SMIRAJ ZA JOŽINU PORODICU

Subotnjeg jutra 31. avgusta 2024. godine trebam se naći sa čovjekom kojeg ne poznajem. Javio mi se sa molbom za pomoć. Čuli smo se i dopisivali više puta. Dolazi iz Slovenije. Obećao sam pomoći šta mogu. Malo istraživao o stvarima koje ga zanimaju. Sinoć je sa suprugom stigao u Mostar. Ovog jutra krenuo sam ranije do hotela gdje je smješten sa namjerom da na pola puta predahnem i popijem kafu. Tako je i bilo. Na ulazu u Stari Grad sjeo sam i naručio kafu. Poznajem momka koji konobariše. Nakon što me poslužio sjeo je za sto do mog. Iako je rano poprilična je gužva, mnoštvo turista zakrčilo je ulicu.

Kažem mu: Puno turista, izgleda biće dobra godina.

On se nasmija i kaže: Pored ovog radim ja i u jednom restoranu u Starom gradu. Nema od ovih ništa, slabo.

Velim: Kako?

On će na to: Pogledaj ih, većina liže jednu kuglu sladoleda, a za ručak naručuje pet ćevapa. Nema od toga ništa. Ovo je siromašna klijentela kao što smo i mi kad odemo na more, a za one sa dubljim džepovima nemamo mi šta ponuditi, od hotela, restorana do zabave. Još kad dodaš da nedjeljom nemaš gdje ni bocu vode kupiti, ko će ti doći.

Zamislih se, misli mi odlutaše. Zakačio sam se za onaj djelić u kojem konobar reče: Nemamo mi šta ponuditi, od hotela, restorana do zabave. Počinjem u mislima praviti inventuru svega što imamo i što nudimo. Ciljano razmišljam o području o kojem nešto znam, kulturnoj ponudi. U nekom davnom vremenu sam bio jedan od kreatora te ljetne ponude. Sjećam se koncerata Ljiljane Molnar Talajić uz pratnju orgulja, ili Omladinskog hora iz Zrenjanina, koji je te godine izvođenjem duhovne muzike bio svjetski pobjednik, te sjajnih noćnih pjesničkih večeri sa Jevremom Brkovićem, Koljom Mičevićem ili Ilijom Ladinom, zatim festivalskih premijera u Pećini predstava „NE“ sa Sonjom Savić i muzikom Darka Rundeka ili „Sada je i tebi kraj“ sa briljantno ostvarenim ulogama Irine Dobnik i Tonija Pehara ili velike izložbe u Umjetničkoj galeriji Miće Popovića i tako dalje i tako dalje. Zbog ovih programa brojni ljudi dolazili su u Mostar, tražila se karta više, a zabilježeno je da je na poetskoj večeri Ilije Ladina u kasni noćni sat u Priječkoj čaršiji, po procjeni, bilo oko hiljadu ljudi. Bilo je to Mostarsko ljeto, koje je tih godina bilo rame uz rame sa Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskim ljetom.

A danas istoimeni ljetni festival, najstariji u BiH, je zapravo festival polovine grada sa mnoštvom lokalnih programa koji, uglavnom ne mogu nikoga dovesti u grad niti onog koje došao zainteresirati da ostane na noćenju. A ovakvi festivali se prave, ne zbog domaće publike, nego zbog onih koji bi i zbog toga došli ili ako su tu, da budu zadržani. I onda je jasno da je konobar koji mi je donio kafu u pravu. Za goste grada, za turiste, ne nudimo ništa, a morali bi.

Razlog je neznanje i nekompetencija onih koji to osmišljavaju. Ne sumnjam u njihove dobre namjere, ali ima ona čuvena izreka o putu i dobrim namjerama. Ovdje ta misao  savršeno oslikava stanje. Uistinu nama se turizam dešava, a trebalo bi njime upravljati. Daleko smo od toga ako uistinu ne želimo nuditi samo Stari most, skok sa mosta i u dućanima turske, ruske, arapske, kineske itd suvenire. Moramo znati da će postojeće dešavanje turizma, ako se nešto ne promjeni otići, preseliti negdje drugo, a tada će biti kasno.

Sa ovim mislima dođoh do hotela i upoznah se sa zanimljivim čovjekom iz Slovenije, Mitjom, koji mi detaljno objasni zašto me zvao i tražio pomoć. Naime, 13. februara 1945. godine u borbama za oslobođenje Mostara na Planinici je, kao borac 3. Prekomorske brigade poginuo dvadesettrogodišnji Jože Bantan. Ukratko mi je ispričao njegovu životnu priču, priču koja je gotovo epska i inspirativna za neko veliko umjetničko djelo. U kratkim crtama, ako sam dobro zapamtio, njegova porodica našla se na onoj obali rijeke Save koja je bila u njemačkoj okupacionoj zoni. Pored svih teškoća života pod okupacijom Nijemci su jednog dana došli i mobilizirali mladiće u zamjenu za miran život njihovih porodica. Vidjevši sudbinu onih koji su odbili Jože i brat mu odluče pristati na mobilizaciju i odlaze. Nakon kratke obuke bivaju upućeni u Francusku. Tamo vrlo brzo stupaju u kontakt sa pokretom otpora i u zgodnom trenutku bježe iz vojske i priključuju se Francuskom pokretu otpora. Učestvuju u akcijama Pokreta i traže veze da se prebace u Italiju. To im uspjeva i Jože u Gravini kod Barija u februaru 1944. godine postaje borcem Treće prekomorske brigade. Brigada 14. septembra 1944. godine oslobađa otok Korčulu, učestvuje u oslobađanju Pelješca, Brača i drugih krajeva Dalmacije, te februara 1945. godine stiže u Hercegovinu i u žestokim borbama, nepun jedan dan do oslobođenja Mostara na brdu Planinica Jože gine.

Od tada članovi njegove porodice tragaju za njegovim grobnim mjestom. Nikada nisu izgubili nadu, ali nije im se posrećilo da dobiju prave informacije ili ih nisu tražili na pravom mjestu.

Dok mi sve to Mitja priča pokazuje mi i fotografiju stasitog mladića koji izgleda kao glavni junak nekog crno-bijelog holivudskog filma. Tog dana u Mostar stiže supruga njegovog brata i njena djeca, kćer i sin sa suprugom, da konačno stanu pred mjesto gdje je neke davne godine pokopan partizan Jože Bantan. Sretan sam što sam dao mali doprinos u utvrđivanju mjesta gdje se nalazi zajednička grobnica partizana poginulih u tom rejonu. Uglavnom su to borci Treće prekomorske brigade. Sjećam se, nekada davno, kao izviđač odreda „Mithad Haćam“ tu smo redovno polagali cvijeće i imali čas istorije povodom Dana oslobođenja Mostara.

Danas kažu da je to Dan stradanja i zato je memorijalna ploča sa imenima pokopanih, kao i zvijezda petokraka na spomeniku razbijena, a sve skupa zaraslo u šikaru. Ali grobnica je tu.

Došli smo, nas sedam. Oprezni smo, jer ne znamo kako mogu reagirati ljudi koji tu u blizini žive i prolaze tim putem. Oni, uglavnom, partizane smatraju zločincima. Zato je ona ploča i razbijena. Ja sam diskretan jer ne bih želio da ljudi dožive neku neugodnost, ako me neko od prolaznika prepozna. Oprezan sam, ali im ne govorim ništa. Ono što vide rječitije je od svega što bih ja mogao reći. Koliko možemo krčimo šiblje kako bi se probili do spomenika. Tu postavljamo ploču na kojoj piše Jože Bantan, 26. 1. 1922. – 13. 2. 1945.

Malo šutimo, malo pokušavam objasniti zašto je ovo spomen mjesto ovako zapušteno. Stid me, a nemoćan sam. Potom odlazimo na neke od kota na Planinici gdje su bile presudne bitke Treće prekomorske brigade i gdje je, vjerovatno, poginuo i Jože.

Gledam članove njegove porodice i vidim i osjećam olakšanje i smiraj. Nakon 79 godina znaju gdje mogu položiti cvijet, pomoliti se ili odšutjeti neko vrijeme.

Vraćajući se u Mostar kovali smo planove kako čitav taj lijepo zamišljeni spomen kompleks pored puta obnoviti i dati mu značenje koje istorijski ima. Dogovor pada i dajemo jedni drugima riječ da odmah idemo u konkretnu akciju.

Nakon svega ja sam uvjeren da je ovoga dana Mostar dobio nove prijatelje koji će mu se konstantno vraćati. A i to je u konačnici turizam.

Usnio sam baš zadovoljan.