SNAGA JEDINSTVA JE NAJUBOJITIJE ORUŽJE
Smrt fašizmu !
Pozdravljam vas u ime Saveza
antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Dobro je da smo i ove godine
ovdje na Mrakovici, na slavnoj Kozari. Tu smo da se sjetimo i obilježimo
Kozarsku epopeju iz 1942. godine, ali i nekadašnji Dan borca, 4. juli kada je
Politbiro KPJ donio odluku o dizanju ustanka u Jugoslaviji. Neki kažu da nas je
malo, koliko bi trebalo biti danas ovdje. Ja ne mislim da nas je malo, mislim
da nas je danas ovdje dovoljno, da nas je baš tačan broj.
Evo čuli smo malo prije da je 4.
jula 1941. godine u Ribnikarovoj kući u Beogradu bilo je 5-6 ljudi, u strogoj
ilegali, svakog časa mogaoje neko upasti
i ubiti ih i za to biti nagrađen, jer su bili zabranjeni, ali su imali
dovoljno mudrosti, dovoljno hrabrosti i dovoljno odlučnosti da pozovu narode
Jugoslavije na ustanak.
I uspjeli su.
Od njih toliko 1941. godine
partizanska vojska 1945. godine imala je oko 800 hiljada vojnika. Kada je neko
na tom skupu, u Ribnikarovoj kući, rekao Titu: Kako ćemo dizati ustanak kad
nemamo vojsku?
Tito je rekao: Imamo narod.
Onda su ga pitali: Kako ćemo,
nemamo oružje?
Tito je odgovorio: Nijemci su
do zuba naoružani, imaju ga oni. Otećemo ga od njih.
Pa hajdemo iz toga nešto
naučiti danas. I danas je, i ova država, ali su i sve države nastale od Jugoslavije,
na ovaj ili onaj način zapravo ugrožene i okupirane od neo fašističkih
politika. Hajdemo mi donijeti odluku, odluku da mi danas u ovovremenim uslovima
dižemo ustanak.
Ne trebaju nam više puške, ima
mnogo drugih sredstava kojima se možemo suprotstaviti neo fašizmu. Nije
dovoljno da kažemo mi smo antifašisti i da položimo cvijeće i da kritikujemo
kako je sve loše i kako tamo to neko drugi treba da uradi i popravi.
Mi to treba da uradimo. Od
mjesne zajednice, od svoje zgrade, od mahale, od sela pa do države i udruženi
zajedno, ovih 6-7, koliko je već nastalo država od Jugoslavije, jer baštinimo
zajedničko antifašističko naslijeđe. Naša je i Kozara, i Sutjeska, i Drvar, i
Neretva, ali i Kadinjača i sve što je bilo od Triglava do Đevđelije, jer svi mi
to naslijeđe, i pojedinačno, ali zajedno baštinimo. Ne može se antifašistički
pokret dijeliti na slovenački, hrvatski, srpski, bošnjački, crnogorski,
makedonski i tako dalje. Antifašizam je iznad toga, kao što je bio i 1941.
godine, ali hajdemo biti pošteni prema sebi i priznati da neki naši, drugarice
i drugovi, koji se izjašnjavaju kao antifašisti, koji su organizovani u određena
antifašistička udruženja, ne progovaraju ni riječi kada se u njihovim sredinama
vrši revizija Drugog svjetskog rata i kada se ono što smo godinama zvali domaći
izdajnici proglašava antifašistima i kada se izjednačavaju sa Titovim
partizanima i njihovi lideri sa Titom.
Mi nemamo pravo, ako jesmo
baštinici onog što je začeto 4. jula 1941. godine u Beogradu, u Ribnikarovoj
kući, da o tome šutimo. Kada je to u pitanju moramo i naše redove pročistiti, a
onda se snažno suprotstaviti onima koji kreiraju takve politike u našoj državi
i našim državama i odlučno krenuti protiv toga.
Nema od samo riječi ništa. Evo
čuli smo početak Proglasa iz 1941. godine. On i danas vrijedi. Suprotstavimo
se, snaga riječi, snaga naših akcija, može biti ubojitija od pušaka, ako smo
jedinstveni. Snaga jedinstva je najubojitije oružje, može da bude ubojitije od
onih pušaka iz 1941. godine. Kad to postignemo onda će nas ovdje biti hiljade.
Kada mi koji stojimo na čelu određenih udruženja odlučimo da sve razlike koje
nam nameću, a koje u suštini nemamo potisnemo u stranu i okupimo se oko
izvorne, najčistije ideje antifašizma i svima u brk kažemo, bez obzira na kojoj
poziciji ko bio, od Predsjedništva države do Savjeta mjesne zajednice: Ti
djeluješ sa fašističkih pozicija, ne prihvatamo da moje djete ide u školu koja
nosi naziv nekog zločinca, ne prihvatam da u mom gradu postoje takve, takve i
takve ulice.
Neće biti lako i neće se
oidmah sve promijeniti, ali mi moramo tako početi. Ne možemo čekati da samo neko
sa vrha Saveza govori.
Svi.
Biće „žrtava“.
Biće teško.
Drugi su zalagali živote. Oni
čije ideje i djelo slijedimo, u slobodu, u antifašizam na prostoru Jugoslavije,
uložili su živote. Otkud onda nama poravo na nespremnost da založimo neke male,
sitne benefite koje nam ovi bacaju onako kao psima kosti. Kozara, ovo mjesto,
žrtve Kozare nas obavezuju da odavde ne možemo otići nespremni da govorimo.
Kozara nas obavezuje na jedinstvo, na snažno djelovanje, na akciju i na
ovovremeni 4. juli.
Krajnje je vrijeme. Inače neće
nas biti.
Smrt fašizmu !
Primjedbe
Objavi komentar