BUĐENJE JE POČELO

Svakodnevno svjedočimo bujanju nacionalizma i neofašizma u našoj zemlji što objektivno postaje jedna od najvećih opasnosti njenog razvoja, napretka i u konačnici opstanka. Fašizam jeste 1945. godine, u vojničkom smislu pobijeđen, ali ostalo je dosta njegovih tragova i njegovih sljedbenika u ideološkom smislu.  Cjelokupna društvena zbilja, prvenstveno u Evropi, pa onda i u cijelom svijetu, pobjedama raznih ekstremno desničarskih pokreta, stranaka, itd, pogoduje oživljavanju neofašizma danas. Na bazi svega onoga što se desilo 90-ih godina na prostoru ex-Jugoslavije, stvorene su pretpostavke, te je omogućeno da se sljedbenici ideja poraženih snaga i ideologija 1945. okupe, osnaže i krenu u novo neofašističko organizovanje, djelovanje i osvajanje vlasti.

Nažalost, mi moramo priznati, da razne oblike neofašizma i tome sličnog djelovanja, te poziva na takvo djelovanje, imamo u svim strukturama vlasti u našoj zemlji, od Predsjedništva države do mjesnih zajednica. Ti ljudi i njihove stranke i organizacije  uistinu jesu sljedbenici onih koji su 1945. godine vojno poraženi. Ostale snage, snage antifašistički opredjeljene, u tom istom vremenu, vremenu koje je iza nas, bile su se malo uspavale na lovorikama vojničke pobjede 1945. godine. I desilo se šta se desilo. Živimo neofašističko društvo u punom kapacitetu.

U temelje države ugrađeno je naslijeđe i tekovine antifašizma, no, o odnosu prema tom naslijeđu najbolje svjedoči stanje spomenika antifašističkoj borbi i antifašističkom pokretu u Bosni i Hercegovini. Spomenici su u katastrofalnom stanju. Vrlo rijetki se održavaju i izgledaju onako kakvi su bili nekad. Takvi su primjeri Kozare, ili u zadnje vrijeme, primjer velelepnog spomenika u Dolini heroja na Tjentištu, ili pak Jablanica gdje je obnova mosta u toku, muzej je moderniziran, osavremenjen itd. Tamo gdje lokalna zajednica poštuje svoje naslijeđe i slijedi civilizacijske tekovine i tradiciju stanje je mnogo bolje, ali u velikom broju sredina stvari su drugačije, jer tamo se vladajuće snage odriču onoga što jeste naše istinsko naslijeđe i tu je stanje katastrofalno.

Zato valja stalno podsjećati da je, jedan od najsvjetlijih perioda u istoriji naroda Bosne i Hercegovine,  taj period kada smo se oduprli fašizmu 1941-45. godine i bili na strani pobjedničke antifašističke koalicije. Potpuno je pogrešna teza koju danas vladajuće strukure plasiraju, kako bi narod zaludili i okrenuli ga protiv tog naslijeđa, da je antifašizam jednako komunizam. Zaboravljaju, ili bolje reći prešućuju, da je 1941. godine bilo 12.800 komunista u čitavoj Kraljevini Jugoslaviji, koji jesu pozvali narod na ustanak, ali to je bio svenarodni antifašistički pokret koji je narastao na 800.000 boraca i to je ono što mi baštinimo i što treba po svaku cijenu očuvati. To antifašističko naslijeđe je uistinu u ovom trenutku jedina prava koheziona snaga Bosne i Hercegovine, sve drugo nju danas razgrađuje, jer ide ka reviziji istorije, ide ka izjednačavanju pobjednika i pobijeđenih 1945. godine, i vodi nas na jedan potpuno drugi kolosijek koji nikome na ovim prostorima ne može donijeti dobro.

Situacija u Mostaru, po pitanju antifašističkih spomenika, ali i antifašizmu u cjelini tomu najbolje svjedoči i potvrđuje iznesene teze. Spomenici u Mostaru se kontinuirano i dosljedno obezvrjeđuju i uništavaju. I ono što obnovimo, pod okriljem vlasti koja, uistinu, do danas u Mostaru, propagira neofašizam, sve se uništava i pokušava zatrijeti kao da nikada nije ni bilo. Neka nada se pojavila nakon posljednjih izbora, bez obzira što to u političkom smislu jesu ista organizovanja, iste stranke na vlasti, odnosno u Gradskom vijeću, ali neke izjave gradonačelnika Marija Kordića ohrabruju. U njima on kaže da sve što jeste naše naslijeđe treba vratiti u prvobitno stanje, sačuvati i pretvoriti u jednu relevantnu turističku ponudu Mostara. Ako on istraje na tome, bez obzira što njegova stranka, gdje god jeste na vlasti, ima drugačiji odnos prema antifašističkom naslijeđu, a antifašistički spomenici su, ili potpuno uništeni ili totalno zapušteni sa tendencijom promijene namjene.

Međutim, ove izjave prvog čovjeka Mostara su neki primjeri koji bude nadu da se, možda, počinje nešto mijenjati.

Ali, valja biti oprezan, jer ako lider stranke, iz koje dolazi i gospodin Kordić, koji je pritom bio i član Predsjedništva države, koji je kontinuirano na najvišim državnim funkcijama, propagira europske vrijednosti i kaže da je on svjetionik europeizma u BiH, a Europa uzela Dan pobjede nad fašizmom kao Dan Europe, pravi groblje, kako on to voli reći: „Hrvatskim vojnicima poginulim u Drugom svjetskom ratu”, naravno ne misleći pri tom na brojne partizane-antifašiste koji su također bili vojnici iz Hrvatske i poginuli na pravoj strani istorije. On misli na Pavelićeve ustaše, misli na one koji su, prije svega hrvatskom narodu u Hrvatskoj i BiH, ali i čitavoj Jugoslaviji nanijeli najveće zlo, onda ne može čovjek ništa drugo da kaže nego da je on jedan od kreatora, od propagatora neofašizma u BiH. Pri tome licemjerno to groblje naziva Grobljem mira. Mi koji živimo u Mostaru svjedočimo svemu tome i živimo u takvim okolnostima.

Teške su ovo riječi, ali živeći sve ove godine ovdje, u Mostaru, ja ponekad na pitanje gdje živim odgovaram: „ Ja živim u Nezavisnoj državi Hrvatskoj.” I uistinu prečesto se tako osjećam od 1992. godine do danas.

Kad to kažem, na primjeru Mostara, svjedočimo brojnim, masovnim, „huliganskim“ ispadima, zastrašivanjima običnog stanovništva. I to traje godinama. Od rata nam se sve to želi predstaviti, ti organizirani napadi, na Partizansko spomen groblje, na posjetioce tog groblja, nedavno na Donju mahalu, u noći, prošloljetna razbijačka šetnja takozvanim istočnim dijelom grada sa rušilačkim namjerama, da je to grupa maloljetnih, neodgovornih huligana, koji su navijači, koji se sukobe sa svojim suparnicima iz drugog mostarskog kluba. Prvo, maloljetnici nisu ako imaju 30, 35 ili 40 godina, Mostar nije velegrad pa da se svi mi ne poznajemo, tačno znamo ko to radi, odkud kreću, ko ih vodi i slično. Drugo, ako su te grupe organizirane tako kako su organizirane, ako vidimo vojnički ustroj njihovog kretanja, rukovođenja, vođenja i tako dalje, ako se pri tome na svaki početni pokret, negdje iz daljine začuje rafal, kao znak za početak, dakle ako posjeduju i oružje, ako su uniformisani kako su uniformisani, onda to nisu maloljetni huligani. To je dobro organizirana, po uzoru na mnoge po Evropi, neofašistička grupa. Ako je potrebna policija, kada idemo položiti cvijeće na groblje, da nas štiti, specijalci, ako nas sprovode u koloni autobusa do groblja da položimo cvijeće na Partizanskom spomen groblju i odamo poštu palim sugrađanima, onda je to nešto drugo od onoga u šta nas policija i vlast uvjerava. Često ti specijalci gledaju u nas, nas koje štite, a ne u one od kojih nas štite. I onda, naravno, nikad nikog ne uhvate. Za 30 godina, do ovog poslijednjeg upada u Donju Mahalu, kada su građani sve snimili telefonima, niko nije procesuiran, uhapšen, nije podignuta tužba, nije nikakvu kaznu platio, uvijek je konstatacija i izjava za medije: „To su maloljetnici, istraga je u tijeku”. I tako 30 godina...

To može tako samo ako su isti nalogodavci, iz istih političkih centara moći, i policiji i tužilaštvu, i „maloljetnim huliganima“.

Ovome o čemu govorim svjedoče i ulice sa imenima Jure Francetića, Mile Budaka, Vokića i Lorkovića i ostalih, ne samo po Mostaru. Nazive ulica i škola po fašistima i dužnosnicima ukoji su bili u službi fašista imamo širom Bosne i Hercegovine, a želimo se, kada treba, predstaviti svijetu kao narod koji svoju istoriju temelji na antifašizmu, a u isto vrijeme imamo ulice po četničkim zločincima, ustašama i ostalim kvislinzima.

Što se tiče Mostara, prošle godine na jednom skupu u Gradskoj vijećnici, na kojem je učestvovao i tadašnji gradonačelnik i predstavnici raznih udruženja i pokreta, postignut je konsenzus o potrebi promjene naziva tih ulica. Dogovoreno je da to bude jedna od prvih tačaka dnevnog reda Gradskog vijeća, kad se formira. Jednoglasan stav je bio da nema nikakvih prepreka da se ti nazivi spornih ulica promijene. Ja vjerujem da će to uskoro doći na dnevni red. Međutim, samo se spominje tih pet ulica. Ovdje treba napraviti temeljitu reviziju, rekao bih, 90 posto naziva ulica je upitno. Neselektivno su mijenjani nazivi ulica po onoj narodnoj izreci: „ Neka komšiji crkne krava”. Često je bilo važno prkositi drugom i na ovaj način.

Kao odgovor na sve ove pojave SABNORBiH je pripremio platformu svog djelovanja u vremenu koje slijedi, platformu za budućnost i antifašističkog pokreta u Bosni i Hercegovini, ali i same Bosne i Hercegovine, usudio bih se reći. Mi pokušavamo, koliko možemo, da ukazujemo na ove stvari i pojave. Sa jednog, rekao bih tradicionalno komemorativnog organizovanja i obilježavanja značajnih događaja i ličnosti, SABNOR je prešao u jedan vrlo snažan društveni angažman, praćenje društvene zbilje, reagiranja na sve pojave u društvu i nastojanje da se kroz institucije vlasti našim pritiskom, ali i poticanjem onih koji nas, građane, zastupaju, da dođe do promijena. Međutim, većine u parlamentima drže strukture koje se ponose fašističkim naslijeđem u ovom ili onom obliku, tako da se oni nerado i sa otporom odriču saboraca svojih djedova, neki možda i očeva, rodbine.

Ali, vršiti ćemo pritisak i ja sam uvjeren da će se ova država vrlo brzo vratiti u kolosijek antifašističkog opredjeljenja, jer narod ovdje jeste takav, ali politika straha, politika mržnje, politika svađe, da tako kažem, koja je na sceni, ne dozvoljava narodu da prodiše. Ali buđenje je počelo.