Sead Đulić

        Kada je februara 1974. godine grupa mladih teatarskih buntovnika (Gradimir Gojer, Tahir Nikšić, Stojan Lasić, Zdravko Puvača, Sead Đulić) odlučila napraviti svoj teatar ja sam danas siguran da nismo znali šta hoćemo, ali sam također i vrlo siguran da smo znali šta nećemo. Bili smo snažno nadahnuti predstavama koje su tih godina izvođene na Festivalu malih i eksperimentalnih scena MESS u Sarajevu. Možda je presudnu ulogu da se krene u konkretizaciju ideje odigrala sjajna predstava „Plebejci uvježbavaju ustanak“ Gintera Grasa i u režiji Žorža Para. Bio je to drugačiji teatar od onog koji smo gledali u vlastitoj sredini. Monolog o „negaciji negacije“ toliko nas je nadahnuo da smo razmišljali i o tome da se naš budući teatar upravo tako zove.       Istina, bilo je to i zlatno doba oba mostarska pozorišta, i Narodnog i Pozorišta lutaka, ali mi smo slutili nešto drugo, osjećali smo da ta čvrsta podjela na lutke i dramsku ...

Raspadom Jugoslavije u novonastalim državama na antifašističke tradicije počinje se vrlo različito gledati, najčešće neblagonaklono. Počinju revizije istorije, rehabilitacije, službene i neslužbene, domaćih fašista iz drugog svjetskog rata, škole, ulice i trgovi dobivaju imena ratnih zločinaca iz tog vremena, podižu im se spomenici, a istinski heroji, antifašisti protjeruju iz javnog prostora kao izdajnici i zločinci, te se svaki pomen na njihovo vrijeme ruši ili prepušta zubu vremena. Crvena boja i crvena zvijezda petokraka postaju najomraženiji simboli i tako dalje i tako dalje. U tim i takvim okolnostima antifašistička udruženja i savezi različito se počinju ponašati. Jedni prihvataju službene stavove nove vlasti i počinju i oni prihvatati reviziju istorije. Ukratko odriču se svega onoga zbog čega su svojevremeno osnovani, a sve zarad komadića pogodnosti rukovodstvima tih udruženja i saveza. Drugi, ne odričući se svog identiteta, često, idu u drugu krajnost koja se pretvara u pren...

Nakon ponovnog ataka na Partizansko spomen groblje u Mostaru počele su političke ekskurzije na ovom Bogdanovićevom remek djelu. Ja to dvostruko vidim. Prvo, lijepo je kad god neko želi pomoći, kako je narod davno rekao poklonjenom konju se ne gleda u zube . Ali, licemjerno je da se sad brojni utrkuju sa inicijativama za pomoć kako bi se Partizansko spomen groblje ponovo obnovilo, kako bi se spasilo, kako bi ne znam šta, a istovremeno hodaju Sarajevom, žive u Sarajevu, gdje su Vraca u sličnoj situaciji. Dakle, tamo gdje su mogli i mogu, gdje utiču na sve životne tokove 25, 30 godina, stanje je vrlo slično. Istina, ne uništava se na ovaj način, ali od zapuštenosti, od prepuštanja zubu vremena Vraca su dovedena u sličnu situaciju. Često je toliko trave, toliko smeća da je pretvoreno u smetljište. Povremenim akcijama i inicijativama taj spomen kompleks se spašava, ali sve je to nedovoljno. U tom smislu utrkivanje sa obećanjima oko Mostara razumijevam kao pribaviljanje nekakvih političkih...