ADVENT ILI ZIMSKI GRAD: PITANJE JE SAD
U Mostaru ponovo Hamletovska dilema. Ovaj put: Advent ili Zimski grad, pitanje je sad. Gradonačelnikova objašnjenja i argumenti površni i ne primjereni funkciji koju obnaša. Izjava predsjednika Gradskog vijeća već po onoj staroj izreci: Dobro jutro čaršijo na sve četiri strane. Vijećnici u svemu ikebana, a novinari se podijelili po nacionalnom ključu, te tako i izvještavaju. Da bi razumjeli o čemu se radi uopšte, valja ponoviti neke, stare, lekcije ili, pak nešto što se propustilo pročitati.
Dakle, šta je advent?
„Došašće ili advent (lat. adventus = dolazak) je razdoblje
u
crkvenoj liturgijskoj
godini, vrijeme pripreme za blagdan Božića. Ujedno je
početak crkvene
godine (osim kod istočnih vjernika,
kojima počinje 1. rujna).
U zapadnom kršćanstvu, došašće
počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije
može početi 27.
studenog, a najkasnije 3. prosinca.
Završava 24.
prosinca na Badnjak. U Rimokatoličkoj
Crkvi, u došašću, prevladava ljubičasta boja u liturgiji. Čitaju se prikladni tekstovi iz Biblije.
U došašću, izrađuje se i stavlja na
stol adventski
vijenac s četiri svijeće.
Simboliziraju četiri nedjelje u došašću.
U ovom vremenu prevladavaju
iščekivanje, nada, budnost i
čežnja. Budnost je otvorenost očiju i srca, duboka svjesnost i nutarnje
sabranje. Kršćani u došašću bdiju, da prepoznaju Boga, koji dolazi.
U pojedinim krajevima u različito
vrijeme počinju prave priprave za Božić. U nekim krajevima BIH, gdje žive Hrvati, priprema počinje već na dan sv.
Katarine Aleksandrijske 25. studenog. Od tada do Božića nema više vjenčanja i
većih proslava uz što postoji i izreka: "Sveta Kata zatvara
vrata".
U prvome dijelu došašća (do 16. prosinca), vjernici se pripravljaju za slavni Kristov
dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u
drugom dijelu (od 17. do 24.
prosinca) pobliže pripremaju za Kristov
rođendan, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom.
U došašću su svakog jutra, zornice puku omiljene rane mise, koje
imaju pokornički značaj,
jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. Predstavljaju stoga neki oblik
četverotjednog trajnog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem
vijeku.
Povijest
došašća
Proroci su u Starom zavjetu navješćivali Isusovo rođenje.
Slavljenje došašća počelo je u 5. stoljeću, kada
je biskup Perpetuo iz Toursa započeo pripravu za Božić, počevši od
blagdana sv. Martina 11. studenog. Nazvao je došašće pokorničkim vremenom,
naređujući post u 3 dana svakog tjedna od 11. studenog
do Božića. Ovo vrijeme posta od 40 dana, slično korizmi, izvorno se nazivalo – "Četrdesetdnevni
post sv. Martina". Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se
iz korizmenog vremena.
U 6. stoljeću, papa Grgur Veliki skratio je došašće na 4 tjedna, što se zadržalo do danas te je ukinuo
dotadašnje suzdržavanje od jedenja mesa i mliječnih proizvoda za vrijeme došašća, makar se i
danas, razdoblje došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i
gozbâ.
Vrijeme došašća Rimske liturgije, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko,
vrijeme radosti i priprema za Božić. S vremenom je
došašće postalo spoj pokorničkih sadržaja i vrijeme radosti i iščekivanja.
Liturgija došašća ostala je nepromijenjena sve do Drugoga vatikanskog sabora, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno
odredio duh korizmenog vremena i vremena došašća.
Starozavjetno došašće
Prema kršćanskom vjerovanju, ljudska povijest krenula je tragičnim
putem od prvih ljudi, koji su krenuli putem zla i otuđenja
od Boga i čovjeka. Takvom otuđenom
čovjeku, spasenje nije moglo doći od njega samoga ili od
svijeta. Zbog toga je Bog intervenirao i došao je otuđenom čovjeku obećavši mu
spasenje i pobjedu nad zlom. Starozavjetno vrijeme bilo je vrijeme iščekivanja
i to je bilo prvo došašće. Vjernici u vrijeme Staroga zavjeta čeznuli su za Bogom i spasenjem.
Proroci su u Starom zavjetu navješćivali Isusovo rođenje. Tako u Drugoj knjizi o Samuelu, prorok Natan naviješta kralju Davidu, da će se Spasitelj roditi iz njegove loze:
"Podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela i
utvrdit ću njegovo kraljevstvo." (2 Sam 7, 12). Prorok Izaija navijestio je Isusovo rođenje:
"Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!"
(Iz 7, 14). Prorok Mihej navijestio je, da će se Isus roditi
u Betlehemu: "A ti Betleheme, Efrato, najmanji među
kraljevstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom;
njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena." (Mih 5, 1).“
U sklopu
slavljenja adventa razvili su se i adventski sajmovi. Zbog boljeg razumijevanja
podsjetimo se o čemu se radi, Dakle,
„!Adventski
(božićni) sajam
Adventski odnosno božićni sajam, održava se tijekom četiri tjedna došašća.
Nastao je u većinom germanskim krajevima, kao što su: Njemačka, Austrija, Južni Tirol i Alsace, ali sada se održava i u mnogim drugim
zemljama, uključujući i Hrvatsku, poput Adventa u Zagrebu.
Povijest adventskih sajmova seže u kasni srednji vijek. Božićni sajam u Dresdenu, prvi se put održao 1434. godine i jedan je od najstarijih
božićnih sajmova. Danas privlači između 1,5 i 2 milijuna posjetitelja godišnje
u vrijeme došašća. Sajam u Bautzenu, čak je i stariji. Prvi se put spominje u
zapisima iz 1384. Bečki prosinački sajam preteča je kasnijih
božićnih sajmova i potječe iz 1294. godine.
U mnogim gradovima u Njemačkoj i Austriji, došašće počinje
otvaranjem sajma. Općenito se održava na središnjem gradskom trgu, u području pješačke zone. Taj prostor je okićen božićnim ukrasima, a
posebno se ističe visoko božićno drvce.
Na sajmu se prodaju predmeti vezani za došašće i Božić, poput
adventskih vijenaca, božićnih ukrasa, božićnih čestitki, poklona, božićnih drvaca, jaslica i sl. uz prodaju hrane i pića
poput kobasica i kuhanoga vina te uz koncerte na otvorenom.
Najpoznatiji takvi sajmovi su u: Dortmundu, Erfurtu, Nürnbergu, Dresdenu, Stuttgartu, Augsburgu, Beču, Grazu, Strasbourgu, Birminghamu i Manchesteru.“
Kod
pravoslavaca i grkokatolika stvari su nešto drugačije, pa obnovimo i tu
lekciju.
„Post
kod pravoslavnih vjernika i grkokatolika
U pravoslavlju za vrijeme došašća, tradicionalno se posti od crvenog mesa, peradi, mesnih prerađevina, jaja, mliječnih proizvoda, ribe, ulja i vina. Riba, vino i ulje dopušteni su subotom i
nedjeljom, a ulje i vino dopušteni su utorkom i četvrtkom. Riba i/ili vino i
ulje dopušteni su i na određene blagdane u došašću: blagdan evanđelista Mateja (16. studenoga), apostola Andrije (30. studenoga), sv. Barbare (4. prosinca), sv. Nikole (6. prosinca), Sv. Spiridona i Hermana (12. prosinca), sv. Ignacija (20. prosinca), itd.
Vjeruje se, da je vjernik približi Bogu, kada negira tjelesna i svjetovna
zadovoljstva. Iako se čini tjelesna pokora, naglasak je stavljen na duhovni aspekt
posta. Pravoslavna teologija vidi sklad između tijela i duše, tako da ono što pogađa jedno, djeluje i na
drugo. Također se nastoji suzdržavati od ljutnje i pohlepe. Osim posta, nastoji se dati milostinju potrebnima.
Post u došašću je ipak blaži nego korizmeni post. Bolesnici, djeca, stare osobe i majke male djece ne moraju postiti te svi,
kojima bi život bio u opasnosti, zbog posta. Najstroži
post u došašću je posljednjeg dana.
Dva najpoznatija himna u vrijeme došašća su: "Krist se
rodi slavite" i "Rođenje tvoje, Kriste, Bože naš". Na Badnjak,
grkokatolički vjernici pale poveće drvo s urezanim križem, tj. badnjak. Na sam Božić, grkokatolici slave Rođenje Isusovo i poklon triju Kraljeva, a božićno vrijeme završava na Novu godinu, kada počinje priprema za blagdan Bogojavljanja, kada se slavi Isusovo krštenje na rijeci Jordan.“
Obzirom
da se u polemici sa gradonačelnikom Mostara pominjao i sveti Nikola, evo par
rečenica i o njemu, da ne bude zabune.
„Sveti
Nikola
U nekim krajevima središnje Hrvatske, ukućani se sakriju ispod
prozora i zveckaju lancima, plašeći djecu, da prolazi Krampus i tako ih
potiču, da budu poslušna i dobra.
U okolici Petrinje, mještani su se oblačili u biskupsku odoru i darivali djecu voćem, idući od kuće do kuće. Uz sv. Nikolu išao je
i Krampus, koji ima crveni izbeljeni jezik, kravlje rogove, naopako obučen kaput i na leđima nosi košaru u koju kupi
zločestu djecu. U Donjoj Lomnici u Turopolju, Krampus je djeci dijelio
"krampusove bombone" tj. ukrašene repe. Tamo su se na dan sv. Nikole održavala i
"spravišča" (mjesna vijeća) na kojima su se birali ljudi, koji će
predstavljati zajednicu i biti članovi nekadašnje Plemenite općine Turopolje.
Za vrijeme komunističkog režima, nastojalo se potisnuti tradiciju
sv. Nikole. Organizirale su se podjele darova, koje je umjesto sv. Nikole
donosio Djed Mraz. Ime je preuzeto iz ruskog jezika (rus. "Дед Мороз" - "Ded
Moroz"). Djed Mraz je dobroćudni starac duge bijele brade, s crvenom kapom na glavi, odjeven u crveni zimski kaput bijelih rubova.
Posljednjih desetljeća zove se "Djed Božićnjak" umjesto "Djed
Mraz".“
Ovako javnosti
prezentiranom raspravom stekao se dojam da je ključni problem Mostara ime
manifestacije koju treba organizirati u decembru i za nju potrošiti značajna
sredstva. Sjećam se da je Dom mladih decembra 1987. ili 1988. godine ispred
Doma i u Domu organizirao desetodnevnu, a kasnije petnaestodnevnu manifestaciju
pod nazivom „Zimski grad“. Znam to jer sam jedan od tvoraca i realizatora tog
projekta. Bila je to sajamsko-kulturno-zabavna manifestacija, prvenstveno za
djecu. Ono što je najvažnije za istaći, bila je to komercijalna manifestacija
koju niko nije sufinansirao. Imala je desetine hiljada posjetilaca, a prihod
nakon pokrivenih svih troškova obezbijeđivao je višemjesečne plate za 27
uposlenika Doma mladih. Ključno je
pitanje šta u organizaciji ovakvog događaja radi Grad pored silnih problema
koji opterećuju život u gradu. Da nije ove polemike skoro da ne bismo znali da
postoji Gradsko vijeće i novi gradonačelnik. Toliko se osjete u gradu i toliko
građani primjete njihovo postojanje u svakodnevnom životu da već kruži vic kako
je sve isto, samo njega nema. Ukratko, ovakvim manifestacijama treba da se bavi
neko drugi, a ne gradonačelnik. Njegovo pačanje u ove aktivnosti nametnu mi u
misli onu prastaru izreku: Bezposlen pop i jariće krsti.
Uz sve
ovo ne mogu a da ne podsjetim da je po Ustavu i kompletnom zakonodavstvu Bosna
i Hercegovina sekularna država. Prečesto se to zaboravlja pa se prečesto brkaju
babe i žabe. Dakle, podsjećam,
„Sekularnost, svjetovnost ili sekularno
uređenje je uređenje zasnovano na odvojenosti vierskih institucija i
javnih institucija. Sekularnost je neutralnost javnih institucija po osnovu
vjeroispovesti ili uvjerenja, a kojom se obezbjeđuje puna ravnopravnost građana različitih vjeroispovesti ili uvjerenja
u javnom prostoru, bez diskriminacije.
Sekularnost podrazumjeva odsustvo službene religije, odnosno
odsustvo bilo kog službenog stava po osnovu vjeroispovesti ili uvjerenja. Sve
vjerske zajednice i drugačija uvjerenja o vjerskim pitanjima bi se trebali
tretirati potpuno ravnopravno i nediskriminatorno od strane pravnog sistema i
javnih institucija.
Sekularnost ne znači borbeno protivljenje religiji i vjerskim
zajednicama ili suspendovanje religije i vjerskih zajednica, nego podrazumjeva
obezbjeđivanje pune slobode vjeroispovesti ili uvjerenja svim građanima ravnopravno
i bez diskriminacije, nezavisno od toga da li oni pripadaju većinskoj vjerskoj
zajednici ili ne.
U sekularnom uređenju javnih institucija svi građani imaju pravo na
slobodu vjeroispovesti ili uvjerenja. Međutim, javne institucije bi trebale da
budu potpuno neutralne po vjerskim pitanjima i ne bi smjele ni na koji način da
favorizuju ili privileguju bilo koju vjersku zajednicu, nezavisno od toga da li
je neka vjerska zajednica većinska ili nije.
Zabranjena je diskriminacija po osnovu vjeroispovesti ili uvjerenja.
Diskriminacijom po osnovu vjeroispovesti ili uvjerenja smatra se svako postupanje
koje je suprotno načelu slobode vjeroispovesti ili uvjerenja, odnosno svako
nejednako postupanje, pravljenje razlike ili dovođenje u nejednak položaj lica
po osnovu vjjeroispovesti ili uverenja, kao i pripadanja ili nepripadanja nekoj
vjerskoj zajednici.
Vjerske zajednice treba da djeluju u skladu sa pravnim poretkom,
javnim redom i moralom. Djelovanje vjerskih zajednica ne smije biti usmjereno
protiv drugih vjerskih zajednica i vjeroispovesti ili uvjerenja, niti na štetu
prava i sloboda građana drugih vjeroispovesti ili uvjerenja.
Javne institucije i vjerske zajednice treba da podstiču
toleranciju, dijalog i poštovanje između vjernika različitih vjerskih
zajednica, kao i između vjernika, agnostika i ateista.“
Radi
boljeg razumijevanja sekularnog, u konkretnom slučaju, evo još jednog
objašnjenja.
„Sekularizam (od latinske
riječi saeculum, koja
ukazuje na sve ono što ne pripada Religiji) je vjerovanje, ideja da vjeru i
vjerska uvjerenja valja odbaciti i zanemariti.[1] Pojam 'sekularna kultura'
shvaćamo u smislu da država ima male ili nikakve ingerencije u vjerskoj sferi i
obratno, da vjera ima male i nikakve ingerencije u državnim poslovima.
Sekularizacijom država jamči društvu slobodu od
religioznih zakona i učenja. Sekularizacija je dakle princip razdvajanja
državnih institucija i osoba ovlaštenih za zastupanje države, od vjerskih
institucija i vjerskih dostojanstvenika.“
Valja ovdje podsjetiti da „suprotno
ustavima modernih država i samome Ustavu EU, u bivšim komunističkim državama
javljaju se ideologije i političke prakse koje demokraciju i slobodu vjere ne
razumiju, nego je tumače na svoj način, naslijeđen iz totalitarizma:
Ukoliko se sekularizacija
političkim utjecajem pretvara u sekularizam, koji planski i sustavno izgurava
religiozno iz javnog života, a na njegovo mjesto u staroj marksističkoj maniri
uvodi kvazireligiozne prakse ili čak te prakse ustaljuje kao politički
podupirane rituale, suočavamo se s procesima koji nisu demokratski i koji ne
pridonose pluralnom, slobodnom i kreativnom građanskom društvu, u kojeg
uvrštavamo i crkve i vjerske zajednice. Europska unija u svom ustavu postavlja
okvir stalnog, otvorenog i javnog dijaloga, koji se mora odvijati između
svjetovnih vlasti i predstavnika vjerskih zajednica. Neke ideologije i
političke prakse u bivšim komunističkim državama navedene pojmove još uvijek ne
razumiju na europski način, već na svoj način, naslijeđen iz totalitarizma. To
je za nove države bivše Jugoslavije skoro zajedničko iskustvo i zajednički
problem.”
Da ponovim, „BiH je,
ako pogledamo zakone i institucionalni ustroj, sekularna država. Ne vidim da se
taj sekularni ustroj od relevantnih političkih i vjerskih čimbenika dovodi u
pitanje. Međutim, mislim da svakodnevna praksa izgleda sasvim drugačije. Ako
pogledamo korištenje vjerskih simbola od strane političara i oštar vjerski
govor što stalno doživljavamo u predizbornim kampanjama kao i korištenje vjere
u nacionalne svrhe, onda se može reći da postoji politička tendencija koja ima
latentne tendencije što je protivno sekularnom karakteru države.“
I na kraju, umjesto zaključka:
Gradonačelniče kani se i Adventa i Zimskog
grada, imaš dovoljno javnih ustanova koje Grad plaća da se bave takvim aktivnostima.
Neka rade posao zbog kojeg ih Grad plaća, a ako znaju mogu i zaraditi. Govorim
iz iskustva.
I još samo jedno pitanje, kako je to danas u
modi, pitam za komšiju: Hoće li opet jedna polovina grada biti okićena kao Las
Vegas, a druga, čemu smo svjedočili godinama, kao da je juni 1993. godine?
Ja bih volio, gradonačelniče, da o tome
govoriš, ali i da se čitav planirani program dešava u Mostaru, a ne da dobar
dio građana program, kako kažete namjenjen svima, doživljava, kao program u
susjedstvu, a ne u svojoj kući, jer Mostar je valjda naša zajednička kuća.
Sejo, kad smo u Domu organizovali i pripremali Zimski grad nisi morao ovoliko objašnjava ti i pisati
OdgovoriIzbrišiTačno, ali tad smo svi znali šta treba raditi. Ovi sad znaju samo zgrabiti pare.
OdgovoriIzbriši