PISMO BOLI I DUBOKE TUGE

 

Danas sam kasnije izišao iz stana. Tromo, gotovo lijeno. Vukao sam se ulicom. Nemam običaj redovno stati i na usputnom panou za smrtovnice pogledati stanje, ali jutros me neka nevidljiva sila vukla tom panou. Dok pogled luta za oko mi zape jedna smrtovnica sa crvenom ružom. Pogled zastane, čitam ime i prezime, ali nisam siguran. Pogledam fotografiju i prepoznajem ispijeno, umorno lice sa dugom neurednom kosom. Prepoznajem Gorana, mog nešto mlađeg izviđačkog druga kojeg sam i u minulom ratu sretao kao hrabrog borca i čovjeka spremnog na najveće žrtve. Nismo prijateljevali, ali smo se poštovali. Nakon rata nekako sam ga izgubio iz vida, sreli smo se par puta.

I onda me nazvao prije odprilike tri mjeseca i zamolio da se vidimo. Tražio je da susret bude što prije i na nekom mirnom mjestu. Osjetio sam da mu je to jako važno. Dogovorili smo susret za sutrašnji dan u rano popodne, kako bismo imali dovoljno vremena. Isčekujući taj susret stalno sam mislio na Gorana, slabo, vrlo slabo sam i spavao i konačno smo se našli. Bila je to sjena od čovjeka. Kao da je kostur prekrivala za dva broja veća koža. I izblijedjela odjeća izgledala je kao tuđa. Jedva je glavu držao uspravnom, često bi klecnula kao kod čovjeka koji se bori sa snom. Pušio je cigaretu za cigaretom. Pozdravismo se i on odmah poče: Slušaj, moram odmah preći na stvar, jer ne znam koliko ću moći.

Govorio je tiho, sporo, proživljavajući u dubini svog bića ponovo sve ono što je kazivao.

Počeo je: Dugo sam razmišljao kome ću ovo reći i bez dileme sam pomislio da ćeš me ti saslušati i ispoštovati moju želju.

 Vjerujem ti čovječe. Uvjeren sam da ćeš me i razumjeti. I tvoji su vani i znaš kako je to. Slušaj, ti možda ne znaš da sam u mješovitom braku, izviđači, znaš kako je bilo. Volio sam je i volim više od sebe, zato ti ovo i pričam. Dobili smo dvoje sjajne djece, sina i kćer. I taman kad smo mislili da su nam se svi snovi počeli ostvarivati počelo je ovo ratno sranje i dijeljenje. Mi smo se držali zajedno, ali bilo me strah za djecu, već su ih počeli poprijeko gledati i nazivati nesvrstanima. Ubjeđivao sam Gordanu da sa djecom ide negdje vani i spasi njih, ako već ja ne mogu iz grada. Uporno je odbijala, ali jedne noći, kad je granata udarila direktno u našu zgradu, pristala je. Ujutro je išao neki konvoj sa djecom i ženama negdje. Uspio sam ih ubaciti i otišli su. Dugo nisam znao za njih, znaš kakve su veze bile. Preko nekih njenih daljnjih rođaka sklonili su se u Splitu, djeca pošla u školu, a žena najprije volontirala u nekoj ženskoj organizaciji, znaš ona je psiholog, a pred kraj rata je i zaposlili. Dobili preko nje svo troje domovnice i putovnice. Ja za to vrijeme pičio liniju i čeznuo za njima. Zbog povrata stana poslije rata zakačio se sa nekim uticajnim stranačkim ljudima. Bilo svašta. Kad sam vratio stan nisam se uselio u njega zbog prijetnji, ozbiljnih prijetnji. Ako se sjećaš stanovao sam na Balinovcu, a to je daleko na zapadu. Prodao sam taj stan i kupio drugi, ovamo, kako to narod kaže na ovoj strani. A onda su učestale prijetnje. Znali su da su mi žena i djeca u Splitu i prijetnje su bile usmjerene prema njima. Ukratko, pisali su ili u četiri oka govorili: Ako se pojaviš u Splitu nikad više nećeš vidjeti djecu. Znali su gdje stanuju, u koje škole idu, šta treniraju, znali su sve. Bili su vrlo uvjerljivi. Dva puta, kada sam, uprkos svemu, otišao u Split, sa distance su mi dali do znanja da me prate. Strah za djecu me blokirao i sve sam rjeđe odlazio pravdajući to poslom. Kad sam im bio najpotrebniji mene nije bilo. Patio sam, a nisam smio nikome reći, strah me bilo. Njima se nije vraćalo jer su se već dobro aklimatizirali, žena imala dobar posao i sve je bilo normalno. Insistirali da i ja dođem, čak mi našli i dobar posao, a ja odugovlačio i nisam otišao. Nisam smio, jer i godinama kasnije su me podsjećali neki mračni tipovi da ne smijem u Split.

Tako smo se udaljili. Žena umislila da imam drugu i da zato ne dolazim i neću u Split, a djeca ohladila, da ih ne nazovem ne bi mi se nikad javili.

A ja ih mojim ne odlascima branim.

U međuvremenu sam obolio. Rak pluća. Kraju sam. Oni ne znaju da sam bolestan. Sve ovo sam napisao. Poslaću ti poštom da imaš napismeno. Molim te, kad umrem, doći će valjda na sahranu, nađi način i vrijeme da im ovo ispričaš, a i daj to pismo da imaju i pismeni trag pisan mojom rukom. Da ne kažu da lažeš.

I reci im da sam ih volio i da sam ih iz silne ljubavi ostavio bez mog prisustva sve ove godine.

Tu je stao, zašutio i pustio suzu iz ispijenog oka.

Sve ovo mi je u trenu prošlo kroz glavu. Sutra je sahrana. Valja smoći snage pa stati pred Gordanu, Tea i Vanju.

Nisam spreman, ali dao sam riječ. Ponovo sam pročitao pismo, iz straha da nešto ne zaboravim.

Nikada u jednom pismenom iskazu nisam pročitao više tuge, više boli, ali i više ljubavi.

A ovi na vlasti opet zveckaju oružjem. Njihova djeca su sa njima, a Goran će sutra na Sutinu željan onih za koje je živio.