saopštenja za štampu. I tako
mjesecima. Period je to kada Mostar (kao i cijelu Bosnu i Hercegovinu) napušta
veliki broj stručnjaka, profesionalaca u poslu, a među njima i novinari.“
Dario Terzić dalje piše o ubrzanoj
transformaciji programa Radio Mostara i njegovoj kroatizaciji. Piše: „Nakon 5. aprila 1992. mostarski eter neće nikada biti kao
što je bio do tada. Ovo je i zvanični kraj gradske radiostanice, one koju
slušaju i kojoj, prije svega, vjeruju svi stanovnici jednog (jedinstvenog)
grada. U programu Postaje se čuje isključivo hrvatski jezik, neko će ustvrditi
„hrvatskiji“ i od onog koji se mogao čuti sa valova Hrvatskog radija Zagreb.
Glavne informacije su, zapravo, saopćenja za tisak HVO-a. Vijesti i informativa
su tih dana skoro jedini program. Tek kasnije dolaze i prve reportaže.
Na početku su u programu čitane
poruke koje su dolazile preko pošte ili radioamatera, mada je i tu bilo
cenzure.
Općepoznato je da u ratnim
uslovima muzika u programu radija postaje vrlo bitna. Muzika je vrlo moćan
medij, ima snažan društveni utjecaj, jako je komunikacijsko sredstvo i izaziva
emocionalne reakcije. Ulaskom u rat muzički se program njemačkog radija okrenuo
vojnoj glazbi, raznim marševima i koračnicama. Nije to bila slučajnost. Naime,
popis nepoželjnih izvođača i skladatelja bivao je sve duži.
Nešto se slično dogodilo i na
Radio Mostaru. Jugoslavenski, odnosno srpski izvođači su sklonjeni u stranu.
Insistira se na hrvatskim izvođačima i, prije svega, na pjesmama jakog
nacionalnog naboja.
Uz HVO saopćenja za tisak koja
su se u programu Hrvatske postaje Mostar „vrtile“ tokom cijelog dana, mogli su
se čuti i novinarski komentari, crtice čiji su autori najčešće bili Zlata Brbor
i Veselko Čerkez. Informacije su stizale u ovaj podrum duboko ispod zemlje, a
novinari su pozivali podrumaše da izađu na ulicu i brane Domovinu. Od novinara
tu su još i: Mario Vrankić, Omer Tipura, Mirela Družinec (Bruk), Alenka Gološ
(Bruk), Aleksandra Saška Čoković, Anes Čustović, kasnije je došla i Kristina
Čule. O čujnosti programa se brine tehnička ekipa sa starog Radio Mostara:
Džemal Šunje, Željko Markotić, Asim Manjgo, Saša Bakija, ali su oni kasnije
zamijenjeni novim kadrom. Jasenko Lasta je bio važan član tehničke službe,
rizničarka Dženana Dedić, vozač Salem Čustović.“
U tim vrlosloženim okolnostima Nstaje
još jedna radio stanica. O tome Dario Terzić piše:“
Kako je Radio Mostar odmah na
početku rata stavljen pod kontrolu HVO-a, srpske snage su medijski prostor
Mostara kontrolisale uglavnom zahvaljujući tome što su pod svoj nadzor stavile
i predajnik na Veležu tako da se u gradu mogao pratiti samo program Televizije
Beograd. Kako je riječ o programu namijenjenom cijelom prostoru tadašnje krnje
Jugoslavije, postojala je potreba da se malo više djeluje i lokalno, tako da je
13. maja 1992. godine sa radom počeo i Srpski radio Mostar.
U gradu se govorilo da je radio
smješten negdje u Zaliku. U jednoj svojoj izjavi Radovan Palavestra spominje
Institut na Buni. Iz drugih izjava saznajemo da je Radio na samom početku
djelovao u zgradi u Mostaru poznatoj pod imenom Konak. Postavu Srpskog radija
Mostar su, između ostalih, činili i: Dušan Grbo, Željka Laganin, Branislav
Andrić, Željko Bojović. U dokumentima se spominju i Boro Borozan, Jovo Spahić,
Jovo Mastilović, direktor Dragan Pantić, i drugi.
Srpski radio Mostar je na prvom
mjestu u programu isticao ono što je jugoslavensko, odnosno srpsko. Druga dva
naroda su nazivana pogrdnim imenima - često su se mogli čuti izrazi kao
„ustaše“ i hrvatsko cvijeće. Informacije su dolazile i iz Nevesinja, Bileće, Trebinja,
ali i iz srpskog Sarajeva, Beograda. U programu su dominirala saopštenja SDS-a
i Srpske opštine Mostar. Tako se u njima moglo čuti kako „Mostar drže ustaše“,
dok se prostor pod kontrolom srpskih snaga definirao kao „ slobodna srpska
oblast“.
Medijski prostor Mostara ratne
1992. godine obogatila je još jedna Radio stanica. O tome Terzić piše: „Tokom ljeta 1992. mogao se u gradu slušati i Radio
HOS. Ovom krugovalnom postajom se upravljalo iz zgrade poznate kao Vojna
bolnica u kojoj se nalazila i komanda HOS- a dok se program, navodno, prenosio
iz jednog stana na Bijelom Brijegu. Mnogo toga je bilo obavijeno tajnom kada je
riječ o ovoj radiostanici. I mnoge stvari vezane za njen rad su ostale
misterija.
Urednica Radija je bila Dijana
Oručević, a Mostarci su mogli prepoznati glasove Huseina Oručevića, Denisa
Krvavca, Bojane Mujanović i drugih. Za razliku od programa Postaje Mostar ovdje
je bilo vrlo šarolikih sadržaja: zanimljivosti, muzike, itd. Kada je riječ o
muzici, puštala se i domoljubna hrvatska glazba ali i pop-rok muzika. Program
je rađen na mnogo opušteniji način, slobodnijim stilom za razliku od prilično
rigidnog informativnog programa na Postaji.
Ubistvom Blaža Kraljevića 9.
augusta 1992. i ova ratna priča biva okončana.“
U takvoj sitiuaciji, veliki dio
muslimanskog, odnosno bošnjačkog stanovništva je sve više negodovao zbog te
potpune dominacije svega hrvatskog. Krenule su inicijative i uskoro je došlo do
osnivanja novog radija. Tačno u 5 do 12, 16. septembra 1992. godine iz studija
u zgradi, Mostarcima poznatoj kao Vranica, oglasio se Radio Bosne i Hercegovine
- Ratni studio Mostar. Iako je bilo ,mnoštvo problema entuzijazam i želja da se
probije informativna okupacija sve je prevladano i u eteru se čuo i drugi glas.
Studio je u svome nazivu nosio i
oznaku Radio Bosne i Hercegovine. Ipak, novinari ovog Radija nisu zvanično bili
uposlenici istoimene institucije koja je imala sjedište u Sarajevu. Također,
oni nisu bili pripadnici Armije RbiH, niti su imali vojne legitimacije te skoro
niko od njih nije na Ratnom studio ostvario „ratni, odnosno radni staž“.
Za razliku od novinara na
Hrvatskom radiju Mostar, ovi u Vranici nisu imali niti bilo kakve novčane
nadoknade niti su dobivali pakete iz humanitarne pomoći (u čemu njihove
hrvatske kolege nisu nimalo oskudijevale).
Radio je bio pod stalnim
pritiskom HVO-a u čijim rukama je bila vlast nad Mostarom. Moralo se paziti
stoga i na nacionalni sastav redakcije, na muziku koja se „puštala“. Saopćenja
Armije RBiH i stranke SDA našla su svoje mjesto upravo u programima ove
radiostanice. Nakon što je krajem oktobra HVO policija ušla u studio i
prekinula program (na nekoliko dana), Radio je morao, osim muzike koja
promoviše Armiju BiH, da emituje i onu koja slavi HVO a prenošeni su u
alternaciji dnevnici iz Sarajevskog i Zagrebačkog studija.
Radio je napadnut i nakon toga
uništen 9. odnosno 10. maja 1993. godine. Noć sa osmog na deveti maja u
programu su dežurali Selma Dizdar, Bojana Mujanović, Mirna Pičuga i Haris Šehić
i svi su uhapšeni. Pičuga i Šehić će nakon nekoliko dana biti oslobođeni a
Dizdar i Mujanović su 8. juna 1993. iz Ljubuškog prebačene na Heliodrom. Na
slobodu su pušteni 19. oktobra 1993.
Ratni studio nastavlja svoj
program na lijevoj obali Mostara koja je pod kontrolom Armije RbiH, samo
nekoliko dana nakon devetog maja. Tih prvih dana u programu nije bio niko od
novinara koji su radili u studiju u Vranici, oni će polagano pristizati na
radio u mjesecima koji su slijedili. Jedno vrijeme program vode ljudi koji do
tada nikada nisu radili na radiju. Važno je bilo samo da se radio čuje i da
građani lijeve obale dobiju itekako im potrebne informacije.
Sead Đulić postaje urednik novog
starog Radija, a tu su još i Alija Behram, Šemsudin Zlatko Serdarević, nekoliko
mladih saradnika, spikerica Hida Handžar, tonski realizator Edin Balić. Radilo
se u studiju u zgradi nekadašnjeg SDK-a s puno improvizacije i u vrlo oskudnim
tehničkim uslovima.
Uskoro se u program priključuju
Dario Terzić, Aida Kurtović (Krehić), Faruk Kajtaz. Nekoliko dana u junu radio
će biti izmješten u jedan stan u ulici Maršala Tita 82 (iznad knjižare
Svjetlost, a nakon toga prelazi u prostor upravo tamo gdje je nekad radila
pomenuta knjižara). U početku je na ovom radiju bio samo jedan diplomirani
novinar (Terzić), a kasnije dolaze i drugi Jelin, Z. Behram, Lizde.
Senad Efica će, pored ostalih
emisija, voditi i onu pod nazivom „Za srce i dušu“. Neki od novinara i
saradnika Studija će, kako bi zaštitili članove porodice koji su ostali na
drugoj strani, koristiti i pseudonime - Dina Romano je, ustvari, Dinka Jelin,
Alison Dobrić je Alison Sefić Mihić, Edina Stambolić je pravim prezimenom
Pehilj, itd. Vrlo slušana će postati emisija pozdrava koju će jedno vrijeme
voditi i Siniša Jokić.
Prvih mjeseci je Dario Terzić je
bio i muzički urednik Radija, a na tom mjestu ga nasljeđuje Dragi Šestić. U
redakciji i organizaciji studija pomaže i Mira (Emira) Oglić Karabeg, na
recepciji se smjenjuju Šaćira Seka Kajić, Sadeta Vejzović, Jasna Jogunović
Nezirović. Program će obogatiti i spikeri Sanel Kajan, Mirsada Omanović, Manja
Bošković, lektori Mevlida Čolakhodžić i Majda Omanović, dok je šofer bio Hasan
Kajić, a domar Halil Gadara. Tako u svojim sjećanjima piše Dario Terzić.
Vala reći da je pojava Radija
Bosne i Hercegovine – Ratnog studija Mostar značajno razbila ideju potpune
kroatizacije Mostara i njegove integracije u zamišljeni hrvatski državni
prostor. Taj Radio bio je nada. Slušao se kao izvorište ideje o Bosni i
Hercegovini, kao izvorište morala i vjere. To je posebno došlo do izražaja
nakon 9. maja 1993. godine kada je dio Mostarea pod kontrolom Armije RBiH bio u
potpunom okruženju i bez bilo kakve mogućnosti komunikacije sa građanima koji
su se našli u izuzetno teško položaju. Brzom intervencijoim i uz pomoć tehnike
kojom je raspolagao Vojnički klub 441. Motorizovane brigade, poznatije kao Prva
mostarska brigada, u izuzetno kratkom periodu u eter je odaslan signal novog
starog Radija Bosne i Hewrcegovine – Ratnog studija Mostar, Bila je to naša
velika pobjeda. No, kada je trebalo progovoriti, dvojica profesionalaca,
novinara, rekli su: Tamo su nam porodiuce, a naši glasovi prepoznatljivi,
pisaćemo, pripremati emisije i raditi sve što treba, ali ne smijemo u eter. Ali
neko je hitno trebao pročitati saopštenje Komande 4. Korpusa Armije RBiH i
građanima saopštiti da naše jedinice čvrsto drže položaje i da je sve pod kontrolom.
Saopštenje je trebalo smiriti
uznemirenost i odagnati strah,
Sjećam se, brzo sam razmišljao,
i moji svi, doslovno svi, bili su tamo pod kontrlom HVO-a i HV-a, ali situacija
je bila strašna. Neko to mora učiniti i učinio sam. Uzeo saopštenje i ušao u
mali studio na prvom spratu zgrade SDK u kojoj je sada bila Komanda 4. Korpusa
Armije RBiH i pročitao saopštenje.
Kasnije ću saznati da je moja
majka ni sat vremena nakon toga privedena i smještena u podrum Mašinskog fakulteta.
Bilo je to ozloglašeno mjesto ispitivanja, maltretiranja i ubijanja privedenih
neistomišljenika i uglavnom Bošnjaka.
Nasuprot tome, hiljade građana
Mostara, kada su čuli putem svog radija, kako su ga zvali, saaaopštenje smirili su se i vratila im se nada.
Tako je počeo novi život stari Radio BiH – Ratni studio Mostar. Ovog puta ovaj
Radio bio je sastavni dio Informativne službe 4. Korpusa ARBiH. U tom teškoim
vremenu nakon 9, maja 1993. godine postajem pomoćnik komandanta za moral 4. Korpusa
ARBiH, ali ostajem i urednikom Radija. Pristižu nam i neki od novinara, ali
mobilišemo i puno mladih ljudi, čak maloljetnih, obrazujući ih kroz rad, ali i
vjerujući u njihovu mladost i ideje koje su nudili. Građani su nam vjerovali,
ali bili smo ometani na razne načine od raznih službi HVO-a. To je u početku,
zbog našeg nejakog predajnika, rezultiralo čestim promjenama frekvencije.
Građani su to znali i tražili
nas, ali naš glas se čuo. Poslije ćemo dobiti jači predajnik i prevazići ovaj
problem. Vrlo brzo uveli smo večernju kontakt emisiju u trajanju od jednoig
sata. Počinjhali smo u 19,00 sati. Zbog interesa slušaoca vrijeme emitovanja
stalno je produžavano da bi na kraju trajala do ponoći. Bila je to klasična
emisija psihološkog djelovanja na neprijatelja, ali i jačanja morala pripadnika
ARBiH, ali i svih građana. Izgovorene riječi u toj emisiji danima su se
prepričavale. Neke se i danas mogu čuti kao na primjer zujanje koje je iz jedne
govorne greške pretvoreno u kultnu nadu i vjerovanje da ćemo pomaknuti linije
dublje u tzv. Zapadni Mostar. I danas, preko trideset godina od tog vremena,
često me neki građani pozdrave zujanjem, jer ja sam vodio tu emisiju, i greškom
za zujao i to pretvorio u misterioznu
snagu koja dolazi da nam pomogne. Radeći tu emisiju i osjećajući na terenu
snagu koju imamo i koju moć naša riječ ima. Od protjeranih građana koji su
živjeli u zapadnom dijelu Mostara saznavali sno da svi naš građani u tom dijelu
grada u tajnosti i strogoj ilegali nas slušaju, ali i da pripadnici HVO-a kod
pretresa traže radio aparate, tretirajući ih kao veoma opasno oružje, ali i
konstantno slušaju ono što govorimo. Kada smo danima, postepeno i lijepo upakovano,
na momente šaljivo, pričali o sakupljanju staklenih boca i njihovom pranju
vodeći priču kroz čitavu sedmicu shvatili su da mi građanima zapravo dajemo
uputstvo kako da naprave Molotovljeve koktele. Tada je na linijama u gradu
došlo do zatišja, a krenuli su pretresi stanova i kuća. Tražene su isključivo staklene boce
koje su oduzimane. Bojovnici su se bavili bocama, a mi smo na linijama mogli
predahnuti i potražiti nedostajuću municiju, jer u našim okvirima bilo je mnogo
više manevarske nego bojeve municije.
Tu se rodilla ideja, da sa
starom opremom, koju smo na početku koristili pokrenemo novi radio koji će
djelovati u tajnosti. Dobivši saglasnost od komandanta Korpusa krenulo se u
realizaciju. Za sve su znali dva tehnučara, komandant i ja. Našli smo i dvoje
saradnika sa Ratnog studija koji nisu išli u eter i dogovorili da oni budu
spikeri. Na kraju za sve je znalo samo nas šestoro. Dali smo riječ da nikome
ništa nećemo reći. Tako je i bilo i sa radom je počela Radio postaja Slobodni
Mostar. Novinari te radio stanice su
bili Filip Zovko i Tonka Čamber, kako smo im dali nova imena. Naravno bila su
to izmišljena imena da bi sve bilo vjerodostojno. U programu koji je žestoko
kritikovao politiku HVO-a afirmisala se i propagirala jedinstvena Bosna i
Hercegovina sa Sarajevom kao prijestolnicom. Puštana je najbolja hrvatska
muzika za sve generacije, a informativne emisije bile su u cilju psihološkog
djelovanja na bojovnike HVO-a, ali i građane govoreći o besmislu rata. Ovo je
bio, ustvari, tajni projekt IV korpusa Armije RBiH. Program se emitovao iz
kafića Big Ben, a čak niko u Ratnom studiju Mostar od kojeg ga je dijelio samo
zid, nije znao ko stoji iza tog projekta. Sličan projekt će biti pokrenut i u
novembru 1994. s ciljem zbunjivanja srpskog neprijatelja. Program je vodio
novinar pod pseudonimom Igor Pantić. Za ovu aktivnost tehnička služba 41.
Motorizovane brigade ARBiH, po naredbi komandanta 4. Korpusa jedan TAM-ov
kombi-furgon pretvorila je u pravi studio za emitovanje programa. Kombi je
obložen iznutra jakim izolacionim materijalom i pregrađen na studio i režiju.
Na krovu je izgrađen nosač i postavljena višemetarska rasklopiva konzola sa
radio antenom na kraju. Za struju je obezbjeđen i agregat, a postojao je i kabl
za priključenje na mrežu gdje je to bilo moguće. U početku smo Radio nazvali
Radio Oblak jer je djelovao po vrletima Prenja i Podveležja. U ovoj fazi spikerske
uloge prihvatili su se glumci, članovi Umjetničke čete 4. Korpusa ARBiH.
Program je pravljen po šemi koju
smo napravili za Radio postaju Slobodni Mostar. Važno je bilo slušati njihov
radio, u ovom slučaju Radio Nevesinje. Ponavljajući doslovno njihove vijesti, a
samo u neke praveći mal intervencijhe unosili smo zabunu. Redovno smo dodavali
i jednu našu po principu psihološkog ratovanja i unošenja nemira, nepovjerenja
i panike. Radio su slušali i naši borci i građani. One naše intervencije u
vijestima i kod naših boraca i građana dodatno su jačale nadu da ćemo u
konačnici pobijediti i normalno živjeti.
Zanimljvio je da smo, nakon
posjete jedne omladinske humanitarne organizacije, kada su obilazeći podrume i
skloništa, ali i neke naše položaje vidjeli sa kojom ljubavi i povjerenjem se
sluša naš program u podrumima i skloništima, ali i na svim položajima, u vrlo
kratkom periodu od te organizacije dobili jednju hiljadu malih tranzistora i
šest hiljada baterija. Donijeli su to nama u Radio i rekli podijelite kome
treba. Vi najbolje znate. Bili su to mladi ljudi iz španjolske pokrajine Balear.
Mi smo tranzistore sa baterijama podijelili u sva skloništa, u sve mahale, u
sve komande, na sve položaje dokle dopire naš signal. Bilo je davanja
tranzistora i pojedincima koji nisu živjeli u skloništima, a bilo nam je važno
da nas što više ljudi čuje. Bila je to akcija koja je naš Ratni studio stavila
u središte aktivnosti komande 4. Korpusa, ali i novouspostavljene civilne vlasti.
Glavna tema u slobodno vrijeme svih u gradu bilo je prepričavanje onoga što smo
rekli u programu, Mnogi su štedeći baterije, tranzistore isključivali kad bi
krenulo emitovanje muzike. Štopali su vrijeme i po tome uključivali tranzistore
da čuju riječ. Tad sam to smatrao normalnim, ali kad sam čuo generala Pašalića
u Sarajevu i njegovu opasku da sam
komandant artiljeriske brigade našeg korpusa uistinu sam osvjestio koju smo mi
snagu imali i šta smo zapravo radili.
Posebno želim istaći aktivnost
radija u kombiju prilikom posljednje velike operacije pokušaja deblokade
Sarajeva. Kombi je bio lociran na obroncima planine na rubu jednog sela iznad
Pazarića. Djelovao je kao Srpski radio Hadžići.
Lažne vijesti koje smo u
funkciji djelovanja na stanovništvo, ali i neprijateljsku vojsku, lansirali u eter
nerijetko su preuzimale i druge radio stanice i mediji, a naše lažne,
propagandne vijesti, prihvatane su kao istina, što je sa jedne strane jačalo
moral i uvjerenje da se cilj može ostvariti, a sa druge strane unosilo nemir,
nesigurnost do panike.
Uistinu, brojne su vrlo
promišljene aktivnosti i emisije osmišljene u ovom kombiju, pokretnom radiju,
koji je često mijenjao svoj naziv u zavisnosti od borbenih dejstava ili nekih
drugih potreba.
Do danas, dogovorenu tajnu o
identitetu spikera i novinara, koji su radili na Radio postaji Slobodni Mostar,
Radiju Oblak, Srpskom radiju Hadžići i drugim čuvamo kao veoma važnu tajnu.
Politička situacija u Mostaru i Hercegovini to uslovljava. Bezbjednost njih i
njihovih porodica mora biti u prvom planu, ali strašno je da trideset godina
poslije rata moramo misliti i na ove stvari.
Sjetimo se, bilteni i drugi ilegalni
materijal štampan u ilegalnoj štampariji u Muštovića kući u toku Drugog
svjetskog rata bio je za građane i pripadnike ilegalnog antifašističkog pokreta
u gradu jedini oblik informisanja, ali i vid svojevrsnog obrazovanja.
Istovremeno bio je to i prkos prema neprijatelju. Uprkos neviđenoj represiji
materijal je svakodnevno štampan i na nevjerovatne načine distriubuiran. Mladi
ljudi koji su to radili međudsobno se nisu poznavali, a nerijetko, zbog odjeće,
nisu ni znali kako izgledaju, ali vladalo je međusobno, gotovo mitsko,
povjerenje. Živote su tako jedni drugima povjeravali bez oklijevanja. Sve to je
izgrađivalo sve njih međusobno, ali i uticalo na sve građane koji su živjeli
pod strašnom okupacijom. To povjerenje, taj moral suprotstavio se prkosom prema
neprijatelju, što je rezultiralo prihvatanjem, poslije Sutjeske i strašnih rana
i gubitaka, kompletnog Mostarskog bataljona na oporavak. Bataljon je čitav
mjesec boravio u okupiranom gradu i oporavljen i popunjem novim borcima vratio
se partizanskim stazama u nove borbe za slobodu. Niti jedan borac za mjesec
dana, uprkos brojnim racijama, nije otkriven.
Vjerujem, a o tome su govorili
i brojni svjedoci vremena da je tom kolektivnom duhu i moralu Mostara u Drugom
svjetskom ratu značajan doprinos dala i ilegalna štamparija Mjesnog komiteta
KPJ u Muštovića kući.
Povlačeći paralelu sa štampanim
materijalima u ovoj ilegalnoj kući ne mogu a da ne ustvrdim da su ilegalne
radio stanice tokom Odbrambeno-oslobodilačkog rata imale gotovo istovjetnu
funkciju. Tu spravom mogu svrstati i period od septembra 1992. godine do maja
1993. godine djelovanja Radija Bosne i Hercegovine – Ratnog studija Mostar.
Formalno je bio slobodan i bili su poznati svi njegovi noivinari i saradnici, a
istovremeno svi su se osjećali kao pod okupacijom.
Ovaj Radio narod je zvao „naš
radio“. To ponajbolje svjedoči šta je glas istine značio svima onima koji su
stanje u kojem je živio Mostar osjećali kao stanje okupacije.
Sve ove aktivnosti, javne i tajne, mobilisale su
narod, ali i vojsku i budile optimizam i vjeru u pobjedu. Istovremeno, na
drugim stranama ratnih linija glas ovih stanica unosio je nemir, zebnju,
ponekad i strah, a istovremeno ohrabrivao narod koji je bio u tom djelu grada a
nije prihvatao politiku koja se vodila.
Na kraju kad je sve prošlo, i
sa tridesetogodišnje distance uistinu vjerujem da su svi koji su učetvoivali u
ovim aktivnostima bili jači od artiljerijske brigade i da su značajno
doprinijeli odbrani najjužnijeg dijela naše domovine.
Primjedbe
Objavi komentar