MI OD DANAS MORAMO ZAHTIJEVATI, A NE MOLITI...

(Obraćanje na svečanom skupu u povodu 80. godišnjice pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Centralni skup svih antifašističkih saveza država nastalih raspadom Jugoslavije održanom u Tuzli 10. maja 2025. godine na Trgu slobode.)

 

Smrt fašizmu!

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini. Istovremeno svima vama čestitam ovu osamdesetu godišnjicu pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Godine 1945. jeste vojnički poražen fašizam, nacizam i sve ono što je išlo uz to.  Ali, mi antifašisti nekako smo se u međuvremenu uspavali i one zatrte klice su oživjele i narasle tako da se ne samo Evropa, ne samo svijet i mi na ovim našim prostorima susrećemo sa brojnim oblicima neofašizma i neonacizma.

Ja volim reći kada govorim o Bosni i Hercegovini - Mi danas ovdje živimo po svim uzusima jedno. klasično neofašističko društvo. Nije više, u ovom vremenu, fašizam i nacizam onakav kakav je bio u onom vremenu 1941., 1942. kod nas 1945.  Promijenio je svoje lice, drugačiji je, drugačije djeluje. Ušli su nam u organe vlasti. Da bi im se mogli suprotstaviti moramo naučiti danas prepoznavati moderne oblike fašizma i neofašizma.

Kada to učinimo onda će naš odgovor biti drugačiji. Ja često kažem ne možemo danas biti Titove dobivene bitke. To nam se dešava kada obilježavamo razne godišnjice iz Drugog svjetskog rata i iz Narodnooslobodilačke borbe. Te bitke su dobivene i žive u historiji, u legendi, u pjesmi, u pamćenju onih koji pamte, u srcu onih koji to slijede, ali to je bilo.

Zašto je bilo i zašto je bilo moguće?

Bilo je moguće jer Titovi partizani bili su jedinstveni, zaboravili su sve razlike među njima, okupili se oko onoga što je svima zajedničko - ideja slobode, ideja jednakosti i ravnopravnosti, ideja socijalne pravde..I tu su sve našli. I onda su mogli 9. maja odnosno kod nas 15. maja biti dio svjetske antifašističke koalicije, biti pobjednici. Ako mi jesmo danas njihovi sljedbenici onda moramo na primjeru Titovih partizana staviti ustranu sve razlike. Smiješno su male,  serviraju nam ih da su ogromne i prevladavajuće. Osnovne životne potrebe: sloboda, jednakost, ravnopravnost , socijalna pravda i slične stvari, kao i Titovim partizanima, ni danas svi nemamo na svakom pedlju naših država.

Okupimo se oko toga, kao što su se Titovi partizani okupili. Mi danas koji jesmo ovdje i oni koji nisu mogli doći baštinimo isto antifašističko naslijeđe. Ugledajmo se na one čije ideje baštinimo i u čije se ideje kunemo. Ako to uradimo onda će se naša snaga osjetiti i naš glas čuti diljem nam naše bivše zajedničke domovine. Dok smo rascjepkani, dok pričamo o razlikama, a mi antifašisti počeli smo govoriti u jedan glas i ovaj skup to potvrđuje, oni će biti u prednosti. Ovo je prvi put od  devedesetih godina da su svi savezi antifašista i boraca NOR-a sa prostora bivše nam zajedničke domovine osmislili jednu manifestaciju, ovu ovdje u Tuzli, skupili se na jednom mjestu i odlučili da svima kažu: Ne može više ovako, hoćemo da bolje živimo. Hoćemo priču o miru, a ne o ratu. Hoćemo priču o ljubavi, a ne o mržnji, jer tako smo naučili. Tako smo odgojeni i to slijedimo. Kada to uradimo i to proširimo sve naše zemlje bit će bolje, ljepše i bit će život drugačiji.

Zaboravili smo da smo mi 1945. godine bili pobjednici. Jugoslovenski narodi jedini u Evropi imali su revoluciju, digli ustanak, jedino su oni oružano djelovali, pucali i došli do slobode. Jedini smo mi imali slobodne teritorije u okupiranoj Evropi sve četiri godine rata. Zašto se toga, uglavnom, naše vlasti, odriču. Zato što zapravo često na vlasti imamo one koji su sljedbenici ideja poraženih 1945. godine.

Mi na to moramo odgovoriti. Nemamo pravo na šutnju. Moramo svi govoriti. Nemamo pravo na nedjelovanje. I nemamo pravo na nejedinstvo. Titovi partizani su bili partizani – proleteri, borci za slobodu. Danas ih nacionalno prebrojavaju. Čak i neki od nas nasjednu na to. Na to nemamo pravo. Oni su bili proleteri, udruženi u jedinstvenu antifašističku borbu za slobodu svih na svakom pedlju svoje zemlje. Ako to slijedimo, onda nikada više ne smijemo nikoga moliti da nešto uradi, da nešto promijeni, ne smijemo ni tražiti.

Moramo zahtijevati jer nijedna od sadašnjih država nastalih disolucijom Jugoslavije, da nije bilo Titovih partizana, ne bi danas izgledala ovako. Pitanje je da li bi mogla biti i samostalna. Zato mi o tome moramo govoriti. Svi zajedno, udruženo, snažno...I stvari će se morati promijeniti jer nas je više nego njih. Samo previše smo fini a naspram sebe imamo bahate i primitivne ljude. Moramo pokazati odlučnost i snagu onih čije ideje slijedimo. Kada to uradimo, bit će slobode, ljubavi, pravde i prosperiteta kod svih nas.

Živjeli i smrt fašizmu!