TAJ DRUGI SMO MI

/Obraćanje na Svečanoj akademiji u Kulturnom centru u Stocu dana 26. oktobra 2024. godine u povodu 80. godišnjice oslobođenja Stoca u Drugom svjetskom ratu/

 

Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini. Svim Stočankama i Stočanima čestitam 80 godina slobode, 80 godina od kako su Titovi partizani, borci XIII I XV Hercegovačke brigade koje su djelovale u okviru XXIX Hercegovačke udarne divizije ušle u Stolac i donijele slobodu. Tako je bilo prije osamdeset godina. Ali možemo li danas, 80 godina kasnije, punih usta i jasnom mišlju reći da mi danas, i u Stocu, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini uistinu uživamo punu slobodu.

Ja mislim ne.

Ono što su Titovi partizani donijeli 1944. godine u Stolac, odnosno 1945. godine u cijelu Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju bila je sloboda, bila je jednakost i ravnopravnost, bila je socijalna pravda. Osamdeset godina kasnije mi i danas čeznemo za tim na mnogim prostorima koji su nekada bili slobodni.

Zašto ovo pominjem?

Zato što mislim da samo sjećanje i samo život u prošlosti neće poboljšati sadašnjost niti donijeti bolju budućnost. Mi koji jesmo sljedbenici sjajnih ideja Titovih partizana moramo se osvrnuti danas oko sebe, uočiti sve oblike neofašizma, neonacizma i svih drugih neprijateljskih djelovanja i onom odlučnošću kojom su Titovi partizani 1941. godine krenuli u ustanak i revoluciju, sa onom mudrošću kojom su vjećnici ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a donosili odluke u okviru, u srcu rata, ali i sa snagom kojom su ti isti partizani u miru 1948. godine Staljinu odlučno rekli ne, odgovoriti danas današnjim neofašistima, neonacistima, malim firerima koji nam rastu na sve strane. Ali da bi to mogli, da bi stvarno bili istinski sljedbenici ideja antifašizma u koji se kunemo, onda moramo prestati sa šutnjom, moramo govoriti, moramo djelovati. Mi nemamo pravo na šutnju, mi nemamo pravo na nedjelovanje, nemamo pravo na čekanje da će to neko drugi uraditi.

Nema drugog. Taj drugi smo mi. Podsjetiti ću vas, i to veoma često ponavljam, 4. jula 1941. godine u Ribnikarovoj kući u Beogradu zasjedao je Politbiro KPJ, njih je bilo 6-7, Tito je iznio prijedlog da se donese odluka o dizanju ustanka i da se pozovu narodi Jugoslavije na ustanak. Jedan od prisutnih mu je rekao: Kako ćemo, nemamo vojsku? Tito je rekao: Imamo narod.

Imamo i mi narod, ali treba doći do naroda, otići među narod i treba stati pred narod i jasno reći šta hoćemo, šta hoćemo sutra, a ne šta je bilo juče.

Drugi je onda rekao: Ali Tito nemamo oružje. Tito je i na to rekao: Imaju ga Nijemci, otećemo od njih.

I mi danas često govorimo da nemamo ovo, da nemamo ono, ne možemo zbog ovog, ne možemo zbog onog. Učimo iz prošlosti, nadahnimo se prošlošću, ali gradimo sadašnjost i razmišljajmo o budućnosti. Ako mi danas ovdje budemo samo govorili o 1944. godini ništa se neće promijeniti. Mi danas ovdje, po mom mišljenju, nadahnjujući se 1944. godinom, moramo govoriti o 2043. godini, 2050. godini. Tad će, i naše okupljanje i naš dolazak u Stolac imati smisla. Tako su razmišljali oni koji su prije nas gradili ovo što mi baštinimo. Ja mislim da su to jedine lekcije koje moramo naučiti.

Čest, takođe, se čuje u našim redovima da nema mladih, nedolaze nam i tako dalje. Ja ću se ponovo vratiti na onaj 4. juli 1941. godine. Tamo je na tom Politbirou sjedio i Ivo Lola Ribar koji je u tom trenutku imao 25 godina, ubjedljivo najmlađi bio, njemu je dat zadatak da napiše proglas narodima Jugoslavije kojim će ti narodi biti pozvani na ustanak. On je napisao, pročitao, ništa nisu mjenjali i to je otišlo, narod se digao. Oni su imali povjerenje u tog mladog čovjeka.

Imamo li mi takvo povjerenje u naše, današnje dvadesetpetogodišnjake?

Cijenimo li ih tako kako su oni 1941. godine cijenili Ivu Lolu Ribara?

A i među nama rastu, neki novi Lole Ribari, ali ih moramo podržati, a ne govoriti šta treba i kako treba da rade. Onda će ih biti.

Sa druge strane često se u našem pokretu kaže: Mi smo stari, ne možemo, to treba ovaj ili onaj. U partizanskom pokretu, evo pomenuću jedno ime koje je svima poznato, bio je dobro star, dobro bolestan, a iz toplog doma u Zagrebu krenuo je u partizane i Vladimir Nazor. Uvijek ga je, bar dvoje, moralo čuvati i pratiti, jer nije sam mogao, ali je njegovo prisustvo u partizanskim jedinicama, u partizanskom pokretu dovelo brojne brigade mladih. Pregazio je Nazor i Neretvu i Sutjesku, preživio čitav rat. Naši današnji Nazori u toplom domu za tastaturom pišu kolumne i daju izjave. Dok ne dođu u naše redove, a mi moramo učiniti sve da ih dovedemo, da ih ubjedimo da budu sa nama, jer oni će povući brojne da nas bude više. Do tada nećemo imati punu snagu. Za promjene, za ono što želimo, za punu slobodu, za jednakost i ravnopravnost, za socijalnu pravdu danas treba nam jedinstvo svih, treba nam svenarodni antifašistički front svih u kojem ćemo sve razlike u koje nas ubjeđuju potisnuti, a okupiti se oko onog što nam je zajedničko, jer ono je mnogo veće i mnogo jače od svih razlika. I Titovi partizani su o mnogim stvarima različito mislili, ali san o slobodi, o jednakosti i tako dalje bio je iznad svega.

I on ih je okupio.

Okupimo se i mi, ne samo iz Bosne i Hercegovine, nego svi mi sa jugoslovenskog prostora u jedinstven antifašistički front, jer nam je i naslijeđe zajedničko. Jeste Sutjeska i Neretva u Bosni i Hercegovini, ali ona je i Slovenačka, i Hrvatska, i Srbijanska, i Crnogorska i Makedonska, ona je naša, antifašistička i svima nam je jednako sveta. Kad to shvatimoi onda će biti promjena, a mi stalno želimo i tražimo promjene. Zato, na ideji onog što je bilo, inspirišući se onim što je bilo gradimo bolju sadašnjost sanjajući još bolju budućnost, jer jedina, prava, istinska koheziona snaga na svim ovim prostorima, i naroda i država, jeste to antifašističko naslijeđe.

Smrt fašizmu !