HOĆE LI I NADA UMRIJETI?

 

Nedjelja je, 6. septembar, lijep sunčan dan u Mostaru. Čitam vijesti objavljene posljednjih petnaestak dana o pripremama stranaka i koalicija za konačno zakazane izbore u Mostaru. Zbog realizacije 45. Mostarskog teatarskog festivala - Festivala autorske poetike nisam ništa pratio pa mi je današnji dan bez obaveza dobro došao da se malo informišem o toj vrućoj temi u Mostaru.

Prvo moje zapažanje je da u suštini nema ništa novo. Retorika je ista, za sada najavljeni programi reciklaža onog što slušamo tridesetak godina, a i puno je starih kadrova u novim ulogama. Kao da promjena dresa znači i promjenu igre. 

Dominantno, u izjavama, je da se zalažu za jedinstven Mostar, evropski grad, multinacionalni i multikulturalni, grad prosperiteta i tako redom. 

Prelijepe, gotovo bajkovite priče i život koji nas očekuje. 

Istina, niko ne kaže kako će tu bajku realizirati i kada.

Istina je i da smo te bajke već mnogo puta čuli, kao što je i istina da su od svih tih bajki ostale samo šarene laže.

No, nije mi namjera da ove septembarske nedjelje pišem i analiziram bajkovita obećanja silnih spasilaca naše budućnosti. Ovim uvodom želim podsjetiti na još jedan vrlo blizak datum čije (ne)obilježavanje sve naprijed pomenuto čini besmislenim i svrstava u kategoriju notorne laži.

Naime, u utorak, 8. septembra 2020. godine navršava se 27 godina od strašnog zločina koji su počinili pripadnici Armije RBiH u selu Grabovica kod Mostara. Tog dana na zvijerski način ubijeno je tridesettroje civila, Hrvata, od kojih je najstarije imalo 87 godina, a najmlađe 4 godine. Samo je pet zločinaca, direktnih izvršilaca, do sada procesuirano, za pojedinačna ubistva, ali ne i za ratni zločin. Niko po komandnoj odgovornosti nije odgovarao. Sva tijela ni do danas nisu pronađena.

Njih tridesettroje bili su građani Mostara.

Dva dana pred godišnjicu ovog zločina, ne mogu a da se ne upitam da li bi bilo normalno da svi politički subjekti koji se u svojim predizbornim najavama zaklinju u multietničku perspektivu Mostara i poštovanje svih ljudskih prava na svakom pedlju teritorije Mostara u utorak, 8. septembra dođu u Grabovicu, polože cvijeće i naklone se sjenima mučki ubijenih naših sugrađana.

Mislim da je to preduslov svih preduslova za početak drugačijeg dijaloga u gradu.

Bez istinskog suočavanja sa prošlošću nema priče o budućnosti. Ali istinsko suočavanje sa prošlošću isključuje priče tipa: Šta su oni nama radili? 

Suočavanje sa prošlošću podrazumjeva svakog od nas, pojedinačno, ne zbog tamo nekog, nego zbog nas samih. Ako to učinimo pojedinačno ili počnemo činiti, narasti će to i do kolektivnog čina, a tada ima nade i tada one bajkovite izjave sa početka ovog teksta možda mognu i da se realizuju. Bez prvog koraka ne može se napraviti drugi, treći, peti...

Zato mislim da je ovo predizborno vrijeme pravi trenutak da politički Mostar 8. septembra bude u Grabovici. Da bude tih, dostojanstven, skrušen, te da tu, baš tu, na mjestu strašnog zločina, svaki pojedinac sebi da riječ da će svoje političko i svako drugo djelovanje usmjeriti u pravcu da se ovakve stvari nikada ne ponove.

Ako se to desi, možda im nešto od onog što govore i povjerujemo. 

U suprotnom i nada će umrijeti.