RAT NAŠIM SREDSTVIMA

          

          Prije više godina pročitao sam katastrofalne rezultate istraživanja koje je u Bosni i Hercegovini proveo Nacionalni demokratski institut iz Vašingtona među svim kategorijama mladih ljudi u cijeloj zemlji. Tada sam na papiru vidio ono što sam osjećao. Preko 62 % mladih ljudi bez dileme želi napustiti zemlju. Samo čeka priliku. Još oko 20 % njih ima neke male dileme, ali želi ići. Svi oni žele otići zato što ovdje ne vide perspektivu. Danas je stanje još poraznije. Ja koji sam prošao pakao mostarskog stradanja i nisam otišao, morao sam, osjećao sam to, pokušati odgovoriti na ovo i ovakva pitanja. To je bio osnovni motiv koji sam ponudio i nudim mladim ljudima sa kojima sam želio istraživati dilemu: otići ili ostati. Bila je to dilema koja je i mene u jednom trenutku mučila, ali prije svega bio je to njihov život. Morao sam, morali smo o tome progovoriti. I krenuli smo, krenuli smo od ove dileme, a onda smo se počeli baviti zapretenim putovima naših duša, počeli smo istraživati vlastite živote i suočavati se sa prošlošću, sadašnjošću, ali i mogućom budućnošću. Tražili smo odgovore, uzroke, moguća rješenja, pokušavali smo sebe ojačati i pripremiti za sve što nas čeka. U tom traženju, koje još uvijek traje, učinilo nam se kao da smo se bavili istim pitanjima koja su nas mučila i u vremenu pravljenja naše prve ratne predstave “Pax Bosniensis 1992”, učinilo nam se kao da pravimo deset, dvadeset godina kasnije drugi dio predstave.

        Zapravo, shvatili smo da su vojske u kasarnama, ali da “rat”, ipak, još uvijek traje. Samo to saznanje spremilo nas je za život, ali i umjetnost u tom i takvom životu.

        Čujemo i osjećamo: Psi laju svuda oko nas i još uvijek nisu primireni. Nakon izbora, svaki put, ponovo dignu glavu. U Mostaru i poslije rata ljudi su ginuli, podmetane su eksplozivne naprave i slično. Čitav grad zapravo izgleda kao sjajan scenografski okvir za neku veliku antičku tragediju koja se upravo dešava, danas i ovdje, u životu. U takvom okruženju šačica „luđaka“ našla je, kao i u ratu, azil, sklonište u teatru.

        Zašto? 

        Možda iz inata, možda iz ljubavi, a možda iz čiste ludosti ili pak svega pomalo. Nisam siguran. Ono u šta sam siguran je činjenica da dok moji prijatelji i ja radimo njihov lavež biće tiši. Jer mi volimo ovaj grad, a oni u njemu žive (dok ima plijena). Ovo je RAT našim sredstvima, našim oružjem, ovo je rat koji moramo dobiti. Svjesni smo da od nas zavisi mnogo toga u budućnosti. Zvuči patetično, ali naša je zadaća u ovom gradu od velike važnosti, bez obzira što smo je sami sebi zadali. Mi smo u situaciji da onima koji odlučuju objašnjavamo da, kako Breht kaže, teatar ne postoji da bi se svako veče zavjesa dizala i spuštala. Mi im pokušavamo baciti rukavicu u lice.

         Znam, jer u minulom nevremenu prošao sam sve što se moglo proći, izgubio u materijalnom smislu sve što sam imao, ranjen, bio vojnik, bio devet godina u svom gradu izbjeglica, ali sam sretan čovjek. Nemam ni jednog predratnog prijatelja, bez obzira na porijeklo ili mjesto življenja, za kojeg danas, dvadesetšest godina kasnije, mogu reći: bivši prijatelj. Uvijek smo nalazili načine da kontaktiramo, uvijek smo se razumjeli.

       Kako?

       Jednostavno, nikad, ni u jednom trenutku nismo dozvolili da budemo u bilo čijoj funkciji, ni onda kada smo nosili uniforme i puške. I tada se, znali smo, može biti čovjek. Nije nimalo lako. Zbog toga su se gubile glave, ali naš narod kaže: čuvaj obraz! I čuvali smo ga. Na suprot nama bili su oni koji su sve ovo i napravili, kriminalci, mafijaši, mali ljudi… Njima je rat trebao da nas strahom i silom satjeraju u mišiju rupu i ovladaju bogatstvom i teritorijom koju su međusobno podijelili. Tamo gdje je bilo organizovanog otpora kriminalu, tamo je i najveće stradanje. Pogledajte Mostar. Stradao je jer je bilo dovoljno onih koji su u jednom trenutku rekli: Ne može tako. Dosta, ne može više! I desilo se to što se desilo. A da su, opet, u tome učestvovali svi kriminalci bivše nam zajedničke domovine, normalno je. Nebi me čudilo da su u to upleteni i mnogo veći kriminalni bosovi iz Evrope i šire. Balkan je za njih jedno vrijeme bio veliko tržište i velika slobodna zona. Uspostava sistema počela ih je ometati i trebalo je djelovati. I djelovali su. A civilizirani ljudi još su u strahu koji se veoma često manifestira blokadom svih vitalnih funkcija kod čovjeka. Mislim da smo, nakon svih godina koje smo prošli, strah prihvatili kao stanje duha. Iz takvog stanja se ne djeluje. Zato mi sve naše aktivnosti i vodimo u cilju oslobađanja ljudi od straha i ka njihovom sučeljavanju sa vlastitom bliskom prošlošću u kojoj moraju prepoznati uzrok, suočiti se sa njim, doživjeti katarzu i tako očišćeni krenuti u svoj mali ili veliki “RAT”. Dakle, glavna inspiracija u radu bila je mogućnost pobjede straha i mogućnost vraćanja nade običnom malom čovjeku.

 


Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

SMIRAJ ZA JOŽINU PORODICU

Slika
Subotnjeg jutra 31. avgusta 2024. godine trebam se naći sa čovjekom kojeg ne poznajem. Javio mi se sa molbom za pomoć. Čuli smo se i dopisivali više puta. Dolazi iz Slovenije. Obećao sam pomoći šta mogu. Malo istraživao o stvarima koje ga zanimaju. Sinoć je sa suprugom stigao u Mostar. Ovog jutra krenuo sam ranije do hotela gdje je smješten sa namjerom da na pola puta predahnem i popijem kafu. Tako je i bilo. Na ulazu u Stari Grad sjeo sam i naručio kafu. Poznajem momka koji konobariše. Nakon što me poslužio sjeo je za sto do mog. Iako je rano poprilična je gužva, mnoštvo turista zakrčilo je ulicu. Kažem mu: Puno turista, izgleda biće dobra godina. On se nasmija i kaže: Pored ovog radim ja i u jednom restoranu u Starom gradu. Nema od ovih ništa, slabo. Velim: Kako? On će na to: Pogledaj ih, većina liže jednu kuglu sladoleda, a za ručak naručuje pet ćevapa. Nema od toga ništa. Ovo je siromašna klijentela kao što smo i mi kad odemo na more, a za one sa dubljim džepovima nemamo ...
Pročitajte više

I TAKO PEDESET GODINA

Slika
  U godini u kojoj Mostarski teatar mladih obilježava 50 godina postojanja imam potrebu zapisati što više sjećanja i razmišljanja o našem radu, uticajima na taj rad, ali i izgrađivanju vlastitog izraza i poetike. Sve ove godine učili smo i upijali znanje od mnogih pojedinaca i teatara, mnoge dovodili u Mostar, a mnogima i išli. Sve to nas je obogatilo novim znanjima, ali i uvjerilo da ono što radimo i ono do čega smo došli ima smisla. Naprimjer, za Odin teatar i Euđenija Barbu čuli smo jako davno, rekao bih, čim su njihova pojava i njihov rad skrenuli pažnju svjetske teatarske javnosti, ali sve nam se to činilo daleko i suviše veliko u odnosu na nas i naš rad. Onda smo nekako vrlo brzo nakon objavljivanja knjige „Antropologija teatra“ o njihovom radu i načinu rada počeli prepoznavati neke metode koje i mi na naš način radimo. Bilo je to vrlo izazovno za nas. Odlučili smo da na našu Alternativnu akademiju pozovemo Euđenija Barbu ili nekog od njegovih saradnika da održe radionicu. Ni...
Pročitajte više

GODINE „NEMOĆI“?

Slika
    Mostarski teatar mladih nije samo teatar, ili pozorište, ili kazalište. Mostarski teatar mladih je i teatar i pozorište i kazalište. Mostarski teatar mladih je prije svega ideja. Ideja snažno distancirana od svih ideologija, nacionalizama i podjela bilo koje vrste. Mostarski teatar mladih je projekat novog, otvorenog, aktualnog, istraživačkog bavljenja umjetnošću teatra. To je mjesto stvaralačkog istraživanja na kojem je estetika sveto pravilo, ali joj je ipak pretpostavljena etika. To je profil trećeg teatra u kojem uz profesionalan angažman i rezultat mora u radu postojati i ljubav koju nosi amaterizam. Mostarski teatar mladih nije teatar u kojem se radi. U Mostarskom teatru mladih se živi. Tu predstava nikada nije gotova. Ona je živ organizam koji se stalno mijenja, dograđuje, istražuje... Tu glumac radi i onda kada nema predstavu ili probu, jer zna da uvijek ima šta naučiti. Mostarski teatar mladih opredijeljen je za interakciju sa publikom koju cijen...
Pročitajte više