ŠTO GA VIŠE MRZE TO JE VEĆI

Dvadeset i osam godina stanujem u ulici Maršala Tita u Mostaru. Posljednjih jedanaest godina u istoj ulici je i Memorijalna scena 2532, scena Mostarskog teatra mladih gdje svakodnevno radim sa djecom i mladim ljudima pokušavajući teatarskim sredstvima razvijati njihove kreativne sposobnosti i na taj način pomažem u njihovom odrastanju u bolje ljude.

„Ulica Maršala Tita u Mostaru je najduža ulica u gradu, ali i najduža ulica u jednoj urbanoj zoni u Hercegovini. Spaja južni ulaz u urbanu zonu Grada Mostara sa njegovim sjevernim ulazom. Proteže se od naselja Tekija (početna tačka je raskrižje s magistralnim putem M-17 na Bišća polju, do naselja Zalik (tačnije do raskrižja poznatog pod nazivom Sutina). Njena najvažnija etapa nosi kolokvijalni naziv Glavna ulica, što faktički predstavlja i naselje u Mostaru. Glavna ulica se proteže od Narodnog pozorišta pa do raskrižja kod Dječje biblioteke i čini otprilike jednu četvrtinu cjelokupne dužine Titove ulice. Naselja kroz koja prolazi Titova ulica su: Tekija, Luka, Brankovac, Glavna ulica, Carina, Sjeverni logor i Zalik.“ Tako piše Vikipedija, a u životu mnogo toga je drugačije.

Nekako vrlo emotivno sam vezan za ovu ulicu. Mnogo je razloga za to, ali ih nisam u stanju uvijek do kraja osvijestiti.

Nekad mi se čini da je to zbog Narodnog pozorišta u koje sam od malih nogu vođen, a kasnije sam hodio.

Drugi put pomislim da je zbog zgrade u kojoj sam radio , a jednom stranom je gledala na Titovu ulicu.

Možda zbog sjajne Robne kuće Razvitak u kojoj je bilo svega po posljednjoj modi, kao malo gdje drugo.

Onda pomislim da je zbog samog druga Tita. Ipak sam ja bio Titov pionir, Titov omladinac, pa član Partije na čijem je čelu bio, pa Titov vojnik i mnogo, mnogo toga još.

Nekad je ta ulica bila gradska žila kucavica sa bezbroj prodavnica, zanatskih radnji, preduzeća.

A danas je ostalo samo sjećanje i pustoš.

Nekad važna, glavna ulica, danas izgleda kao tek pripremljena scenografija za snimanje nekog filma koji tematizira događaje dan poslije neke velike ratne kataklizme. Da to jeste tako i rediteljka Jasmila Žbanić sa svojom ekipom odabrala je upravo ovu ulicu za snimanje događaja iz ratne 1995. godine i ulaska Ratka Mladića sa vojskom RS u Srebrenicu. Na filmu scenografija je vjerodostojna. Bez intervencija u prostoru ulica Maršala Tita ljeta 2019. godine izgleda razrušenije od Srebrenice ljeta 1995. godine.

A rat je zaustavljen prije nešto više od 25 godina.

Mi živimo među tim ruševinama. Tu se rađaju i odrastaju naša djeca. Tu nam svakodnevno govore da će biti bolje i da vjerujemo u budućnost.

A mi gledamo ruševine i čekamo kada će nas ubiti neki kameni blok što se nekontrolisano odvalio od ratom stradale zgrade i strmoglavio na ulicu.

Uistinu, zašto ulica Maršala Tita u Mostaru danas izgleda kao da je rat i ratno stradanje stalo juče?

Politika i njena vlast kažu: Nema novca i donatora.

A svi mi znamo da je u grad došlo novca da se mogao na goloj ledini napraviti iz temelja novi Mostar.

Drugi kažu da se ova duga i važna ulica drži ovakvom kako bi se narod držao u stanju apatije i beznađa, a tada se lakše vlada.

Treći pak kažu da se ova ulica ne obnavlja zbog njenog naziva, jer se i na taj način šalje poruka svima koji govore o prošlim vremenima.

Čini mi se da u ovakvim tvrdnjama ima nešto. Naime, dio vlasti ne bi da mijenja njen naziv, a istovremeno u službenoj komunikaciji ne koristi njen zvanični naziv, nego piše Glavna ulica, kako narod od davnina zove ovu ulicu. Stiče se dojam da brane naziv ulice samo zato što on koalicionim partnerima predstavlja trn u oku i sa mnogo više ostrašćenosti žele skloniti Tita iz grada.

Da to jeste tako najbolje svjedoči zgrada u kojoj je do rata bila smještena cjelokupna opštinska administracija, osim službi predsjednika Opštine Mostar. Zgrada svojom najdužom stranom, reklo bi se licem, izlazi na ulicu Maršala Tita, iako je ulaz bio iz sporedne ulice sa strane. Zgrada je u ratu stradala, granatirana i zapaljena. Poslije rata ostavljena je da propada i dalje se urušava, a grad je svoju administraciju smjestio u upravnu zgradu nekadašnje G.P. Hercegovina, nekadašnjeg Đačkog doma, te je zgrada Treće osnovne škole, takođe uzeta i preuređena u Vijećnicu. Valja istaći da je zgrada G.P. Hercegovina bila značajno oštećena, a zgrada Treće osnovne škole skoro uništena, jer se nalazila na prvoj liniji tokom rata. Mora se reći da je Treća osnovna škola smještena u neuslovni objekat koji svojim kapacitetima ne može biti trajno rješenje.

Zašto su otimani objekti predviđeni za druge namjene, te u njih i njihovu obnovu ulagana značajna sredstva, a vlastiti objekat, koji je mogao zadovoljiti sve potrebe gradske administracije, ostavljen zubu vremena i propadanju.

Opet jedni kažu da je to tako zato što je objekat previše istočno od Bulevara Narodne Revolucije, drugi dodaju da bi obnova bila skupa, a treći, opet kažu da vlast neće da gleda u Titovu ulicu.

Ne znam šta je tačno, ali znam da je nedomaćinsko ponašanje, te da je za građanina zbunjujuće tražiti razne papire na više adresa.

Kako više vrijeme odmiče i kako duže slušam razne istupe i obrazloženja sve sam uvjereniji da su u pravu oni koji tvrde da se ova ulica godinama ne obnavlja zbog njenog imena. Kao da žele svima nama, koji poštujemo historijski značaj i ulogu Josipa Broza Tita u obnovi državnosti i izgradnji Bosne i Hercegovine, reći, šta nas čeka u budućnosti ako ne promijenimo mišljenje i stavove.

Obzirom da mi ne mijenjamo mišljenje sve ostaje kako je zatečeno 1995. godine.

Savršeno je jasno iz svega navedenog da se oni živi boje mrtvog Tita i 41. godinu nakon njegove smrti. Ono na šta nisu računali je naša ljubav prema Titu, koja je svakim danom veća i u direktnoj je vezi sa njihovom nesposobnošću.

Kako raste njihova mržnja, tako raste i naša spoznaja o njegovoj veličini.

On nam je vratio ljudsko dostojanstvo, a oni uzeli sve osim obraza.