ZAUSTAVLJENO VRIJEME BOLA

         

           Možda ja ne znam šta sam radio sve ove godine, možda nisam siguran, ali ono u šta sam stopostotno siguran jeste činjenica da su oni mladi ljudi, oni moji glumci sa kojima sam radio 1992. godine i tokom rata, oni koji su se tih godina našli pred zidom i shvatili da im se srušio svijet, oni koji su tragali za uzrocima rušenja tog svijeta i otkrivajući te uzroke povjeravali drugima svoje najintimnije tajne u teatru bili prvi koji su kasnije gradili porušene mostove. Oni su prvi pružili ruke suočavajući se sa svojom prošlošću onima sa druge strane, oni su prvi pravili prve korake. Oni su prvi počeli čitati zabranjenu lektiru jer je štampana ćirilicom, jer pisac nije iz našeg naroda, jer to nije u našoj tradiciji, jer... Oni su prvi o svemu progovorili javno i drugačije pokazujući da postoji, da može i na drugi način od službene troistine. Svima njima, uz nadu, drama je dala snagu da to učine i prežive do danas.

          Sve to nas je činilo i čini mnogo zdravijim. Danas mi se čini da nismo donijeli odluku tog proljeća 1992. godine da radimo da bi bili jako bolesni. U to sam uvjeren jer svakodnevno dobro vidim svijet koji me okružuje i u kojem ponovo bježim sa svojim saradnicima u dramsku fikciju da se osnažimo i spremimo za sve izazove koje nam nudi život u ovom gradu i u ovoj zemlji.

        Dramaturška linija „Pax Bosniensisa“ nije unaprijed smišljena, niti je rezultat promišljanja i brige o mogućoj publici i njenim reakcijama. To je linija naših života, to je dramaturgija stradanja ljudi sa kojima sam živio i djelio zlo koje nam je nametnuto. To je sam život kakav smo živjeli te četiri godine pakla. A život je bio borba nenaoružanih ljudi da prežive u bjesomučnom lovu na njih. Bio je to rat protiv ljudi, nenaoružanih ljudi, bilo je to vrijeme u kojem je smrt bila najbolji prijatelj, jer ono što smo živjeli i nije bio život. Zato su slike u „Pax Bosniensisu“ kao galerija naših života, kao zaustavljeno vrijeme bola, čak mnogima izgledaju nestvarne, a one jesu sam život.

        To nije imaginacija, to je pamćenje, istina, to je naše suočavanje sa prošlošću. Znam i vjerujem da je teško i zagušujuće za brojnu publiku u svijetu, ali igrati drugačije, manje snažno,ublažavati situacije i slično bila bi laž. Uostalom, zar se ovakve i slične situacije i ovog časa ne dešavaju na brojnim mjestima u svijetu. Sve ono što su nama radili rađeno je na mnogim mjestima prije, nije to neki bosanski ili balkanski patent. Došlo je to, kao iskustvo, iz svijeta koji je sad zagušen od onog što vidi kao rezultat svoje škole. Zato je dobro, za svakoga i u svijetu i kod nas u Bosni i Hercegovini, da s vremena na vrijeme, osjeti tu “zagušenost” i tjeskobu. Da nije toga ova predstava nebi trajala dvadesetšest godina i uvijek nalazila svoju publiku.  

         Kada je 1996. godine predstava krenula u svijet imao sam na umu samo potrebu da govorim kao svjedok. Želio sam svjedočiti kao akter koji je preživio, kao sudionik događanja koja su svijetu bila vijest. Nije bilo ljutnje, gorčine, nije bilo potrebe da se izaziva sažaljenje, niti da se informiše. Želio sam  našom predstavom reći da znamo šta se desilo i da niko, nigdje nema pravo umjesto nas tumačiti šta smo proživjeli. To pravo pripada nama i htjeli smo to sa svjetskih pozornica svijetu reci direktno u lice.

Drugih motiva nije bilo. I svjedočili smo, a bili smo nezgodan svjedok, svjedok koji ništa ne krije i govori iz srca dogadjanja. Znam da je to za publiku bilo, često, šokantno, ali ja nisam birao publiku, publika je birala naše svjedočenje. Uvjeren sam da je nakon naše predstave razumijevanje stradanja bosansko-hercegovačkog naroda bilo jasnije svima koji su nas gledali. Ako sam u pravu vrijedilo je svjedočiti.

        Odlazak u susjedne zemlje čije su vojske bile na protivničkoj strani nije bio jednostavan. Trebalo je pobijediti sebe, suočiti se sa svojom prošlošću i gledajući se u ogledalu sve rasčistiti. Nije to nimalo lako, ponekad ni jednostavno. Mnogo je krvi, boli, mrtvih…Trebalo je u vlastitom suočavanju sa svojom prošlošću doživjeti katarzu. Tek kada to uspiješ možeš krenuti na drugu stranu. A poslije toga moraš pobijediti prekorne poglede rodbine, prijatelja, sugrađana…, jer ideš neprijatelju. Kada to uradiš prvi put, imaš utisak da nije ni bilo pauze, jer sve je to nekad bila i tvoja domovina. Onda se počneš pitati zašto si uopšte i imao tremu, strah, oprez…

         „Pax Bosniensis“ je predstava koja je bila naše sklonište od rata, bio je to bijeg u teatarsku fikciju u kojoj smo nalazili smiraj, bila je to i naša ordinacija u kojoj smo liječili ranjene duše. Bilo je to jedino mjesto u kojem nismo osjećali strah. Jedino tu smo mogli sve, jedino tu smo bili gospodari života i smrti, iako je smrt zavodljivo plesala oko nas. Jedino tu, na probi, u improviziranom teatru bili smo sigurni. Zato je jako važno da predstava ostane u svom izvornom okviru i ideji, jer ona ima kraj pun nade koji svijetu poručuje da je grupa mladih ljudi u Mostaru, u Bosni i Hercegovini septembra 1992. godine imala nadu i vjerovala u ljubav, a ne mržnju. Svako dodavanje bilo bi brisanje autentičnosti.

                  E to je naš glavni izazov u radu na terenu, ponuditi NADU svima sa kojima radimo i     

  uvjeriti  ih da u teatarskoj fikciji nađu sigurno utočište iz kojeg će oplemenjeni i oslobođeni 

lakše koračati kroz život.