MAGBET JE MOJ KOMŠIJA
mi je ponuđena („Snaga komunikacije“) rekao sam sebi: Nema problema, tu
imam neka iskustva i nije loše da ih podijelim sa ljudima koji rade sličan posao drugdje. Tako sam mislio do objave programa konferencije i sažetka izlaganja i radionica. Tada sam shvatio da će se ova Konferencija izravno baviti mojim životom i onda su se sve ranije bilješke i razmišljanja šta trebam reći učinile neinteresantnim. Odlučio sam obratiti vam se na potpuno drugačiji način.
Šta hoću reći?
Kao što vjerovatno znate, ja dolazim iz zemlje koja se izvlači iz magbetovskog perioda, iz zemlje natopljene krvlju, zemlje smrti i uništenja, zemlje u kojoj su vanjske i unutrašnje sile mraka učinile toliko destrukcije da je pravo čudo kako ona još diše, kako daje znake života. Dakle, dolazim iz zemlje raseljenog naroda, zemlje u čije su srce usađivali i usađuju mržnju, kako bi je pocijepali mržnjom. Sistematski je ubijana ljubav i svaka mogućnost zajedničkog života različitih etničkih zajednica.
Reći ćete, previše patetično govorim za ovu priliku. Možda. Ali, kad ste godinama u devetom krugu pakla i u njemu pokušavate komunicirati sa mnogima koji to ne žele ili im je onemogućeno čini mi se imam pravo na malo patetike, jer ono što mi istražujemo mene se direktno tiče. Tu se više ne radi o metodologiji, nego o životu. Tu se više ne radi o metafori nego o surovoj stvarnosti. Tu se više ne radi o fikciji, nego o mojim bolnim emocijama.
Reći ćete: Šta ovaj priča, kakve to veze ima sa temom o kojoj treba danas da govorimo?
Mislim da ima, jer je to realnost iz koje smo mi, mislim na nas iz Mostarskog teatra mladih, krenuli. Realnost u kojoj smo počeli teatarski djelovati, ili
bolje reći nastavili djelovati noseći se konstantno sa dilemom: Ima li to smisla?
Naš rad u pozorištu mladih sa djecom i adolescentima uprkos stravičnom ratnom kontekstu u kom se dešavao, ipak jeste i ostaje kreativno i
inspirativno izvorište koje otvara i formulira ogromne prostore, zapravo igrive prostore.
Danas se konstantno pitamo: Kako će ostatak SVIJETA pojmiti i percipirati gotovo nepojamne realitete našeg višegodišnjeg života i umiranja?
Fantastika ili apsurd?
Mi, sa ovu stranu, rekli bismo: Život. Žestok i obnažen. Osvješten, gledajući se u smrti kao u ogledalu. I zato beskrajno nam dragocjen. Ako sve ovo živite i ako Magbet stanuje u vašem sokaku, i ne samo jedan, kako formulirati Šekspirovu tezu o pozorištu kao ogledalu prirode. U koju fikciju, u koju metaforu odvesti mladog čovjeka koji nakon eksplozije granate koja je usmrtila njegovu porodicu sretan, presretan, kaže: „Nije mene“. To kaže jer smrt je njegov najbolji drug.
Ovdje moram reći da je taj mladi čovjek, kao i svi mladi ljudi u mom gradu i u mojoj zemlji, dio tipične generacije mladosti kao i bilo gdje u svijetu.
Kakva je uopće njihova ljudska i pozorišna perspektiva u ovom dobu i društvenoj situaciji njihove savremenosti?
Kako takvima ponuditi komunikaciju sa Magbetovom djecom iz iste ulice?
Dvije su mogućnosti postale opće mjesto:
- Otići iz zemlje. Pokušati živjeti i preživjeti u inostranstvu. U Svijetu. Neizvjesnost i sve tegobe života u novoj sredini.
- Ostati u zemlji. Neizvjesnost i sve tegobe utapanja u sivilo svakodnevnice, u sve šeme i probleme društvenog i teatarskog konteksta, često obeshrabrujućeg.
Dakle, šta?
Mi iz eMTeeM–a, o čijim iskustvima govorim, odabrali smo treće.
Ostati, raditi skupa, ostvariti komunikaciju i sa onima sa druge strane u zemlji, ali i sa svijetom.
Pokazati tom svijetu vlastitu kreativnost, znanje, mogućnost, istinu o sebi u Svijetu i Svijetu u sebi.
I krenuli smo jedni prema drugima, mi međusobno, ali i Mi i Svijet.
Nudili smo ljubav, iskrenost, povjerenje. Nudili smo istinu, iako je ponekad bila vrlo bolna, nudili smo gradnju mostova, najljepših koje ljudski um može
zamisliti. Vjerovali smo da za to imamo pravo jer dolazimo iz grada čije ime znači čuvar mosta, iz grada nastalog oko jednog od najljepših mostova na svijetu.
Ali i on je srušen.
Ili ubijen.
Zato smo vjerovali, da kao svjedoci, imamo pravo pozivati i nuditi gradnju mostova. I nudili smo. I nudimo, jer smo uvjereni da su drama i teatar pravo
svih, a ne privilegija talentovanih. To je proces koji traje.
Trebao nam je dobar mamac za ulazak u process. Onda smo napravili predstavu o graditelju starog mostarskog mosta iz daleke 1566. godine. Nismo pravili istorijsku priču, nego smo na toj priči izmaštali i scenskim sredstvima pokazali koje su stvaralačke muke i nedaće mučile graditelja mosta u tom dalekom vremenu.
Graditelja smo smjestili u centar Univerzuma i izbjegli bilo kakva materijalna sredstva scene koja pokazuju most u fizičkom smislu. Naš most se vidio u teškoćama koje je trebalo savladati da bi bio napravljen. U scenama kada se govorilo o veoma konkretnim situacijama iz gradnje mosta na sceni smo oblikovali prepoznatljive umjetničke vrijednosti iz istorije civilizacije, kao što su: bacač diska, mislilac, slobodan čovjek, otmica Sabinjanki itd.
Željeli smo poručiti da je i most koji gradimo vrijednost koja pripada svima, vrijednost koja ima svoje mjesto u istoriji civilizacije i da je stvarana uz brojne poteškoće, probleme i neviđenu upornost, hrabrost i izdržljivost njenog graditelja.
Pozivali smo našu publiku da gradi svoje mostove inspirisane Hajrudinovim djelom. Svaka od 23 slike, koliko ih je imala naša predstava, nudila je jasno postavljen problem koji se otvara i nudi za riješavanje.
Jedna od dilema koju smo često rješavali sa mladim ljudima u Mostaru, ali i širom Bosne i Hercegovine, bila je: Da li istorija više pamti graditelje ili rušitelje?
Poučavali smo ih da je i graditelj Starog mosta u Mostaru u toku devet godina gradnje imao čitav niz protivnika gradnje mosta i onih koji su rušenjem pokušavali zaustaviti ili prekinuti gradnju. Ali graditelj je bio uporan, često počinjući iz početka. I istorija ga je upamtila, samo njega.
Pitali smo se da li naše ideje i poruke, o gradnji mostova, dolaze do onih kojima su upućene, jer linija na kojoj je rat zaustavljen postala je unutrašnja granica, tvrđa i zatvorenija od međudržavne. A mi smo željeli upravo tu, na Bulevaru, u samom središtu grada, graditi mostove, željeli smo dokazati da dvije obale, bez obzira koliko udaljene nisu šansa za provaliju, ambis, nego da je u ljudskom biću poriv koji čovjeka goni da ih spoji i savlada.
Odvodeći mlade ljude u fikcijski kontekst, u vrijeme gradnje mosta, davali smo im siguran odmak od vremena koje su živjeli . Uvlačeći ih u probleme dalekog graditelja i dajući im šansu da izmaštavaju rješenja učili smo ih kako da premoste ambis koji su imali u središnjoj ulici svoga grada. Pokušavajući izgraditi svoje mostove borili su se sa nedaćama koje su imali u sebi. Najteže je bilo savladati sebe.
Sjećam se jednog mosta kojeg je kreirao jedan mladi čovjek od oko 14 godina. Bio je to most sa više lukova zidan od kamena. Na sredini mosta bila je velika crna kapija sa velikom zaključanom bravom. Ključ je bio u mislima, nestvaran. Na krajevima mosta nacrtao je nacionalne simbole dva bosansko-hercegovačka naroda. Bili smo u dalekoj fikciji, a dječak nas je crtežom vratio u stvarnost.
Dok sam se borio sa pitanjima koja su mi razarala misli oni su već od svojih tijela napravili nacrtani most. Ponudio sam ostalima da pitaju sta god hoće svoje kolege u mostu.
I pitali su svašta, otvoreno, pametno, direktno, sa punom sviješću o vremenu koje žive, pitali su hrabro, izgovarali su bez kompleksa riječi koje su njihovi roditelji zaboravili.
Pamtim jedan dijalog:
- ko si ti?
- Narod sa jedne strane.
- Zašto stojiš na ivici mosta?
- Hoću na drugu stranu.
- Zašto ne ideš?
- Čekam da on napravi prvi korak.
- Ko je on?
- Narod sa druge strane.
- Zašto je važno da on napravi prvi korak?
- Da ne misle da sam ja slabić?
- A jesi li?
- Jesam, čim ne smijem napraviti prvi korak.
- Zašto?
- Jer sam slabić.
- Šta misliš, zašto on ne napravi prvi korak?
- Zato što je i on slabić.
- I do kada će te tako?
- Ne dugo.
Poslije sam ih pitao gdje se nalazi njihov most. Znao sam odgovor, ali sam želio to čuti od njih.
U nastavku našeg rada kreirali su memorijalnu ploču koju žele postaviti na most kao poruku budućim generacijama. Napisali su: Ne postoje tako daleke obale da ih ne možemo spojiti. Važno je napraviti prvi korak. Mi smo ga napravili, a vi…?
Bilo je to 1997. godine. A danas, kada se bijeli novi Stari most preko Neretve, pitam se: Ima li još neko ko nije napravio prvi korak preko Bulevara?
Naši mostovi ostali su širom Bosne i Hercegovine u obliku ljepšeg pogleda, stiska ruke, zagrljaja, poljupca, čistije misli, oprosta. Naši mostovi su trajni jer jedini materijal od kojeg su građeni jeste ljubav i slobodna volja graditelja da ih izgrade. O tome kakvi i koliki će biti mostovi i koliko će trajati odlučivali su sami graditelji.
Podsjećam: Mostovi su uvijek bili objekti oko kojih se počinje graditi. Tako su u istoriji nastajali brojni gradovi. Mi vjerujemo, a to se već dešava, da će se i oko naših mostova graditi, da će nastajati novi „gradovi“.
Sporo, teško, dugo, bolno, ali će nastajati i nastaju. Zato istrajavamo uprkos brojnim problemima. Vlasti na raznim nivoima sumnjičavo vrte glavom. Mnogi od njih najsretniji bi bili da zabrane takav rad.
Teatarska struka, uglavnom, sa čuđenjem gleda jer ovo su za njih neke sumnjive novotarije, a škola je previše tradicionalna i zatvorena da bi se u nju ušlo na velika vrata. Uglavnom je to rad sa zainteresovanim pojedincima.
Finansiranje?
U zemlji – nikakvo. Prvo, novca je jako malo, a drugo, ako vam se i ponudi postoji i obavezujuća protuusluga.
Isplati li se đavolu dušu prodati?
Naš odgovor je – NE!
Pa kako preživjeti?
Kako uopće raditi?
Kako, kako, kako,...?
Brojna su pitanja bez odgovora.
Mi najčešće kažemo iz inata ili iz ljubavi. Stvarnost su naši prijatelji u inostranstvu, donatori i brojne organizacije u svijetu.
Ali smirivanjem ratnog žarišta oni žure na novo. Takav im posao, a nama ostaje bolna stvarnost. Nada i krik koji se ne čuje, a nama zaglušuje uši. I eto, to su savršeni preduslovi za zaustavljanje rada. Za očaj. Za bijeg. Ili možda tek novi početak.
Naša odluka je prkositi svemu i svima i ne dozvoliti da nam bolna grimasa ostane na licu. Naša odluka je raditi i dijeliti sudbinu onih sa kojima radimo, a ključno načelo istina, ljubav i teatarska estetika.
A kada dramu i teatar koristimo samo kao alat, sredstvo, naš ulog je
maksimalno povjerenje, otvorenost, iskrenost, ljubav. Još se nije desilo da su
ostali neuzvraćeni.
Vjerovatno se pitate o čemu sam ja to pričao! Gdje je tu teatar, gdje je tu tema naše konferencije, itd. Ja sam govorio o životu. Mom životu i životu mojih prijatelja i našim naporima da uspostavimo komunikaciju sa onima koji je ne žele. A nije li, u biti, pozorište sam život?! Mi našim radom želimo mjenjati naše živote. Kada se to desi i naše pozorište biće drugačije, a do tada se neće znati kad jedno prestaje, a drugo počinje. Da li se zavjesa diže ili predstava još traje.
Jer, nemojte zaboraviti: Magbet je moj komšija!
Istovremeno, naše strašno iskustvo i život u podijeljenom gradu nudimo kao metaforu za današnji SVIJET. Pri tome, i sebi i Svijetu, postavljamo pitanja:
- Da li je Mostar i njegova podijela na istok i zapad, ili kako SVIJET to vidi na kršćanstvo i islam srce metaforičke slike tog istog Svijeta?
- Može li ta priča o ljudima koji toliko vole svoj most biti dovoljna provokacija za novi početak, jer tu oko mosta, oduvijek žive pripadnici četiri velike religije?
- Može li ta slika malog grada koji raste uz most, kroz obične odnose malih ljudi, njihove strahove i njihove radosti, biti slika Svijeta?
- Može li se na strahu od nepoznatog razvijati teza o potencijalnom velikom sukobu koji proizilazi iz tog straha?
- Na kraju da li je nepoznavanje tradicije drugog, šansa za nepovjerenje, sumnju, strah, sukob, rat...ili upoznavanje, razumijevanje, toleranciju, ljubav, mir...?
- Da li je MOST šansa, da li su dvije obale mogućnost za most ili provaliju?
Uvijek kad smo uspostavili komunikaciju izgradili smo i most, jer snaga drame i dramske fikcije, davala je božansku moć komunikaciji. A onda su drugi oko našeg mosta gradili i grade druge mostove i gradove.
/Izlaganje na Međunarodnoj konferenciji "Snaga komunikacije", Ljubljana 2019./
Primjedbe
Objavi komentar