OBEĆALI SMO CIVILIZACIJU SUPROTSTAVITI PRIMITIVIZMU

/U noći 9. na 10. marta 1992. godine minirano je Partizansko spomen groblje u Mostaru. Za samo par sati na poziv Kluba intelektualaca Mostara na protestnom, antiratnom, skupu na Partizanskom spomen groblju okupile su se hiljade građana Mostara odlučnih da brane grad i njegov način života. Moderirao sam taj skup i u više kraćih obraćanja izrekao slijedeće rečenice. Aktuelne su i sada, ponovio bih iste i danas. Ništa ili skoro ništa se nije promijenilo, a prošlo je bezmalo 30 godina./

Građani Mostara,

prijatelji,

ljudi,

na ovom mjestu smo se uvijek skupljali iz časnih razloga, a časnijeg razloga od ovoga danas nema. Mjesecima pucaju u nas, mjesecima nas pokušavaju zavaditi, mjesecima mi strpljivo čekamo neke dogovore, a u međuvremenu postajemo gladni, poluobučeni, sa nezagrijanim stanovima, uplašeni i ranjeni.

A zbog koga i zbog čega?

Zbog šačice čovjekolikih ljudi što trguju našim životima i namiruju svoje bankovne račune. Noćas je ta krvava bratija preko svojih suludih izvršilaca pucala u srce Mostara. Noćas je ta bagra od ljudi Mostaru objavila rat, rat do istrebljenja, pa sad, vi, Mostarci, odlučite hoćete li prihvatiti jaram i tutorstvo ili ćete svim sredstvima stati na branik Mostara i kao svaki put do sada odbraniti Mostar i sve njegove svetinje, jer ne zaboravimo, avet fašizma što nas napada krvava je. Ako se ne dignemo neće nas ni biti, a ova mladost, mladost Mostara koje se i mrtve boje obavezuje nas da sačuvamo Mostar, jer on nije i ne može biti, ni istočni ni zapadni, on je samo naš, za vijeke vijekova.

Tako je bilo i tako će i biti.

Ima jedna prastara mostarska kletva. Dugo je pamtim. Uvijek me je strah hvatao od nje, a sada je želim glasno izgovoriti, bez imalo straha.

„Dabogda te majka kukom po Neretvi tražila.“

Za sada im od mene toliko.

Kad god nam je bilo teško bili smo zajedno, jer mi jednostavno ne umijemo drugačije. Istu vodu pijemo, isto nas sunce prži, sve svetinje ovoga grada su podjednako naše, jer mi ovaj grad volimo. On nas je takvima stvorio i zato od danas nema šutnje, ludilu suprotstavljamo um, puškama cvijeće, civilizaciju primitivizmu, jer ovo je naše, a ne njihovo.

Evo šef policije izjavljuje da nikom ne može garantovati sigurnost. Mostar je grad u kojem radi ko šta hoće i niko ne odgovara, a dotični šef policije i dalje uredno prima platu i dalje ništa ne zna. Kaže i da ne zna ko je odnio stotine kilograma eksploziva iz Rudnika.

Ako on ne zna, građani znaju.

Kaže da ne zna ništa. Zna primati platu i stranačke naredbe, a nama treba dobra policija i dobar šef. I to policija i šef koji vole Mostar, a ne rade protiv Mostara.

Izvršni odbor Skupštine opštine ili takozvana vlada, se međusobno svađa, solistički nastupa svako na svoju stranu, a ono malo što urade, urade naopako, bolje i da ne rade, Mostar bi manje upropastili.

A nazovi republička vlast, čini se i ona je digla ruke od nas, a boga mi i od svih građana ove republike. Ovdje ih uglavnom nema. Narod voli reći: Kroz Mostar ne vode više glavni trgovački putevi, a njih trgovina uglavnom i zanima.

Što će oni sa narodom i među narodom. Pretvorili su se u ferijalce i putuju po Svijetu ne bi li se dogovorili kako ćemo živjeti. Kao da mi to odavno vrlo dobro ne znamo.

Zato gospodo sjašite, jer mogli bi letjeti, a ovaj let je pad, a od pada zna i da boli.

Zato mi dozvolite, da u ime vas, formulišem nekoliko izričitih zahtjeva građana Mostara, takozvanoj, svojoj vlasti.

-       Ostavke svih članova Izvršnog odbora Skupštine opštine Mostar,

-       Ostavke šefova policije u Mostaru i Regiji,

-       Odmah objelodanjivanje svih rezultata istraga, sa imenima, za krađu eksploziva kod svih bombaških i drugih akcija u Mostaru,

-       Dolazak ministra i zamjenika ministra Ministarstva unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine, gospode Delimustafića i Žepinića, odmah u Mostar, kako bi se njima sve reklo, jer ovdje se nema kome govoriti,

-       Za sutra, 11. marta 1992. godine, pozivamo sve Mostarce na dan građanskog neposluha.

-       Odgovor na naše zahtjeve čekaćemo do sutra, 11. marta 1992. godine do 12,00 sati.

-       Sa rezultatima našeg ultimatuma građane ćemo upoznati sutra, 11. marta 1992. godine u 17,00 sati na našem novom protestnom skupu na Musali.

-       Ako ne bude odgovora na naše zahtjeve ostaćemo na Musali do njihovog ispunjenja.

Objavljen je Mostaru prljavi rat, a mi imamo srce. Mostar ima srce i nema tog oružja koje nas može pokolebati. Zato vas na kraju molim, raziđimo se dostojanstveno kako ovom skupu i priliči.

I šta na kraju reći do ono staro: Smrt fašizmu – sloboda narodu!