OD ODVOJENIH VRTIĆA DO NEOFAŠIZMA

Nakon napada pedesetak mladih ljudi obučenih u crno poslije 23,00 sata u subotu 24. aprila na građane i njihovu imovinu u naselju Donja Mahala u Mostaru zapitao sam se: Zašto baš Donja Mahala?

Donja Mahala je mjesna zajednica i kvart u Mostaru. Nalazi se južno od Starog Grada, između desne (zapadne) obale rijeke Neretve, i brda Hum. Donja Mahala, kao jasna, specifična i samostalna stambena zona, formirala se po izgradnji Sevri-hadži-Hasanove džamije, prije 1620/21. godine i u to vrijeme se nazivala Sevri-hadži-Hasanova mahala, a prije izgradnje džamije „Okjuzi Mahala“. Uz džamiju je bio malen harem koji je očuvan do danas. U 19. vijeku na lokalitetu Donje Mahale nalazile su se sljedeće mahale: Čevrina, Sevri-hadži Hasanova, hadži-Jahije i Zirain-Ahmed-agina.

U Donjoj Mahali se nalaze Jahja Esfelova i Sevri hadži Hasanova džamija. Obje džamije su tokom poslijednjeg rata teško oštećene, a poslije rata obnovljene i rekonstruirane.

Na 14. Sjednici, održanoj od 4. do 10. maja 2004. godine, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, donijela je Odluku o proglašenju „Graditeljske cjeline - Džamija u Mahali (Sevri hadži Hasanova džamija) u Mostaru ” nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čini Sevri hadži Hasanova džamija sa avlijom i pratećim sadržajima (česma, abdesthana).

Prema službenom popisu stanovništva iz 1991, Donja Mahala je imala 2.638 stanovnika i to: Bošnjaci 1 596 (60,50%), Jugosloveni 416 (15,77%), Hrvati 380 (14,40%), Srbi 170 (6,444%) i Ostali 76 (2,881%). (Nisam došao do preciznih podataka sa popisa iz 2013. godine).

Važno je reći da je u Drugom svjetskom ratu ovo naselje dalo ogroman doprinos Narodno-oslobodilačkom pokretu. Ovdje je živio poznati revolucionar Gojko Vuković (njegova je ideja da se formira radnički sportski klub, kasnije nazvan Velež), njegova žena Zlatka još 1941. godine bacila je bombu na ustaše da bi omogućila bijeg antifašistima koji su u njenoj kući imali sastanak, u Donjoj Mahali sve četiri godine rata, u Muštovića kući, djelovala je ilegalna štamparija koja nikada nije otkrivena, a brojni mladići i djevojke punili su čuveni Mostarski partizanski bataljon, ali i druge jedinice koje su u antifašističkoj borbi bile bitku za slobodu.

Sljedbenici ustaške ideologije nikada im to nisu zaboravili.

I u posljednjem Odbrambeno-oslobodilačkom ratu četa iz Donje Mahale suvereno je branila svoje naselje, ali stigla i na brojna druga ratišta, kako u gradu, tako i širom Hercegovine. Opet se bila bitka za slobodu. I opet im sljedbenici ustaške ideologije to nisu zaboravili.

Zašto o ovome pišem u kontekstu, kako neki kažu, obračuna navijačkih grupa dva fudbalska kluba iz Mostara?

Pišem zato što ovo što se desilo sa fudbalom i navijanjem ima veze koliko i sa vlagom na rižinim poljima u Vijetnamu.

Kreatori i inspiratori ovog klasičnog terorističkog čina, sa svim obilježjima i sredstvima mladih neofašista, imali su na umu informacije sa početka teksta. Nisu ih, inspiratori ovih događanja, zaboravili i dosljedno ih prenose sa koljena na koljeno sijući sjeme mržnje, osvete, sa krajnjim ciljem osvajanja i ostvarenja neostvarenih ratnih ciljeva iz posljednjih ratova.

Zato, nakon ovog napada na građane i njihovu imovinu u Donjoj mahali u Mostaru niko ne smije i ne može ostati nijem, jer desetljećima se ovakvi napadi u raznim formama i na raznim mjestima u Mostaru dešavaju i uvijek nam se sugeriše da je to aktivnost grupe huligana. Često dodaju i da su maloljetni. No, zaboravljaju da nismo slijepi i da ovo nije prevelik grad, što nam omogućava i prepoznavanje mnogih. Ponašanje uistinu jeste huligansko, ali pozadina je mnogo opasnija i sa jasnim porukama. Ovdje se radi o dobro organizovanoj grupi mladih ljudi zadojenih mržnjom, grupi koja je isto ili vrlo slično obučena, djeluju uniformisano, znaju se vođe, a zna se i centar, odnosno sjedište iz kojeg kreću, oni uvijek imaju iste pokliče, ista obilježja, pozdrave i slično. Po onome što vidimo i čujemo to je klasičan primjer neofašističke grupe koja teži izazivanju nereda i haosa, te širi nacionalnu, vjersku i svaku drugu mržnju i propagira nasilje. Naoružani su motkama i ko zna čim još. S vremena na vrijeme čuju se i pucnji, ali i rafali iz automatskog oružja. Cijeli grad zna ko su i odakle djeluju, samo policija i pravosudni organi godinama šute i pričaju nam priče o maloljetnim huliganima. Posljednji napad bio je duboko u policijskom satu.

Kako je moguće da policija nije registrovala pokrete tolikog broja vozila i ljudi u vrijeme zabrane kretanja?

Krajnje je vrijeme da se šutnja o ovakvim dešavanjima u gradu prekine, jer ako dođe do organizovane odbrane od ovakvih oblika nasilja, a nismo daleko od toga, biti će prekasno. Bojim se, da će, ako dođe do novog sličnog dešavanja, kako narod kaže, pasti glava. To bi nas zasigurno moglo vratiti u maj 1993. godine. Po šutnji onih koji su morali progovoriti ovih dana, po relativiziranju događanja kako dani odmiču, po jalovim saopštenjima koja ne udaraju u srž problema, po izjavama koje završavaju na verbalnoj osudi i slično samo se daje vjetar u leđa onima koji formiraju ovakve grupe, onima koji ih logistički opremaju i ideološki nadahnjuju za djelovanje.

Situacija je preozbiljna, a HDZ BiH šuti, šuti i Nogometni klub“Zrinjski“, iza čijeg se imena ovi jurišnici kriju, šuti kantonalna vlast, a oni su preko Ministarstva unutrašnjih poslova odgovorni da građanima osiguraju miran život u svom gradu. Šuti i federalna i državna vlast. Kao da su zaboravili da je Mostar u Federaciji BiH, odnosno državi BiH. Ovo što se ovdje dešava daleko je od običnih gradskih problema. Svaki ovaj neofašistički nasrtaj na građane Mostara direktan je nasrtaj na državu Bosnu i Hercegovinu i njen ustavni poredak. Ko to ne vidi slijep je kod očiju.

Ima li sve ovo veze sa non paper dokumentom?

Ima li sve ovo veze sa ostrašćenim nasrtajima na državu Bosnu i Hercegovinu od strane aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH?

Ima li sve ovo veze sa izmjenama Izbornog zakona BiH?

Teško je povjerovati da nema, jer nakupilo se iskustva minulih godina.

Ako ovo jeste bar približno ovako, onda je ovdje neophodna mobilizacija svih sigurnosnih struktura države, kako bi se nastavak ostvarenja neostvarenih ratnih ciljeva vezanih za Mostar, zaustavilo i život u gradu vratio u okvire kakve takve normalnosti.

Kada se čovjek suoči sa ovakvim situacijama, onda mu je savršeno jasno zašto se toliko insistira na odvojenim vrtićima, odvojenim srednjim školama, odvojenim fakultetima, institucijama kulture, na projektu dvije škole pod jednim krovom i slično. Dodamo li tome i stranačke medije sve postane vrlo jasno, a rezultat su mladi odškolovani i dobro instruirani mrzitelji svega i svačega. A to po prirodi stvari uvijek završi u neofašizmu.

Odgovor je samo jedan: Svenarodni front građana BiH koji vole svoju zemlju i ne mrze nikoga, a sanjaju slobodu u punom njenom značenju, sanjaju ravnopravnost i jednakost svih na cijeloj teritoriji domovine, te socijalnu pravdu za sve.

Ukratko, narode probudimo se, dvanaest je prošlo, ali ima još nade.