GOVORITI ILI NE GOVORITI?

     

       Na jednoj radionici u okviru Pax projekta koji smo realizirali odmah poslije rata, a na materijalu mita o Pandori i Prometeju razvijen vrlo zanimljiv program odgojnog teatra koji problematizira nasilje. Tu ideju, taj program smo kasnije u okviru Mostarskog teatra mladih u više varijanti razvijali i vodili proces sa brojnim građanima BiH, svih uzrasta i profila, ali i u više zemalja u svijetu.

      Podsjećam, učesnici te, sada davne, radionice, njih trideset, bili su uglavnom mladi ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine. Ovladavajući tehnikama Teatra u obrazovanju, a istovremeno istražujući materijal mita, na kraju su ponudili uzbudljiv teatarski mamac za istraživanje svih vidova nasilja.

         Razvijajući taj uzbudljivi materijal dio mladih ljudi koji su učestvovali u njegovom kreiranju na radionici kasnije je u okviru Mostarskog teatra mladih razvio program Teatra u obrazovanju pod nazivom „Maske“, koji slijedi osnovnu zamisao nastalu na radionici.

         U početku je naš fokus bio na silovanju kao ratnoj strategiji. Zatim smo se bavili nasiljem kao mitološkom pojavom na Balkanu, životom pod maskama, licemjerstvom, nasiljem u porodici, i na kraju nasiljem mladih i nasiljem nad mladima.

        Zašto nasilje mladih na kraju?

        Tada, desetogodišnje postojanje Centra za dramski odgoj Bosne i Hercegovine i kontinuirana realizacija čitavog niza projekata na području cijele Bosne i Hercegovine, ali i šire, obezbijedili su nam, na bazi brojnih nezavisnih evaluacija tih projekata, značajne podatke o potrebama djece i mladih ljudi u našoj zemlji. Naravno, za stvaranje potpune slike koristili smo i sve dostupne nam pokazatelje relevantnih državnih institucija, ali i nevladinih organizacija, kako domaćih, tako i inozemnih. Ne elaborirajući na ovom mjestu uzroke zaključili smo na bazi svih tih pokazatelja da je trend nasilnog ponašanja mladih ljudi u dobi od 11 do 15 godina u značajnom porastu, te da je to ponašanje vrlo prisutno u samoj školi i njenom okruženju.

        Podaci o korištenju noževa u dječijim tučama, slomljene noge, premlaćivanje do gubljenja svijesti, razni oblici iživljavanja grupa na pojedincima i slično usmjerili su naša razmišljanja na kreiranje ovakvog projekta. Doda li se tome značajno prisustvo raznih poroka već u osnovnoj školi, te destruktivno ponašanje velikog broja dječaka i djevojčica ukazuje na alarmantnu situaciju pred kojom ne smijemo zatvarati oči.

      Takođe smo zaključili da je odgojna komponenta porodice smanjena, da roditelji očekuju da će škola, osim obrazovanja, preuzeti i kompletnu odgojnu funkciju. Rezultat su zapuštena djeca koja uzore traže na ulici. U Mostaru je ovakvoj situaciji značajno doprinijela podijeljenost obrazovnog sistema što, između ostalog, rezultira prenapučenosti školskih objekata, jer nisu rijetki slučajevi da u zgradi građenoj za jednu osnovnu školu danas egzistira i još jedna srednja. Sve to utiče na smanjenje odgojne komponente i svođenje škole na samo obrazovni proces. Ako se tome doda i katastrofalna ekonomska situacija u gradu i još prisutna podijeljenost grada, što sve utiče na sveukupnu apatiju stanovništva i prepuštanje djece samih sebi. U toj prepuštenosti i nedostatku odgojne komponente porodice, a pod uticajem brojnih negativnih uzora kojima smo izloženi, djeca postaju nasilna i često van kontrole.

       Procjenjujući ovu situaciju krenuli smo u škole. Sve, sa ciljem da uđemo u svaki razred od petog do osmog, odnosno devetog, i na satu odjeljenske zajednice pokažemo naš mamac proistekao iz one, već pomenute, radionice Pax projecta inspirisane mitom o Prometeju i Pandori. Bila je to posljednja verzija programa «Maske».

        Radili smo, dakle, u svim razredima, direktno u učionici i ograničeni trajanjem školskog časa.

        Struktura, kao primjer našeg rada, koju smo im ponudili izgledala je i izgleda ovako:

-       kratak uvod (predstavljanje, upoznavanje sa metodologijom Teatra u obrazovanju sa akcentom na učestvovanje)

-       igranje teatarskog mamca (četiri scene unaprijed pripremljene. ( Igraju mladi glumci koji se u drugoj fazi uključuju u proces rada kao dramski pedagozi)

-       kratka analiza mamca da bi se stekao uvid u nivo razumijevanja situacije, likova i osnovnog problema u odigranoj scenskoj situaciji

-       nakon što se kao osnovni problem u odigranoj situaciji uoči nasilje kratak razgovor o nasilju, vrstama i slično.

-       Pogodnom tehnikom prisutne podijelimo u više grupa od po pet učesnika.

-       Zamolimo sve učesnike da se prisjete jednog primjera - situacije iz vlastitog života kada su u bilo kom obliku bili nasilni prema nekome, ili kada je neko bio nasilan prema njima, ili kada su gledali neko nasilje a nisu ništa poduzeli.

-       Nakon što konstatujemo da su se svi sjetili zamolimo ih da u malim grupama jedni drugima ispričaju primjere kojih su se sjetili. Tada u grupe ulaze dramski pedagozi – glumci koji su igrali mamac da pomognu i potaknu razgovor. Ne požurujemo učesnike.

-       Nakon ispričanih situacija vlastitog nasilja zamolimo svaku grupu da od pet primjera odabere jednu situaciju po vlastitom ključu, možda najzanimljiviju, možda najagresivniju, možda...

-       Kada su odabrali situaciju damo im u zadatak da još jednom izanaliziraju šta se desilo i definišu sve aktere u odabranoj situaciji. Nakon toga zamolimo ih da preuzmu uloge aktera iz odabrane situacije i pokušaju napraviti zaustavljeni prizor (skulpturu) ključnog trenutka nasilja u odabranoj situaciji. Damo vrijeme za probu.

-       Na kraju pozovemo sve grupe da pokažu svoje zaustavljene prizore. Pozovemo ostale da prepoznaju situaciju i aktere. Zavisno od vremena koristimo tehnike: vruća stolica i ispitivanje u ulozi. Moguće je mjenjati ulogu nasilnika i žrtve pa ponoviti ispitivanje u ulozi.

-       Na kraju izvučemo zaključak iz misli koje su rekli sami učesnici. Podsjetimo ih na to.  

       Svrha ovog projekta, koji još traje, je osvijestiti nasilno ponašanje, ukazati na uzroke, istražiti ih, ali i pokazati posljedice. Ne želimo to raditi samo sa djecom. U projekat smo uključili i roditelje, nastavnike, ali i svu djecu u školi, ne izdvajajući one koji pokazuju izrazito nasilno ponašanje. Dakle, svrha je osvijestiti uzroke nasilnog ponašanja i na taj način pokušati djelovati preventivno, a ne se baviti posljedicama.

       Cilj projekta je da osvještavajući uzroke nasilnog ponašanja svakog pojedinca pokušamo, suočavajući ga sa posljedicama, uticati na promjenu ponašanja danas.

       Na ovaj način kroz igru vrlo jednostavno smo identificirali njihova pojedinačna devijantna ponašanja, ali i uočili uzroke i naznačili moguće puteve ka rješenju. Zapravo sve su nam to zaneseni igrom u vlastitom fikcijskom kontekstu odigrala i pokazala djeca. Na nama je bilo samo da to uočimo i pročitamo. Nakon analize svih dobivenih pokazatelja organizirali smo seanse sa roditeljima, umjesto klasičnih roditeljskih sastanaka, ali sada su igrani mamci situacija koje smo dobili od njihove djece sa akcentom na istražene uzroke nasilnog ponašanja djece i moguće posljedice. Pokazalo se, ovakvo suočavanje sa stvarnošću je katarzično i učinkovito.

        Paralelno sa ovim aktivnostima organizirali smo i seriju radionica sa nastavnicima sa ciljem njihovog osposobljavanja za primjenu metodologije Drame i Teatra u obrazovanju, te Forum teatra, u njihovom svakodnevnom pedagoškom radu.

       Svjesni činjenice da je problem vrlo izražen i da ne postoje brza kratkoročna rješenja realizacijom ovog projekta očekujemo slijedeće rezultate:

-               aktivnije bavljenje problemom svih zainteresiranih,

-               bavljenje uzrocima problema, dakle prevencijom, a ne posljedicama,

-               osposobljavanje velikog broja nastavnika za primjenu nove metodologije vrlo pogodne za ovakav rad, a još uvijek nedovoljno primjenjivane u nastavnom procesu kod nas.

       Vjerujemo da je realizacija ovog projekta u osnovnim školama Mostara promovirala svojim pozitivnim uticajem ovakav vid rada i uticala da se on proširi, te da će osposobljeni nastavnici primjenjivati ovu metodologiju u svakodnevnom radu. Uvjereni smo, takođe, da će ovaj projekat suočavajući roditelje sa brojnim uzrocima devijantnog ponašanja njihove djece uticati na promjenu ponašanja samih roditelja, što bi po dosadašnjem iskustvu moralo značajno uticati na smanjenje nasilnog ponašanja djece i mladih ljudi u našem okruženju.

       Zaključili smo da, uočavajući pojedinačne uzroke definišemo i kolektivne i učimo se boriti sa njima.

        Moj osnovni problem u brojnim učionicama, a do sada smo u okviru ovog projekta bili u 526 učionica, bio je kako učenike motivisati i stimulisati da ne odgovaraju sa Da ili Ne, kako ih «natjerati» da govore i iznose svoja mišljenja. Naprimjer, u jednoj seoskoj školi u okolini Mostara u osmom razredu mogli smo primjetiti vrlo moderno obučene djevojke i mladiće, našminkane i vrlo zainteresirane za gledanje mamca, koji jeste mali komad teatra, ali čim se situacija promijenila i čim je trebalo progovoriti, iznositi vlastita mišljenja, dileme, stavove sve je izgledalo dijametralno drugačije. Naime, djevojke su oborile pogled i dijelom odjeće prekrile usta. Jasno su davale do znanja da je za njih program završen. One nisu tu da govore, njihovo je da sjede, šute i slušaju. Tradicija je to u njihovom kraju i danas. I ne samo u njihovom.

        Bilo je jasno da proces treba usmjeriti u drugačijem pravcu. Više nije bilo bitno fizičko nasilje, počeli smo ispitivati položaj žene u toj lokalnoj zajednici. Nije bilo nimalo lako. Najčešći odgovor ili konstatacija bila je: Ja sam žena, tako je to. Tu se ništa ne može promjeniti.

       Iščupali smo nekoliko malih porodičnih situacija. Bile su bolne i teške. Samo smo malo otvorili problem. Momci su se smijali i smatrali da tu nema problema. Nismo insistirali svjesni činjenice kolika je hrabrost bila potrebna da dvije-tri djevojke progovore, stidljivo, šturo, ali progovore...

      Iz škole smo otišli zamišljeni i sa čvrstom odlukom da se brzo moramo vratiti, ali i sa uvjerenjem da ovakvih sredina ima jako puno u našem okruženju.

      Ubrzo je došla potvrda, pozitivna i ohrabrujuća, za naš rad u ovoj školi. Direktorica škole, na zahtjev učenika, zove da opet dođemo, ali u sve razrede.

       Vrlo je upečatljiv primjer još jedne škole u Mostaru u kojoj smo radili ovaj program na časovima odjeljenske zajednice. Bile su to grupe od oko 30 učenika. Nastavnici nisu prisustvovali. U svakom od 6 razreda bar jedna od pet malih grupa ponovila je istu ili skoro istu scenu. U nekim razredima i više njih. Bio je to alarm za uzbunu. Koristeći metod ispitivanja u ulozi otkrili smo da postoji nastavnik u školi koji redovno maltretira učenike, pa čak i fizički udara. Vruća stolica otkrila je i koji je to nastavnik. Nakon ove jednodnevne posjete školi i razgovora sa direktorom i pedagogom škole dugo, iz straha čuvana tajna, javno je objelodanjena.

Nastavnik je sankcionisan i sve se promjenilo. Moć igre u fikcijskom kontekstu i osjećaj sigurnosti tako stečen dao je mladim ljudima snagu da govore, a kad su progovorili našlo se i rješenje.

         Drugo, za nas vrlo zanimljivo iskustvo desilo se u jednopj seoskoj školi u blizini Mostara. Otišli smo tamo sa stereotipnim mišljenjem o onom šta nas očekuje. Bili smo iznenađeni. Školska zgrada mala i neuslovna, ali sve čisto, organizirano i srdačno. Lijepo smo se osjećali. Djeca otvorena i spremna za saradnju, vrlo radoznala. I njima smo ponudili «Maske». U jednom šestom razredu sa djecom od oko 12 godina osjećali smo neku posebnu radost. Već nakon pet minuta glumci u maloj predstavi stave velike bijele maske preko lica. Primjetio sam jednog dječaka kako se odmah unervozio i počeo zapitkivati nastavnicu. Smirivala ga je i upućivala na nas. Jedva je izdržao tih prvih petnaest minuta. Čim je dobio priliku munjevito je postavio pitanje: Zašto na maskama koje imaju mladi ljudi nema usta dok ih na maskama koje imaju roditelji ima?

        Da sam mogao poljubio bih ga od sreće. Bilo je to pitanje koje smo prvi put dobili. Ovaj proces radili smo u brojnim zemljama Evrope, u SAD, sa aktivistima koji se bave zaštitom ljudskih prava, sa studentima...., ali ovog suštinskog pitanja u oko 100 do tada održanih seansi nije bilo. Dijete je dalo i odgovor. Jasno je prepoznalo beznađe društva u kojem živi koje mu neda da govori, ali i svu tragiku tradicije u kojoj ono nema šta da misli i govori. Zna se ko ima pravo da govori.

       O ovome smo razmišljali kada smo pravili ovaj program Do sada smo to morali sami inicirati. U ovoj školi, u ovom razredu dječak od 12 godina vidio je u tom našem fikcijskom kontekstu svoj odraz i rekao. Poslije su svi pričali, kreirali, igrali se, ali i otišli kućama bogatiji za jedno novo saznanje. Zajedno smo zaključili da o svemu, bez obzira koliko bilo teško moramo govoriti. Jer ako govorimo ima nade da nas neko čuje, a ako nas neko čuje postoje šanse da se nešto i promjeni. Ovo je citat. Ovo su rekli mladi ljudi u jednoj osnovnoj školi, a mi zapisali i zapamtili. Ponavljamo i drugima svjesni da dilema govoriti ili ne govoriti jeste duboko ukorijenjena u našoj tradiciji, kulturi, odgoju, obrazovanju..

       Zato nas vide kao kulturu stida.

       Nakon svega, uvjeren sam, da će mladi ljudi sa kojima smo se sreli ubuduće govoriti i istinski mjenjati svoj mikrosvijet. Te promjene su naš najveći uspjeh.

      Zato žurimo da dođemo u što više mikrosvijetova u našem gradu, ali i u našoj zemlji.