KAD INŽINJER I LJEKAR TUMAČE PRAVO

 

Bezmalo cijeli život moja adresa stanovanja jeste Mostar. Pamtim skromne šezdesete, pamtim pojavu Fiće na našim ulicama, Mujićevu Vespu u Podhumu, štrcaljke ljeti i njihovo polijevanje neasfaltiranih ulica, kupanje ispod Starog mosta, pa prva izviđačka logorovanja na Boračkom jezeru i Prapratnom i tako dalje, i tako dalje. Naravno, pamtim i Korzo, i otvaranje Doma omladine, štafete, sletove, ali i smijeh i radost na ulicama Mostara.

 A onda je upaljeno svjetlo i ugašena tama i mrak koju smo imali ranije, kažu. Ali je nestalo i smijeha i radosti na ulicama Mostara. U svakodnevni riječnik ušle su neke riječi kojima su data potpuno drugačija značenja od onih koje smo do tada znali.

Kako je to počelo, a u posljednje vrijeme kulminiralo do zveckanja oružjem, sve se više pitam i sam sebi postavljam slijedeća pitanja, koja su zapravo rezultat tog novog svjetla i davanja novog značenja istim riječima:

-       Šta je konstitucija?

-       Šta je konstitutivni narod?

-       Šta je dijaspora?

O tome u posljednje vrijeme najviše, gotovo zapjenjeno, priča jedan inžinjer i jedan ljekar, a stvar je pravne prirode. Daju vrlo zanimljiva tumačenja. Zato, sam sebi velim, ako inžinjer i ljekar mogu cijelu državu svojom pričom, što bi narod rekao, o jadu zabaviti, onda mogu i ja imati svoje razmišljanje o istim pitanjima, te ga javno i iznijeti. Dakle, Hrvatska enciklopedija  za konstituciju, u pravnom smislu, kaže: 

-       konstitucija (lat. constitutio: ustroj; odluka). 1. → ustav

U tom smislu kaže da je Konstitutivni narod jedan od više naroda ili nacija koji dijele zajedničku teritorijalnu cjelinu jedne države.

Dodajmo tome činjenicu da termin „konstitutivni“ vuče korijen iz sovjetskih ustavnih rješenja iz vremena dok je Sovjetski Savez postojao kao država. Poređenjem načina na koji je taj pojam vidio Sovjetski Savez u svom ustavnom rješenju s onim kako ga tumače domaće političke elite, moguće je uvidjeti određene sličnosti.

Kod Sovjeta je stajalo da su prava pojedinaca bila ograničena u korist prava konstitutivnih naroda, a raspadom Sovjetskog Saveza, ocijenjeno je da je to bio totalitarni režim koji je koristio socijalističke ili komunističke ideje za ostvarivanje određenih političkih ciljeva.

Dakle, ako je termin „konstitutivni“ izveden iz totalitarnih režima, s pravom se moramo zapitati da li i oni koji se zalažu za „jednakopravnost konstitutivnih naroda“ danas ovdje, također žele plasirati totalitarne ideje.  

Analogno svemu ovome stvari se mogu posmatrati i na drugi način. Naprimjer, ako konstitucija znači Ustav, znači li to da konstitutivni narod doslovno tumačeno znači ustavni narod. Ako to tako posmatramo, onda znači da onaj inžinjer i onaj ljekar jesu sljedbenici totalitarnih ideja omraženog im „komunizma“, a istovremeno i tvorci ideje i tvrdnje da, ako postoje ustavni narodi, onda analogno tome postoje i neustavni narodi.

Ako je i od njih, po vlastitom izričaju nosioca evropskih vrijednosti u BiH, previše je.

Ali, mene u ovom kontekstu muči i pojam dijaspora. Možda sam nešto iz škole zaboravio, ali google ima odgovor za gotovo sve, pa tako za dijasporu kaže:

-       Dijaspora (grč. δıασπορά: rasipanje), raseljavanje pripadnika nekog naroda, etničke, vjerske ili etnokonfesijske skupine u krajeve izvan njihove domovine. Osim prostorne rasutosti, obilježja su dijaspore želja skupine ili naroda da prenese svoje naslijeđe (osobito religijsko) kako bi očuvala svoj identitet, tj. da se održi kao manjina bez obzira na stupanj integracije. Dio dijaspore uvijek se asimilira i nestaje. U pravilu se to događa brže ondje gdje su kultura i religija zemlje primitka bliže, a njezine institucije demokratskije. Za održanje dijaspore važna je i njezina veličina. Male ili izolirane skupine naginju nestajanju. Britanski sociolog Robin Cohen predložio je 1997. ovu tipologiju dijaspore: 1. žrtvoslovna (Židovi, Afrikanci i Armenci), 2. radna (Indijci), 3. trgovačka (Kinezi i Libanonci), 4. imperijalna (Britanci) i 5. kulturna (karipsko područje). Međutim, između određene etničke skupine i osobitog tipa dijaspore ne postoji idealna jednakost. Židovi nisu bili samo žrtvoslovna dijaspora. Kako su se mijenjale okolnosti, tako su se mogli smatrati i trgovačkom, radnom i kult. dijasporom, dok danas iskazuju visok stupanj kozmopolitizma. Kinezi se kao ugovorni radnici mogu smatrati i radnom dijasporom, a indijska dijaspora imala je važnu ulogu i u trgovini. Osim navedenih dijaspora, koje se mogu smatrati autentičnima, u znanosti je još uvijek otvoreno pitanje čine li dijasporu mnogobrojne doseljeničke skupine (Hrvati, Irci, Poljaci) u SAD-u i u drugim useljeničkim zemljama ili je to zapravo migracija. Odnos između dijaspore i zemlje iseljavanja uglavnom je dinamičan (sudjelovanje u gospodarstvu, utjecaj na političke prilike i sl.), a tijekom posljednja dva stoljeća zajednice dijaspore osnovale su nekoliko država. Haiti i Liberiju utemeljili su potomci nekad odvođenih crnih robova, Izrael su osnovali potomci rasutih Židova, Singapur je stvoren na poticaj kineske dijaspore, a tako i neke druge male države, osobito otočne, Trinidad i Tobago, Surinam, Gvajanu, Mauricijus i sl., stvorile su raspršene zajednice. Zemlje gostoprimci u prošlosti su imale promjenljiv i proturječan odnos prema dijaspori. Dijaspore raspršene na širokom prostoru često su bile meta represije ili asimilacije. Najpoznatiji su primjer Židovi i Romi u nacističkoj Njemačkoj. Ipak, više je slučajeva gdje različite skupine uspješno žive zajedno i integriraju se. Važnu ulogu pritom imaju nacionalno zakonodavstvo te međunarodno pravo, koje sve više štiti manjine.

Ako ovo jeste ovako, a jeste, ja imam konfuziju u glavi. Naime, onaj inžinjer i onaj ljekar prihvatili su i koriste sve pogodnosti koje iz toga proizilaze, što je i Ustavom Republike Hrvatske jasno definisano, da su dijaspora Republike Hrvatske. Pojednostavljeno rečeno, oni ili njihovi preci su na područje sadašnje Bosne i Hercegovine, iz nekih razloga ranije izbjegli i ovdje nastavili njegovati običaje, kulturu, religiju i tako dalje, iz svoje matice zemlje. Ali to nije istina, procesi su uglavnom išli u suprotnom pravcu, pa bi se danas za bar jednu trećinu stanovnika Republike Hrvatske moglo reći da su bosansko-hercegovačka dijaspora.

Drugo zanimljivo pitanje koje iz svega ovoga proizilazi je slijedeće: Da li dijaspora može istovremeno biti i konstitutivni narod?

Ako slijedimo tumačenja prava koja daju onaj inžinjer i onaj ljekar nema šanse. Oni bez zadrške tvrde da su tu od pamtivjeka, da je većina srednjevjekovnih banova i kraljeva Bosne njihova, te da famozna konstitutivnost njihovog plemena nije upitna. Neću ništa sporiti, ali moram pitati: Kada ste izbjegli iz matice zemlje u ovu?

Odgovora nema, jer nisu nikad, a sva priča se svodi na onu narodnu: Gospoda bi i pare i jare.

Takva pohlepa uglavnom završi loše za one koji bez pogovorno vjeruju vođama koji misle isključivo na vlastitu „guzicu“.

Nisam pravnik, ali nisu ni oni, pa ako sve ovo i nema smisla morao sam zapisati razmišljanja, jer i njihovo tumačenje prava i pravde, meni već odavno izgleda bedastoća planetarnih razmjera. Tim više, što i posljednjih trideset godina živim u Mostaru, u kojem njihova politika suvereno vlada, i znam, osjećam, živim njihovu „ravnopravnost“, „razumijevanje“, „toleranciju“, „poštovanje“...

Ne dao Bog to ni najvećem dušmaninu.