BIRAJMO BITI

Ovih dana, kad se pojavio jedan pa drugi non paper, sjetio sam se riječi koje, između ostalog, izgovorih na jednoj velikoj međunarodnoj konferenciji. Tada rekoh: “Kao što vjerovatno znate, ja dolazim iz zemlje koja se izvlači iz magbetovskog perioda, iz zemlje natopljene krvlju, zemlje smrti i uništenja, zemlje u kojoj su vanjske i unutrašnje sile mraka učinile toliko destrukcije da je pravo čudo kako ona još diše, kako daje znake života. Dakle, dolazim iz zemlje raseljenog naroda, zemlje u čije su srce usađivali i usađuju mržnju, kako bi je pocijepali mržnjom. Sistematski je ubijana ljubav i svaka mogućnost zajedničkog života različitih etničkih zajednica.”

Od tada su prošle godine, a ništa ili skoro ništa se nije promijenilo. I dalje isti centri moći, domaći i inostrani, siju isto sjeme.

Istovremeno, sjetio sam se i jednog zanimljivog sastanka iz 1992. godine održanog u jednom dijelu restorana Hotela “Ruža” u Mostaru. Naime, godinu prije, na valu brojnih antiratnih manifestacija u Mostaru je formiran Klub intelektualaca Mostar. Klub se vrlo aktivno uključio u praćenje svih društvenih tokova, nudeći riješenja i vodeći proaktivni angažman u svemu što se dešavalo u Mostaru, ali i cijeloj tadašnjoj državi. Vrlo brzo je primjećen i citiran u brojnim medjima. Stekao je ugled. Prvih mjeseci 1992. godine dobili smo poziv iz Ambasade SAD u Beogradu sa željom da se sa nama sastane, na jednosatnom razgovoru, ambassador SAD u SFRJ gospodin Warren Zimmermann. Dogovorili smo sastanak na kojem će biti on i prvi sekretar ambasade, te nas šest iz kluba, iako su oni prvobitno predlagali četvoro. Dogovor je da sastanak traje jedan sat, jer isto veče moraju u Sarajevo gdje sutra ujutro imaju sastanak sa članovima Predsjedništva BiH. Sastanak je trajao više sati, noćili su u Mostaru i sutra kasnili u Sarajevu. Izjavili su, a mediji prenijeli u naslovu “Fascinantni Klub intelektualaca u Mostaru”. Od više sati razgovora ja pamtim samo jednu rečenicu. Citiram ambasadora Zimmermanna: “Mi smo željeli srušiti sistem, zaigrali smo na pogrešne ljude i sad se ruši država”.

Nažalost, prečesto zaigraju na krive ljude, a opet to je normalno, jer oni gledaju svoja, a ne naša posla. Mi smo njima samo biznis i interes, a mi govorimo o ljubavi, tradiciji, naslijeđu, patriotizmu…

U tom kontekstu isčitavam i razumijevam  brojne reakcije, kako iz zemlje, tako i iz inostranstva, na obznanjivanje raznih non papera o sudbini i budućnosti Bosne i Hercegovine.

I iza one izjave ambasadora Zimmermanna krio se neki non paper. Danas znamo šta se u međuvremenu desilo. A Evropa je i tada bila troma, neučinkovita i podijeljena. U međuvremenu u Evropu se fašizam vraća kao državna ideologija, ne u smislu crnih košulja i ratova, ali se vraća u svojoj suštini. Rezultat toga su kod nekih od evropskih vođa stvorene ideje o prekrajanju granica i stvaranju novih geopolitičkih odnosa u kojima oni i njihove države mogu na neki način profitirati.

U svim tim planovima zaboravljaju neke važne činjenice, kako planeri iz Evrope, tako i domaći nesposobni političari. Naime, države nastale raspadom Jugoslavije postale su samostalne zahvaljujući AVNOJ-u, antifašističkom vijeću na kojem su u Jajcu 1943. godine udareni temelji nove Jugoslavije, te potvrđene odluke zemaljskih vijeća budućih republika udruženih u federalnu državu. Zahvaljujući tome, republike su imale pravo na samoopredjeljenje do samostalnosti. Nakon održanih referenduma decidno je naglašeno da su priznate u avnojevskim granicama. Diranje bilo koje od avnojevskih granica značilo bi i poništavanje avnojevskog principa za sve, a onda bi to po inerciji stvorilo pretpostavke za ostvarenje raznih želja iz susjedstva, te otvorilo mogućnost napada na granice svih novonastalih država od njihovih susjeda. Ne zaboravimo da određene politike iz Italije imaju pretenzije za dijelove Slovenije i Hrvatske, Orbanova Mađarska pretenduje na dijelove Hrvatske, Rumunije i Srbije, Bugarska hoće dio Srbije i Sjeverne Makedonije, Velika Albanija računa na Kosovo, dio Sjeverne Makedonije, dio Srbije, ali i Crne Gore itd itd. Neke od tih zemalja su članice EU i NATO-a. Kuda bi to vodilo i šta bi se dešavalo u Evropi bolje je i ne pominjati.

Zato svim današnjim firerima, ma ko oni bili, treba jasno i glasno reći: Sebi ruke od Bosne i Hercegovine!

Suština je, međutim, što su ti razni bjelosvjetski krojači tuđih sudbina, baš kao u onoj izjavi ambasadora Zimmermanna iz 1992. godine zaigrali na krive ljude, zaigrali na istomišljenike iz naše avlije. Ako to sada dopustimo do nas je. Nesposobnost i direktan rad protiv države BiH brojnih izabranih dužnosnika na najviše državne funkcije je evidentan i otvoreno bahat. Neki od njih direktno, bez imalo stida, rade protiv vlastite države i za interese drugih država. Obzirom da sve kontrolišu preko svojih ljudi koje su instalirali u sve organe i na svim nivoima osjećaju se sigurno. Koriste sva sredstva i resurse države da je unište. U našem zakonodavstvu ima dovoljno kaznenih odredbi koje se mogu koristiti protiv svih, koji ruše ustavni poredak države, svojim djelovanjem svjesno izazivaju strah i paniku među stanovništvom, šire nacionalnu i vjersku mržnju, te svojim svjesnim nedjelovanjem urušavaju institucije države.

Na sve to nadležne pravosudne institucije ne reaguju. Takozvana međunarodna zajednica, takođe ne reaguje. Jedini smislen zaključak je da su svi dio istog tala. Ako nisu neka iskoriste svoje zakonske ovlasti i stanu u zaštitu države. Inače i njima bi mečka mogla zaigrati pred vratima, kako to narod kaže.

U protivnom to će morati učiniti narod, kojem je jedino još ostao organizovani otpor svima koji na bilo koji način ugrožavaju teritorijalni integritet države, a samim time i budućnost svih nas koji u njoj živimo.

Čini mi se da je u ovoj situaciji jedini izlaz u svenarodnom frontu okupljenom oko socijalne pravde, zapravo u jednoj vrsti socijalne revolucije, jer najveći dio građana ove zemlje je u socijalnoj potrebi.

Bez socijalnog oslobođenja nema ovdje ni sadašnjosti, a ni budućnosti, nema ni  Bosne i Hercegovine.

Zato mi se čini da je u ime praznih stomaka, u ime svih obespravljenih, u ime budućnosti svih nas, krajnje vrijeme da stanemo u isti stroj i oslobodimo se uzimajući sudbinu u vlastite ruke.

Kada to učinimo nikome neće padati na pamet da piše non papere, a i domaći kriminalci biti će iza rešetaka, gdje im je odavno mjesto.

Iz prošlosti znamo, da kada god smo pokazali jedinstvo, uvažavali su nas.

Zato, između biti ili ne biti, birajmo biti.

Sve drugo, naš je pristanak na tuđu čizmu i bijedu dovijeka.