ADVENT ILI ZIMSKI GRAD: PITANJE JE SAD

U Mostaru ponovo Hamletovska dilema. Ovaj put: Advent ili Zimski grad, pitanje je sad. Gradonačelnikova objašnjenja i argumenti površni i ne primjereni funkciji koju obnaša. Izjava predsjednika Gradskog vijeća već po onoj staroj izreci: Dobro jutro čaršijo na sve četiri strane. Vijećnici u svemu ikebana, a novinari se podijelili po nacionalnom ključu, te tako i izvještavaju. Da bi razumjeli o čemu se radi uopšte, valja ponoviti neke, stare, lekcije ili, pak nešto što se propustilo pročitati.

Dakle, šta je advent?

„Došašće ili advent (lat. adventus = dolazak) je razdoblje u

crkvenoj liturgijskoj godini, vrijeme pripreme za blagdan Božića. Ujedno je početak crkvene godine (osim kod istočnih vjernika, kojima počinje 1. rujna).

U zapadnom kršćanstvu, došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak. U Rimokatoličkoj Crkvi, u došašću, prevladava ljubičasta boja u liturgiji. Čitaju se prikladni tekstovi iz Biblije.

U došašću, izrađuje se i stavlja na stol adventski vijenac s četiri svijeće. Simboliziraju četiri nedjelje u došašću.

U ovom vremenu prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Budnost je otvorenost očiju i srca, duboka svjesnost i nutarnje sabranje. Kršćani u došašću bdiju, da prepoznaju Boga, koji dolazi.

U pojedinim krajevima u različito vrijeme počinju prave priprave za Božić. U nekim krajevima BIH, gdje žive Hrvati, priprema počinje već na dan sv. Katarine Aleksandrijske 25. studenog. Od tada do Božića nema više vjenčanja i većih proslava uz što postoji i izreka: "Sveta Kata zatvara vrata".

U prvome dijelu došašća (do 16. prosinca), vjernici se pripravljaju za slavni Kristov dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u drugom dijelu (od 17. do 24. prosinca) pobliže pripremaju za Kristov rođendan, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom.

U došašću su svakog jutra, zornice puku omiljene rane mise, koje imaju pokornički značaj, jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. Predstavljaju stoga neki oblik četverotjednog trajnog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku.

Povijest došašća

Proroci su u Starom zavjetu navješćivali Isusovo rođenje.

Slavljenje došašća počelo je u 5. stoljeću, kada

je biskup Perpetuo iz Toursa započeo pripravu za Božić, počevši od blagdana sv. Martina 11. studenog. Nazvao je došašće pokorničkim vremenom, naređujući post u 3 dana svakog tjedna od 11. studenog do Božića. Ovo vrijeme posta od 40 dana, slično korizmi, izvorno se nazivalo – "Četrdesetdnevni post sv. Martina". Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz korizmenog vremena.

U 6. stoljeću, papa Grgur Veliki skratio je došašće na 4 tjedna, što se zadržalo do danas te je ukinuo dotadašnje suzdržavanje od jedenja mesa i mliječnih proizvoda za vrijeme došašća, makar se i danas, razdoblje došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozbâ.

Vrijeme došašća Rimske liturgije, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. S vremenom je došašće postalo spoj pokorničkih sadržaja i vrijeme radosti i iščekivanja. Liturgija došašća ostala je nepromijenjena sve do Drugoga vatikanskog sabora, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno odredio duh korizmenog vremena i vremena došašća.

Starozavjetno došašće

Prema kršćanskom vjerovanju, ljudska povijest krenula je tragičnim putem od prvih ljudi, koji su krenuli putem zla i otuđenja od Boga i čovjeka. Takvom otuđenom čovjeku, spasenje nije moglo doći od njega samoga ili od svijeta. Zbog toga je Bog intervenirao i došao je otuđenom čovjeku obećavši mu spasenje i pobjedu nad zlom. Starozavjetno vrijeme bilo je vrijeme iščekivanja i to je bilo prvo došašće. Vjernici u vrijeme Staroga zavjeta čeznuli su za Bogom i spasenjem.

Proroci su u Starom zavjetu navješćivali Isusovo rođenje. Tako u Drugoj knjizi o Samuelu, prorok Natan naviješta kralju Davidu, da će se Spasitelj roditi iz njegove loze: "Podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela i utvrdit ću njegovo kraljevstvo." (2 Sam 7, 12). Prorok Izaija navijestio je Isusovo rođenje: "Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!" (Iz 7, 14). Prorok Mihej navijestio je, da će se Isus roditi u Betlehemu: "A ti Betleheme, Efrato, najmanji među kraljevstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena." (Mih 5, 1).“

U sklopu slavljenja adventa razvili su se i adventski sajmovi. Zbog boljeg razumijevanja podsjetimo se o čemu se radi, Dakle,

„!Adventski (božićni) sajam

Adventski odnosno božićni sajam, održava se tijekom četiri tjedna došašća. Nastao je u većinom germanskim krajevima, kao što su: Njemačka, Austrija, Južni Tirol i Alsace, ali sada se održava i u mnogim drugim zemljama, uključujući i Hrvatsku, poput Adventa u Zagrebu.

Povijest adventskih sajmova seže u kasni srednji vijek. Božićni sajam u Dresdenu, prvi se put održao 1434. godine i jedan je od najstarijih božićnih sajmova. Danas privlači između 1,5 i 2 milijuna posjetitelja godišnje u vrijeme došašća. Sajam u Bautzenu, čak je i stariji. Prvi se put spominje u zapisima iz 1384. Bečki prosinački sajam preteča je kasnijih božićnih sajmova i potječe iz 1294. godine.

U mnogim gradovima u Njemačkoj i Austriji, došašće počinje otvaranjem sajma. Općenito se održava na središnjem gradskom trgu, u području pješačke zone. Taj prostor je okićen božićnim ukrasima, a posebno se ističe visoko božićno drvce.

Na sajmu se prodaju predmeti vezani za došašće i Božić, poput adventskih vijenaca, božićnih ukrasa, božićnih čestitki, poklona, božićnih drvaca, jaslica i sl. uz prodaju hrane i pića poput kobasica i kuhanoga vina te uz koncerte na otvorenom.

Najpoznatiji takvi sajmovi su u: Dortmundu, Erfurtu, Nürnbergu, Dresdenu, Stuttgartu, Augsburgu, Beču, Grazu, Strasbourgu, Birminghamu i Manchesteru.“

Kod pravoslavaca i grkokatolika stvari su nešto drugačije, pa obnovimo i tu lekciju.

„Post kod pravoslavnih vjernika i grkokatolika

 Vrijeme pripreme za Božić počinje 15. studenoga i naziva se "post Rođenja Gospodnjeg" ili "filipovka" po sv. apostolu Filipu, čiji se spomendan slavi 14. studenoga. Došašće traje 6 tjedana. Za to vrijeme je strogi post, osobito na Badnjak. Bliža priprema za Božić započinje 20. prosinca. Ovi datumi odnose se na one pravoslavne crkve koje koriste revidirani julijanski kalendar, koji je identičan gregorijanskom kalendaru. Za one nacionalne crkve, koje još slijede julijanski kalendar (Rusija, Gruzija, Ukrajina, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Jeruzalemska patrijaršija), post počinje 28. studenog.

U pravoslavlju za vrijeme došašća, tradicionalno se posti od crvenog mesa, peradi, mesnih prerađevina, jaja, mliječnih proizvoda, ribe, ulja i vina. Riba, vino i ulje dopušteni su subotom i nedjeljom, a ulje i vino dopušteni su utorkom i četvrtkom. Riba i/ili vino i ulje dopušteni su i na određene blagdane u došašću: blagdan evanđelista Mateja (16. studenoga), apostola Andrije (30. studenoga), sv. Barbare (4. prosinca), sv. Nikole (6. prosinca), Sv. Spiridona i Hermana (12. prosinca), sv. Ignacija (20. prosinca), itd.

Vjeruje se, da je vjernik približi Bogu, kada negira tjelesna i svjetovna zadovoljstva. Iako se čini tjelesna pokora, naglasak je stavljen na duhovni aspekt posta. Pravoslavna teologija vidi sklad između tijela i duše, tako da ono što pogađa jedno, djeluje i na drugo. Također se nastoji suzdržavati od ljutnje i pohlepe. Osim posta, nastoji se dati milostinju potrebnima.

Post u došašću je ipak blaži nego korizmeni post. Bolesnici, djeca, stare osobe i majke male djece ne moraju postiti te svi, kojima bi život bio u opasnosti, zbog posta. Najstroži post u došašću je posljednjeg dana.

Dva najpoznatija himna u vrijeme došašća su: "Krist se rodi slavite" i "Rođenje tvoje, Kriste, Bože naš". Na Badnjak, grkokatolički vjernici pale poveće drvo s urezanim križem, tj. badnjak. Na sam Božić, grkokatolici slave Rođenje Isusovo i poklon triju Kraljeva, a božićno vrijeme završava na Novu godinu, kada počinje priprema za blagdan Bogojavljanja, kada se slavi Isusovo krštenje na rijeci Jordan.“

Obzirom da se u polemici sa gradonačelnikom Mostara pominjao i sveti Nikola, evo par rečenica i o njemu, da ne bude zabune.

„Sveti Nikola

 U vrijeme došašća, slavi se i dan sv. Nikole (6. prosinca), negdje zvan i "Nikolinje". Tada se darivaju djeca po uzoru na sv. Nikolu biskupa, koji je prema legendi noću potajno kroz prozor donosio darove siromašnim ljudima. Sv. Nikolu prate anđeli i Krampus ovisno, da li se radi o dobroj ili zločestoj djeci, koja od Krampusa dobivaju šibu, koja je obično zlatne boje. Djeca čiste svoje čizmice i stavljaju ih na prozore prije spavanja, noć prije dana sv. Nikole. Ujutro, kad se probude, dočekaju ih čizmice pune poklona.

U nekim krajevima središnje Hrvatske, ukućani se sakriju ispod prozora i zveckaju lancima, plašeći djecu, da prolazi Krampus i tako ih potiču, da budu poslušna i dobra.

U okolici Petrinje, mještani su se oblačili u biskupsku odoru i darivali djecu voćem, idući od kuće do kuće. Uz sv. Nikolu išao je i Krampus, koji ima crveni izbeljeni jezik, kravlje rogove, naopako obučen kaput i na leđima nosi košaru u koju kupi zločestu djecu. U Donjoj Lomnici u Turopolju, Krampus je djeci dijelio "krampusove bombone" tj. ukrašene repe. Tamo su se na dan sv. Nikole održavala i "spravišča" (mjesna vijeća) na kojima su se birali ljudi, koji će predstavljati zajednicu i biti članovi nekadašnje Plemenite općine Turopolje.

Za vrijeme komunističkog režima, nastojalo se potisnuti tradiciju sv. Nikole. Organizirale su se podjele darova, koje je umjesto sv. Nikole donosio Djed Mraz. Ime je preuzeto iz ruskog jezika (rus. "Дед Мороз" - "Ded Moroz"). Djed Mraz je dobroćudni starac duge bijele brade, s crvenom kapom na glavi, odjeven u crveni zimski kaput bijelih rubova. Posljednjih desetljeća zove se "Djed Božićnjak" umjesto "Djed Mraz".“

Ovako javnosti prezentiranom raspravom stekao se dojam da je ključni problem Mostara ime manifestacije koju treba organizirati u decembru i za nju potrošiti značajna sredstva. Sjećam se da je Dom mladih decembra 1987. ili 1988. godine ispred Doma i u Domu organizirao desetodnevnu, a kasnije petnaestodnevnu manifestaciju pod nazivom „Zimski grad“. Znam to jer sam jedan od tvoraca i realizatora tog projekta. Bila je to sajamsko-kulturno-zabavna manifestacija, prvenstveno za djecu. Ono što je najvažnije za istaći, bila je to komercijalna manifestacija koju niko nije sufinansirao. Imala je desetine hiljada posjetilaca, a prihod nakon pokrivenih svih troškova obezbijeđivao je višemjesečne plate za 27 uposlenika Doma mladih.  Ključno je pitanje šta u organizaciji ovakvog događaja radi Grad pored silnih problema koji opterećuju život u gradu. Da nije ove polemike skoro da ne bismo znali da postoji Gradsko vijeće i novi gradonačelnik. Toliko se osjete u gradu i toliko građani primjete njihovo postojanje u svakodnevnom životu da već kruži vic kako je sve isto, samo njega nema. Ukratko, ovakvim manifestacijama treba da se bavi neko drugi, a ne gradonačelnik. Njegovo pačanje u ove aktivnosti nametnu mi u misli onu prastaru izreku: Bezposlen pop i jariće krsti.

Uz sve ovo ne mogu a da ne podsjetim da je po Ustavu i kompletnom zakonodavstvu Bosna i Hercegovina sekularna država. Prečesto se to zaboravlja pa se prečesto brkaju babe i žabe. Dakle, podsjećam,

„Sekularnost, svjetovnost ili sekularno uređenje je uređenje zasnovano na odvojenosti vierskih institucija i javnih institucija. Sekularnost je neutralnost javnih institucija po osnovu vjeroispovesti ili uvjerenja, a kojom se obezbjeđuje puna ravnopravnost građana različitih vjeroispovesti ili uvjerenja u javnom prostoru, bez diskriminacije.

Sekularnost podrazumjeva odsustvo službene religije, odnosno odsustvo bilo kog službenog stava po osnovu vjeroispovesti ili uvjerenja. Sve vjerske zajednice i drugačija uvjerenja o vjerskim pitanjima bi se trebali tretirati potpuno ravnopravno i nediskriminatorno od strane pravnog sistema i javnih institucija.

Sekularnost ne znači borbeno protivljenje religiji i vjerskim zajednicama ili suspendovanje religije i vjerskih zajednica, nego podrazumjeva obezbjeđivanje pune slobode vjeroispovesti ili uvjerenja svim građanima ravnopravno i bez diskriminacije, nezavisno od toga da li oni pripadaju većinskoj vjerskoj zajednici ili ne.

U sekularnom uređenju javnih institucija svi građani imaju pravo na slobodu vjeroispovesti ili uvjerenja. Međutim, javne institucije bi trebale da budu potpuno neutralne po vjerskim pitanjima i ne bi smjele ni na koji način da favorizuju ili privileguju bilo koju vjersku zajednicu, nezavisno od toga da li je neka vjerska zajednica većinska ili nije.

Zabranjena je diskriminacija po osnovu vjeroispovesti ili uvjerenja. Diskriminacijom po osnovu vjeroispovesti ili uvjerenja smatra se svako postupanje koje je suprotno načelu slobode vjeroispovesti ili uvjerenja, odnosno svako nejednako postupanje, pravljenje razlike ili dovođenje u nejednak položaj lica po osnovu vjjeroispovesti ili uverenja, kao i pripadanja ili nepripadanja nekoj vjerskoj zajednici.

Vjerske zajednice treba da djeluju u skladu sa pravnim poretkom, javnim redom i moralom. Djelovanje vjerskih zajednica ne smije biti usmjereno protiv drugih vjerskih zajednica i vjeroispovesti ili uvjerenja, niti na štetu prava i sloboda građana drugih vjeroispovesti ili uvjerenja.

Javne institucije i vjerske zajednice treba da podstiču toleranciju, dijalog i poštovanje između vjernika različitih vjerskih zajednica, kao i između vjernika, agnostika i ateista.“

Radi boljeg razumijevanja sekularnog, u konkretnom slučaju, evo još jednog objašnjenja.

„Sekularizam (od latinske riječi saeculum, koja ukazuje na sve ono što ne pripada Religiji) je vjerovanje, ideja da vjeru i vjerska uvjerenja valja odbaciti i zanemariti.^[1] Pojam 'sekularna kultura' shvaćamo u smislu da država ima male ili nikakve ingerencije u vjerskoj sferi i obratno, da vjera ima male i nikakve ingerencije u državnim poslovima. Sekularizacijom država jamči društvu slobodu od religioznih zakona i učenja. Sekularizacija je dakle princip razdvajanja državnih institucija i osoba ovlaštenih za zastupanje države, od vjerskih institucija i vjerskih dostojanstvenika.“

Valja ovdje podsjetiti da „suprotno ustavima modernih država i samome Ustavu EU, u bivšim komunističkim državama javljaju se ideologije i političke prakse koje demokraciju i slobodu vjere ne razumiju, nego je tumače na svoj način, naslijeđen iz totalitarizma:

Ukoliko se sekularizacija političkim utjecajem pretvara u sekularizam, koji planski i sustavno izgurava religiozno iz javnog života, a na njegovo mjesto u staroj marksističkoj maniri uvodi kvazireligiozne prakse ili čak te prakse ustaljuje kao politički podupirane rituale, suočavamo se s procesima koji nisu demokratski i koji ne pridonose pluralnom, slobodnom i kreativnom građanskom društvu, u kojeg uvrštavamo i crkve i vjerske zajednice. Europska unija u svom ustavu postavlja okvir stalnog, otvorenog i javnog dijaloga, koji se mora odvijati između svjetovnih vlasti i predstavnika vjerskih zajednica. Neke ideologije i političke prakse u bivšim komunističkim državama navedene pojmove još uvijek ne razumiju na europski način, već na svoj način, naslijeđen iz totalitarizma. To je za nove države bivše Jugoslavije skoro zajedničko iskustvo i zajednički problem.”

Da ponovim, „BiH je, ako pogledamo zakone i institucionalni ustroj, sekularna država. Ne vidim da se taj sekularni ustroj od relevantnih političkih i vjerskih čimbenika dovodi u pitanje. Međutim, mislim da svakodnevna praksa izgleda sasvim drugačije. Ako pogledamo korištenje vjerskih simbola od strane političara i oštar vjerski govor što stalno doživljavamo u predizbornim kampanjama kao i korištenje vjere u nacionalne svrhe, onda se može reći da postoji politička tendencija koja ima latentne tendencije što je protivno sekularnom karakteru države.“

I na kraju, umjesto zaključka:

Gradonačelniče kani se i Adventa i Zimskog grada, imaš dovoljno javnih ustanova koje Grad plaća da se bave takvim aktivnostima. Neka rade posao zbog kojeg ih Grad plaća, a ako znaju mogu i zaraditi. Govorim iz iskustva.

I još samo jedno pitanje, kako je to danas u modi, pitam za komšiju: Hoće li opet jedna polovina grada biti okićena kao Las Vegas, a druga, čemu smo svjedočili godinama, kao da je juni 1993. godine?

Ja bih volio, gradonačelniče, da o tome govoriš, ali i da se čitav planirani program dešava u Mostaru, a ne da dobar dio građana program, kako kažete namjenjen svima, doživljava, kao program u susjedstvu, a ne u svojoj kući, jer Mostar je valjda naša zajednička kuća.