I TAKO PEDESET GODINA

 

U godini u kojoj Mostarski teatar mladih obilježava 50 godina postojanja imam potrebu zapisati što više sjećanja i razmišljanja o našem radu, uticajima na taj rad, ali i izgrađivanju vlastitog izraza i poetike. Sve ove godine učili smo i upijali znanje od mnogih pojedinaca i teatara, mnoge dovodili u Mostar, a mnogima i išli. Sve to nas je obogatilo novim znanjima, ali i uvjerilo da ono što radimo i ono do čega smo došli ima smisla.

Naprimjer, za Odin teatar i Euđenija Barbu čuli smo jako davno, rekao bih, čim su njihova pojava i njihov rad skrenuli pažnju svjetske teatarske javnosti, ali sve nam se to činilo daleko i suviše veliko u odnosu na nas i naš rad. Onda smo nekako vrlo brzo nakon objavljivanja knjige „Antropologija teatra“ o njihovom radu i načinu rada počeli prepoznavati neke metode koje i mi na naš način radimo. Bilo je to vrlo izazovno za nas. Odlučili smo da na našu Alternativnu akademiju pozovemo Euđenija Barbu ili nekog od njegovih saradnika da održe radionicu. Nismo željeli samo napisati mail i čekati odgovor, jer mislili smo da nam na takav način neće ni odgovoriti. Trebala nam je preporuka. I onda, sasvim iznenada, javi nam se Karolina Spaić, voditeljka Zid teatra iz Amsterdama sa ponudom da igra predstavu u Mostaru. Bez razmišljanja smo prihvatili i sve vrlo brzo dogovorili. Naime, Karolina je nekada davno, na našim počecima, kao članica Škozorišta iz Beograda dolazila u Mostar i tako se gradilo prijateljstvo i između dvije grupe, ali i između svih članova grupa. I to traje do danas. Nakon izvedene predstave razgovarali smo o planovima i svemu što nas preokupira, ali i o tome kako smo preživjeli i opstali tokom netom završenog rata. Pomenuo sam našu želju da ugostimo Euđenija i možda Odin teatar, ali da nemamo hrabrosti javiti se bez nečije preporuke. Karolina je odmah rekla da nema problema, da će ih ona nazvati i preporučiti nas jer dobri su prijatelji i saradnici.

I tako je i bilo. Poslali smo mail i dobili odgovor isti dan. Ponuđeno nam je igranje dvije predstave, tri prezentacije nastanka njihovih predstava i radionica. Od nas je traženo da obezbijedimo prevoz od Aerodroma Sarajevo do Mostara i nazad, smještaj i ishranu, te dvorane potrebne za realizaciju predstava i prezentacija. Ni riječi o avionskim kartama i honoraru.

Tako je počelo.

Euđenijo nije došao, ali došla je Julia Varly. Već prvi dan me pitala da li u dane dok su oni tu imam neku probu ili nešto slično. Rekao sam da imam. Tražila je da prisustvuje, ali da je ne predstavljam i da sjedi negdje po strani. Ispunio sam joj želju i odradio kraću probu. Nakon probe me direktno pitala: Gdje si ti ovo učio, ove vježbe i ovakav pristup radu? Odgovorio sam joj da je to nekakav moj miks iskustva iz vlastitog rada sa svim onim što sam i formalno, ali i neformalno se obrazujući naučio. Tada mi je rekla: I mi nekako ovako radimo. Kao da smo zajedno sticali iskustva.

Čini mi se, to je bilo presudno.

Nakon toga počeli smo ozbiljnije izučavati rad Odin teatra i praviti komparacije. Barbina formulacija trećeg teatra je bila potvrda, bar smo je mi tako doživjeli, da sve što radimo ima smisla. U potpunosti smo se prepoznali kao teatar koji uistinu pripada tom „trećem teatru“. Poslije toga prestali smo sumnjati u sebe i metode koje primjenjujemo.

I tako do danas.

Mi smo davno, na samom početku, prihvatili stav da omladinsko pozorište mora biti društveno angažirano i progovarati generacijskim stavom o svijetu u kojem živimo, kako na mikro planu, tako i na makro planu. U tom smislu neminovno je bilo da se bavimo socijalno osjetljivim temama. Bavili smo se brojnim temama, ali možda da izdvojim one koje su igrane puno puta i postigle značajne rezultate. To su teme vršnjačkog nasilja, ovisnosti, nasilja nad ženama, mentalnog zdravlja mladih, migranti, marginalizirane grupe, diskriminacija, homofobija i slično. Predstave koje su se bavile ovim temama su: Maske, Nijemi krik, Gloria dei, Game, Smrt je moja ljubav itd.

Međutim, kada živite u državi, a posebno gradu, kako je jednom neko rekao, „sa viškom istorije“ onda je neminovno svim sredstvima, pa i teatarskim, progovoriti o tom stanju. Naše opredjeljenje da budemo društveno angažirani došlo je iz stava da teatar mladih ne može biti drugačiji, ali na to je uticalo i okruženje u kojem živimo. Bila je to, i jeste trajna inspiracija našeg teatarskog angažmana. Na sve to smo reagirali na dva načina i to:

-       Našim čitanjem klasične literature koju smo igrali kao da se dešava danas i ovdje, i

-       Istraživanje određenih društvenih tema i njihovo scensko artikulisanje u naše autorske projekte.

    Primjera radi, naša izvedba Antigone bila je smještena u Mostar. Dva brata biju boj za grad. Ginu. Naše osnovno pitanje u radu bilo je: Koji od njih je pravednik, a koji nije?

    U našim okolnostima zavisi sa koje strane bivše ratne linije stvari posmatrate. Nudili smo publici više rješenja. Predstavu smo nazvali Antigona, savremeni mit.

    Igrali smo je i u Ateni. Grci su je razumjeli i nisu imali primjedbi.

    I Ričarda III igrali smo kao našu priču. Samog Ričarda igrala su tri glumca, kao tri njegova karaktera, mjesto radnje bio je trg gdje narod protestuje. Uistinu bila je to naša priča, a Shakespearov tekst.

    Predstave nastale iz istraživačkog procesa su nam draže, tu slobodnije progovaramo, jer svi smo koautori konačnog produkta.

    U tu kategoriju predstava spada predstava Oda radosti ili Deveta nedovršena. Radi se o predstavi u kojoj smo istraživali pitanja suočavanja sa prošlošću. Napravili smo na jugoslovenskom prostoru brojne intervjue sa bivšim vojnicima svih vojski koje su ratovale devedesetih. Tragali smo za njihovim skrivenim razmišljanjima, za mislima koje rijetko ili nikako ne izgovaraju. Drugi krug intervjua bio je sa ženama-žrtvama rata. I sa njima smo kroz razgovore nastojali otkriti ono što se uglavnom javno ne govori. I konačno treći krug intervjua bio je sa mladim ljudima rođenim u ratu i neposredno poslije rata. Osam glumaca i umjetnički tim eMTeeM-a trideset dana je bio u izolaciji i radili smo na materijalu, stotine i stotine stranica priča i ispovjesti. Na to smo dodali i naše priče, bolne, teške, neke do tada neizgovorene. To ispovjedanje jednih drugima stvorilo je povjerenje i nastala je predstava koja je rušila sve predrasude, ironizirala lažna herojstva, govorila o besmislu rata, o kriminalcima u ratu, ali i o tome da su sve majčinske suze jednako teške. Ali je na kraju imala i snažnu opominjuću poruku koju je jedan momak od 18  godina izrekao u Bijeljini: Želim domovinu ili makar mir.

    Druga predstava, predstava koja se bavi Mostarom je predstava Uspavanka za Mladenku. To je predstava koja govori o zločinu koji su u selu Grabovica nad civilnim stanovništvom napravili pripadnici Armije RBiH iz Sarajeva. Selo je nedaleko od Mostara, a svi stradali stanovnici Grabovice, njih 33, bili su Hrvati. Najmlađe dijete je imalo četiri godine, a najstariji 87. Niko još nije odgovarao za ratni zločin niti po komandnoj odgovornosti. Osuđeno je 5 pojedinaca za ubistvo. Do danas njih 13 još nije pronađeno i to značajno opterećuje odnose u Mostaru. Prikupili smo građu i hrabro o svemu tome progovorili. Vrlo direktno, bez ikakvog skrivanja činjenica, iznoseći motive, imena nalogodavaca itd. Dali smo i svoj stav i kroz taj stav poslali poruku da su sve žrtve naše a svi zločinci samo zločinci bez obzira kako se zvali i koju uniformu nosili. Predstava je u gradu djelovala relaksirajuće i otvorila proces odlaska na komemoracije žrtvama svih.

Kad govorimo o našem radu volim reći da su nasi ciljevi bliski ciljevima gradanskog odgoja, jer mi u suštini kroz svoj rad zagovaramo izgradnju građanskog društva i snažniji razvoj građanskog odgoja. Ovdje moram istaći da smo mi jedini subjekt od svega što je postojalo u Mostaru prije 1992. godine koji nije pocijepan po nacionalnom šavu i od njega nastala dva. Bilo je pokušaja, nisu ni sada jenjali, ali mi se držimo zajedno. Zbog tog našeg stava i istrajnosti na građanskom, a ne nacionalnom konceptu 2011. godine oduzeta nam je dvorana i sva oprema u njoj, te smo skinuti sa budžeta. Sada je teško, ali časno. Nismo đavlu prodali dušu, kako narod kaže.

Zbog toga u brojnim slučajevima pustimo da odgojna  dimenzija prevlada nad umjetničkom, odnosno pustimo da nam je proces bitniji od proizvoda, predstave.

Mi volimo reći da kad na nekoj predstavi više nemamo šta raditi da je više i ne treba igrati. Mi smo stalno u procesu. Držimo se jednog stava koji je davno definiran za teatar mladih, a glasi: U teatru mladih važnije je šta govoriš nego kako. Naravno nastojeći uvijek da kako bude što bolje.

Držeći se ovog stava negdje podjednako nam je važan i proces i konačni proizvod. Istina nekad jedno dobije prednost nad drugim i obrnuto, ali to nije planirano nego i to dođe iz procesa. Mi nismo produkcijski teatar, mi smo teartar koji dramskim i teatarskim odgojem odgaja djecu i mlade ljude da budu maštovitiji, kreativniji, slobodniji, da se bolje izražavaju, da budu komunikativniji, ukratko da budu bolji ljudi, jer kasnije, kad odrastu svi oni će biti na svojim poslovima bolji od onih koji nisu prošli ovo iskustvo. A predstave su u suštini samo pokazivanje do kojeg nivoa obrazovanja smo došli i šta imamo reći.

Materijalni uslovi značajno utiču na naš rad jer ogromnu energiju trošimo za obezbjeđenje elementarnih potreba. Kada bi to bilo rješeno obuhvat djece i mladih bio bi mnogo veći a tada bi i rezultati bili značajniji. No, živimo u vremenu kada se oidgoju ne pridaje nikakav značaj. Živimo u društvu koje ne zna djelovati preventivno i bavi se, ako se bavi, isključivo posljediucama.

Moram u ovom kontekstu istaći da u teatru ne dozvoljavamo pravljenje zvijezda u grupi niti ih na bilo koji način pravimo. Stav je da smo svi u procesu ravnopravni, bez obzira koliko smo vremena tu, koliko godina imamo ili kakav potencijal pokazujemo. O svemu odmah i otvoreno razgovaramo. Autoriteti se grade na bazi angažmana i rezultata rada, zapravo sama grupa ih iznjedri poštujući njihov rad. Pravimo svijest od početka da smo mi jedna familija, a u familiji moraju postojati zdravi odnosi. Ne zabranjujemo veze unutar grupe ali sugerišemo da je to, obzirom da smo familija, „incest“. Sve to, evo 50 godina, daje zdrave odnose u kojima se može kreatiuvno stvarati.

U radu upoznajemo članove i sa principima Stanislavskog, ali i Brehta, Grotovskog, Barbe, Artoa, te svih modernijih izvedenica iz tih sistema i principa, Koristimo i naše iskustvo koje smo definisali kao Dinamiku statičnog tijela. Pored toga koristimo metode Odgojne drame i teatra, Teatra potlačenog, Playback teatra, Impro teatra i slično. Rijetko koristimo čisto jedan princip ili metodu, uvijek miksamo i kroz to gradimo neki naš hibrid koji u procesu daje rezultat. Sve razbijamo u komnadiće i onda uzimamo ono što nam odgovara i od tih komadića pravimo neku novu, našu cjelinu. Ista stvar je i sa simbolima, volimo im davati neka svoja, nova značenja, na suprot opšteprihvaćenih. Ukratko igramo se i sa raznim metodama, ali i gradimo svoju, sličnu drugima, a drugačiju, našu metodu.

I tako pedeset godina.