I MI IMAMO NAROD

 

/Obraćanje na Kozari 15. jula 2023. godine./

Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime SABNOR-a Bosne i Hercegovine. Zadovoljstvo je nama koji godinama nismo imali priliku, mogućnost i tako dalje da dolazimo, da smo konačno na našoj zajedničkoj Kozari. Sretan vam i 4. juli, i 27. juli, i 75 godina Saveza boraca, odnosno Saveza antifašista. To jeste povod što smo ovdje, ali ovdje smo i da se poklonimo ogromnim žrtvama Kozare iz 1942. godine, ali nismo samo da bismo pričali o toj prošlosti.

To uporno ponavljam.

Ne tako davno, prije petnaestak dana ili možda manje, ovdje je bio skup na kojem su izgovorene riječi koje vrijeđaju te žrtve. Antifašistički narodno-oslobodilački pokret Jugoslavije bio je Jugoslovenski antifašistički pokret. Partizani se nikad nisu nacionalno prebrojavali. Ovdje se, tog dana, govorilo o jednonacionalnom obilježavanju i jednonacionalnim vojskama, o jednonacionalnim žrtvama. Znamo mi koga je ovdje najviše stradalo, ne treba nam o tome niko pričati, ali sramota je dnevnu politiku mješati u te događaje i na račun hiljada mrtvih graditi danas političku karijeru.

To su danas oblici modernog fašizma.

Zato je važno da smo ovdje, da pošaljemo poruke, one koje su slali Titovi partizani, a to su: bratstvo naroda, jedinstvo naroda, sloboda, socijalna pravda, a ne zatvaranje u nacionalne torove i prebrojavanje koga je gdje bilo više.

Svi su oni bili Titovi partizani i tačka. Zna se da su ovdje stradali od ustaša, Nijemaca, ali se zaboravlja reći da su i neke četničke jedinice pomogle, Naime, dok je Drugi krajiški (kozarački) odred vodio borbe sa ustašama na sjeveru, oko Bosanske Dubice, četnici Uroša Drenovića napali su ga sa juga, i uspjeli deblokirati ustaško-domobranski garnizon u Sanskom Mostu. Osam dana kasnije počeće velika njemačko-ustaško-domobranska operacija „čišćenja“ Kozare u kojoj je internirano preko 68.000 civila, od kojih je preko 35.000 stradalo.

U toj najvećoj pojedinačnoj tragediji cijelog rata na području Jugoslavije, uzeli su učešća i četnici Uroša Drenovića.

On, baš on i danas ima ulicu u Banja Luci. Ubili su i doktora Mladena Stojanovića, heroja nad herojima. I onda nam, čuli smo i to nekih godina, kažu, da su Mladena Stojanovića ubili partizani da bi optužili četnike kako bi se srpski narod podijelio.

I za laž je previše.

Zato je važno da smo svi ovdje, da se na ovom svetom jugoslovenskom mjestu, mjestu jugoslovenskog antifašističkog pokreta, nalazimo, da se ovdje nadahnjujemo i učimo da bijemo naše, ovovremene, bitke 21. vijeka, bitke protiv novih fašista, protiv novih neofašističkih lidera koje imamo na sve strane oko nas, i ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u, kako sad zovu Jugoslaviju, u Regionu, ali i u Evropi.

Moramo mi toj Evropi reći: Jugoslovenski narodi su imali revoluciju, a vi ste imali pokrete otpora. Naš vojskovođa je bio sa vojskom, a vi ih niste ni imali. Oni su pravili  diverzije.

A mi smo bili na pobjedničkoj strani 1945. godine, dio svjetske antifašističke koalicije i zato moramo biti glasniji, moramo biti jasniji, osloboditi se straha. Današnje dnevne politike razvijaju mržnju i strah kako bi nas djelili i kako bi mi bili tihi. Nas je više nego njih, ali moramo postati svjesni toga, pa pretrpiti i neke žrtve. Partizani su ginuli i davali živote. Hajdemo se mi nekih sitnih stvari, ako treba, odreći, zbog ideje koju slijedimo. Samo tako možemo reći: Mi jesmo sljedbenici Titovih partizana, Narodno-oslobodilačke vojske i svega onoga što je početo 4. jula 1941. godine u Ribnikarovoj kući, u Beogradu, naravno.Tamo su dva pitanja postavljena Titu i vrlo su jasna. Ja mislim da iz njih puno možemo naučiti danas i za vrijeme koje živimo. Kad je Tito predložio da se narodi Jugoslavije pozovu na ustanak neko je rekao: Kako ćemo praviti oružanu revoluciju i dizati ustanak, nemamo vojsku.

Tito je rekao: Imamo narod.

Imamo i mi narod.

Narod je i danas obespravljen, ali hajdemo među narod, umjesto lajka hajdemo razgovarati, umjesto selfija hajdemo razgovarati, okupljati ljude, razgovarati i onda ćemo vidjeti da smo mnogo, mnogo brojniji od njih. I da smo na kraju krajeva jači, ali oni su bahatiji. Hajdemo im to reći u lice, bez straha i biće mali miševi, kao što i jesu.

I drugo pitanje u Ribnikarovoj kući, kad je Tito odgovorio imamo narod, bilo je: Nemamo oružje, kako ćemo, imamo par pištolja i desetine metaka.

Tito je rekao: Imaju Nijemci, oni su dobro naoružani, uzećemo od njih.

Nije bilo trećeg pitanja. Narod su pretvorili u vojsku, uzeli su oružje i 1945. godine bilo ih je skoro osam stotina hiljada u pobjedonosnom stroju.

Jedini su koji su iz ničega stvorili vojsku i stvorili državu i izgradili civilne strukture, nove, narodne, u toku rata.

Učimo iz toga, radimo na taj način.

Često znamo reći: Meni je toliko i toliko godina, gdje ću ja. Evo ovih dana se često pominje Vladimir Nazor, dobro stariji čovjek po godinama, narušenog zdravlja, pjesnik, prešao je i Neretvu i Sutjesku. Ako je on mogao u onim godinama i sa onakvim zdravljem i u onakvim uslovima krenuti da motiviše narod nema od nas niko pravo reći: Ne mogu ja. Sve je u glavi.

Recimo: Mogu, hoću, idemo. I doći ćemo do cilja kao što su Titovi partizani došli 9. odnosno 15. maja 1945. godine.

Živjeli i smrt fašizmu.