ANTIFAŠIZAM I BUDUĆNOST DJELOVANJA
Raspadom Jugoslavije u novonastalim državama na antifašističke tradicije počinje se vrlo različito gledati, najčešće neblagonaklono. Počinju revizije istorije, rehabilitacije, službene i neslužbene, domaćih fašista iz drugog svjetskog rata, škole, ulice i trgovi dobivaju imena ratnih zločinaca iz tog vremena, podižu im se spomenici, a istinski heroji, antifašisti protjeruju iz javnog prostora kao izdajnici i zločinci, te se svaki pomen na njihovo vrijeme ruši ili prepušta zubu vremena. Crvena boja i crvena zvijezda petokraka postaju najomraženiji simboli i tako dalje i tako dalje.
U tim i takvim okolnostima
antifašistička udruženja i savezi različito se počinju ponašati. Jedni
prihvataju službene stavove nove vlasti i počinju i oni prihvatati reviziju
istorije. Ukratko odriču se svega onoga zbog čega su svojevremeno osnovani, a
sve zarad komadića pogodnosti rukovodstvima tih udruženja i saveza. Drugi, ne
odričući se svog identiteta, često, idu u drugu krajnost koja se pretvara u
prenaglašeni žal za Jugoslavijom istovremeno ne razumijevajući da su nastale
druge društvene okolnosti i da sada žive u drugim državama. To često stvara
situacije u kojima se ne poštuju osnovna državna obilježja, što u konačnici
jeste prekršaj koji se može i sudski procesuirati.
Ukratko, nastalo je šarenilo
razumijevanja antifašizma i fašizma i u samim antifašističkim udruženjima i
savezima.
A paralelno sa tim društvo koje živimo,
željeli mi to prihvatiti ili ne, poprimilo je brojne odlike fašističkog
društva. Takvo društvo kontinuirano razvija svoje mehanizme i jača osnovu i
ideološke temelje na kojima počiva. Oslanja se na principe izvornog fašizma,
ali u primjeni razvija moderne metode i tehnike. Obzirom da su nosioci i
kreatori takvog društva istovremeno nosioci i kreatori vlasti, otpor je teži,
komplikovaniji i često sa značajnim odricanjima. Zato je od posebne važnosti
naučiti šta jesu moderni oblici fašizma, te spoznati šta sve jeste danas
antifašizam kao odgovor na fašizam i neofašizam u našem društvu.
Gdje je tu onda antifašizam i kakva je
njegova uloga u današnjem društvu?
Nedavno za DW predsjednik Saveza
antifašista Vojvodine Duško Radosavljević kaže: „Savremeni fašizam bi se mogao
definisati kao napad na drugog i drugačijeg, a izražava se kroz uskraćivanje
njihovih prava. Kolaboracija je šutnja na to.
Antifašizam je danas u ilegali, kao što
je bio i od 1941. do 1945. Svuda oko nas su minska polja fašizma, neonacizma,
netolerancije i netrpeljivosti prema drugima.
A povjesničar Milovan Pisari, takođe, za
DW kaže: „U Evropi se fašizam vraća kao državna ideologija, ne u smislu crnih
košulja i ratova, ali se vraća u svojoj suštini. Ako hoćemo shvatiti gdje je
fašizam danas, trebali bi zaboraviti šta smo učili u školama, analizirati
mehanizme kako je fašizam došao na vlast i na temelju toga vidjeti koje su
sličnosti, pa ćemo vidjeti da su nekadašnje politike prema Židovima vrlo slične
onim politikama koje se primjenjuju prema migrantima danas".
U tom kontekstu jako je bitno danas
odgovoriti na pitanje:
Je li danas antifašizam aktuelan? ili
Šta danas jeste antifašizam?
„Tradicija
našeg antifašizma je tradicija autentičnog antifašističkog otpora, klasne
borbe, emancipacije žena i internacionalizma. Zbog toga se naslijeđe
antifašizma danas ne smije svoditi na fetišizaciju hrabre partizanske borbe uz
pažljivo pročišćavanje od sadržaja socijalističke revolucije. NOB je
neprihvatljivo svoditi samo na sukob raznih fašističkih formacija i partizana.
Promatrajmo ga u kontekstu emancipatorske radničke, odnosno klasne, borbe. U
tome je potencijal antifašizma, koji bi i danas mogao i mora okupiti lijeve
napredne inicijative u borbi za jedno pravednije društvo.
Shvatimo
li fašistički pokret dvadesetog stoljeća, njegovu genezu i funkciju kao odgovor
na krizu reprodukcije kapitalističkog sistema u osnovi kojeg je uvijek riječ o
napadima na izborena prava što mu stoje na putu, antifašizam se pojavljuje u
formi široke fronte kao otpor na takve reakcionarne politike. U tom smislu,
antifašizam mora biti proizvodnja znanja o tom “reakcionarnom odgovoru”,
odnosno o društveno-ekonomskim mehanizmima kojima je uslovljen, ali i promišljanje
alternativa koje bi postojeći politički sistem mogle nadići, kao i praksa
umrežavanja i omasovljavanja pokreta – stvaranja fronte.
Antifašizam
kao proizvodnja znanja je i politika pamćenja, otpor spomenutom
revizionističkom čišćenju povijesnog antifašizma od emancipatornog sadržaja i
dosljedne borbe za ekonomsku i političku jednakost, ali i istraživanje
sistemskih uslova mogućnosti pojavljivanja fašizma, odnosno njegove političke
ekonomije i društvenog sadržaja.“
Ukratko,
šta je onda danas antifašizam?
Ja
bih rekao ovako:
Antifašizam danas je borba za ravnopravnost,
jednakost, te svima dostupno zdravstvo i školstvo,
Antifašizam je borba za radnička prava i očuvanje
radnih mjesta,
Antifašizam je borba za jednakost i ravnopravnost
svih na svakom pedlju države,
Antifašizam je borba za ostvarenje svih ljudskih
prava za sve,
Antifašizam je borba protiv svih oblika nasilja,
Antifašizam je razvijanje ekološke svijesti kod
građana,
Antifašizam je izgradnja društva jednakih mogućnosti
za sve,
Antifašizam je borba za društvo socijalne pravde,
solidarnosti i uzajamne pomoći,
Antifašizam je izgradnja istinskog demokratskog
društva,
Antifašizam je poštovanje prošlosti, učenje iz nje i
na tom iskustvu izgradnja budućnosti,
Antifašizam je borba protiv svih oblika izrabljivanja
pojedinaca ili određenih grupa od drugih pojedinaca ili grupa,
Antifašizam je izgradnja društva koje nudi nadu,
Antifašizam je razvijanje ljubavi prema domovini,
Antifašizam je borba protiv svih oblika revizionizma
prošlosti,
Antifašizam je izgradnja društva političke i
ekonomske jednakosti,
Antifašizam je kontinuirana briga o građanima treće
dobi i jačanje penzionog fonda,
Antifašizam je poštovanje čaršijskog reda na kojem
su odgojene brojne generacije ove zemlje.
Zaista, ako ovako počnemo razumijevati antifašizam, onda je jasno da puno toga danas brkamo i
zaboravljamo, kada govorimo o fašizmu i antifašizmu. Kao da smo zaboravili da
su i Musolini i Hitler, te Draža i Ante, već godinama mrtvi, da su njihovi
pokreti svojevremeno vojno pobjeđeni. Uprkos svemu mi još uvijek, kada govorimo
o fašizmu i antifašizmu ili pak obilježavamo neke značajne datume, događaje i
ličnosti iz antifašističkog pokreta, obnavljamo bitke iz Drugog svjetskog rata
i kao da ih ponovo vodimo. Mi danas ne treba da bijemo Titove dobivene bitke.
Danas su novi oblici fašizma, neofašizma, te mi moramo prihvatiti i
razumjeti da je i ljubav prema domovini, u našim okolnostima, antifašizam.
Promišljajući tako antifašizam, onda je to danas borba protiv svih onih koji
uništavaju sve ovo što imamo. A uništavanje prirodnog okruženja, rastjerivanje
mladih ljudi iz zemlje po svijetu, nepružanje jednakih šansi svima, sve je to u
modernom vremenu fašizam. Šta je krađa fabrika, uništavanje fabrika, nego
moderan oblik fašizma. Dakle, svaki vid diskriminacije, ekstremni nacionalizam
koji živimo, u krajnjem slučaju vodi ka tome da bez dileme možemo reći: Mi
danas u Bosni i Hercegovini živimo moderan oblik neofašističkog društva.
Dakle, ovo čemu mi svjedočimo je, u ovom
trenutku, veoma opasan oblik fašizma.
Antifašizam je civilizacijska stečevina, kojom
bi, posebno mi ovdje, mogli i morali biti ponosni. Na kraju krajeva mi smo
jedna mala zemlja, pa i čitav ex jugoslovenski prostor je mali, mi baštinimo
isto antifašističko naslijeđe, mi smo brojčano mali u moru Evrope, ali imamo
nešto što nema niko u Evropi. Svi drugi su imali pokrete otpora, a mi smo
napravili Revoluciju, mi smo stvorili vojsku i kao pobjednici sa velikim
svjetskim silama izašli iz rata. Imamo naslijeđe koje je, zapravo, jedina
koheziona snaga ove države. Međutim, mi na vlasti i u vlasti imamo brojne sljedbenike
poraženih ideologija 1945. godine, sljedbenike, domaćih izdajnika,
kako smo ih tada zvali. Krajnje je vrijeme da se osvijestimo. Nema života na
ovim prostorima bez ideje antifašizma, a antifašizam je, moramo toga biti
svijesni, i ravnopravnost svih na svakom pedlju ove zemlje, što u praksi nije
tako. Mi nemamo pune slobode, mi nemamo jednakost i ravnopravnost, mi nemamo
socijalnu pravdu. To moramo izboriti, a to jeste antifašističko naslijeđe i
nešto što antifašizam u svom biću, promišljanju, u svojoj filozofiji nosi.
Moramo biti jednaki svi i svuda. Moramo svi imati iste šanse. Bez
antifašističkog društva nema društva jednakih šansi, nema društva
ravnopravnosti, jednakosti za sve, bez obzira na bilo koju različitost koju kao
ljudska bića imamo.
Fašizam se rodio u kapitalizmu, fašizam je
dijete kapitalizma, ali onog najprljavijeg, onog najotrovnijeg. Privatno
vlasništvo a priori, kao i sticanje dobara ne mora biti ta vrsta kapitalizma
koji je porodio fašizam. To moramo razlučiti, jer živimo takvo vrijeme, vrijeme
vrlo slično, gotovo identično onom koje je porodilo fašizam u 20. stoljeću. Kod
nas, u ovom tranzicijskom vremenu, u kojem je pljačka, otimačina i sticanje
enormnog bogatstva na krajnjem izrabljivanju radnika pravilo ponašanja mi,
blago rečeno imamo neki feudalni odnos, a u nekim momentima i neki blagi
robovlasnički. Radnik je u vlasništvu gazde, za kojeg radi za smiješno male
pare, od kojih ne može da preživi, a stalno je ucjenjen sa prijetnjom: Ako ti
nećeš ima ih deset koji hoće i koji jedva čekaju da rade. Poslova je malo,
poslodavci koriste te pogodnosti i onda ucijenjeni radnik radi za ništa i radi
kako se to kod nas kaže od zvijezde do zvijezde, dakle od ranog jutra do mraka.
Taj kapitalizam i takav odnos prema radniku jeste najbezobrazniji oblik fašizma
i protiv toga, moramo dići glas. Naravno ima i časnih pojedinaca i primjera
druge vrste.
Ovakvi oblici kapitalističkog društva jesu
blaži ili teži oblici fašizacije društva jer svaka trka za novcem, svako
enormno bogaćenje na račun onog koji u osnovi stvara taj dohodak jeste
izrabljivanje čovjeka po čovjeku, a svako izrabljivanje jeste fašizam. Mi u
Bosni i Hercegovini tome svjedočimo na svakom njenom pedlju, jer mi nemamo ni
ozbiljne sindikate, a ni ozbiljno provođenje zakonske regulative. Ima zakona
koji su odlični, bez obzira što su mnogi loši, međutim ne provode se, nema
ozbiljnih inspekcija, sudski procesi se vode godinama i uglavnom idu na ruku
poslodavaca. Radnik je kod nas jedna velika ništica. Stvorena je klima da je
sretan i kad to malo, te mrvice, dobije, jer bez toga ima samo dvije opcije, da
umre od gladi ili ako mu se posreći, nađe posao negdje vani.
Antifašizam bi morao biti demokratičan, morao bi biti jedna istinska demokratska vrijednost, ako on jeste pravi antifašizam. Mi nažalost danas imamo, bar kod nas, ali i u ex Jugoslaviji, neke primjere, kada pojedinci ili neke grupe fašističkim metodama brane antifašizam. Toliko su isključivi u svojim stavovima da ta isključivost, tehnike i metode koje koriste, jesu fašizam, a oni to rade braneći antifašizam. Opasne su to suprotnosti. Imamo dosta primjera u kojima se njegovanje antifašističkog naslijeđa pretvorilo u život u prošlosti, pa se takav antifašizam pretvorio u Jugonostalgičarstvo i ništa više. Ipak, moramo biti svijesni činjenice da trideset godina Jugoslavije nema, uz sve konstatacije, da dio nas koji smo živjeli u Jugoslaviji, da smo je voljeli, da nam je prirasla srcu, da je bilo puno dobrih stvari itd, ali nažalost to je istorija, to je u knjigama, u sjećanju, ali, sviđalo se to nama ili ne, mi živimo, danas, ovdje, u Bosni i Hercegovini. Živimo u potpuno drugom vremenu i samo žaliti i živjeti u prošlosti, zapravo stvara slobodan prostor da oko nas niču novi mali fireri. I niču i rade opasne stvari. Dok brojni oko nas sanjaju Jugoslaviju propada Bosna i Hercegovina. Nemamo pravo na to, rekao bih.
Zato je naša zadaća biti naše bitke, jer naše društvo, takozvano demokratsko društvo, je samo na papiru demokratsko. Fašizam je autoritarni radikalni nacionalizam. Ako to jeste tako, mi onda kod nas na vlasti imamo mnogo upravo takvih autoritarnih, radikalnih i nacionalističkih stranaka. Ako ovo jeste tačno onda mi, zapravo, imamo fašističke stranke. Ako to jeste tako, a sve pokazuje da jeste, onda one, te stranke, ne mogu, bez obzira što svi u nazivu imaju i kažu da su demokratske, ne mogu stvoriti demokratsko društvo, oni stvaraju autokratsko, radikalno, nacionalističko društvo, odnosno fašističko. Dakle, društvo koje mi živimo i koje su oni stvorili jeste neofašističko društvo u kojem je antifašizam državni neprijatelj. Mi hodamo ulicama Mile Budaka, Jure Francetića i da ne nabrajam, u Sarajevu nam djeca idu u školu Mustafe Busuladžića, u Istočnom Sarajevu prelazimo preko trga Draže Mihailovića itd. Dakle, ova vlast, nedemokratska, pričajući o demokratskom društvu stvorila je jedno neofašističko društvo koje mi živimo. Njihova priča o demokratiji ovdje je kao vjerovanje u priče iz bajki. Mi smo daleko, daleko od demokratskog društva. Savez antifašista Bosne i Hercegovine, reagujući na sve ovo, pripremio je Platformu za antifašističko bosansko-hercegovačko društvo 21. stoljeća koja će biti osnov za buduće djelovanje, ali i poziv građanima, kao partnerima u svemu tome, da se aktivno uključe u stvaranje takvog društva, jer ovaj novi oblik fašizma, neofašizam, mnogo je perfidniji od izvornog fašizma. Onaj stari fašizam je bio osvajački, sa naoružavanjem, rušilački, sa osvajanjem, pokoravanjem i tako dalje, ali sve otvoreno, eksplicitno. Ovaj je upakovaniji, sa mirnodopskim pričama, celofanom obavijen i uvezan vrpcom, kao lijep paket. Prodaje šarene laže. Konstantno priča o demokratiji, priča o zajedništvu, o dogovaranju, sve med i mlijeko, a zapravo na svakom koraku provodi diskriminaciju, omalovažavanje svega što nije iz vlastitog plemena, pa čak i u svom plemenu ako nije moj istomišljenik. Zar nije fašizam pričati da ne možeš biti, kako to vole reći, ne možeš biti na nekoj funkciji kao pripadnik tog i tog naroda ako nisi iz njegove stranke?
Kako se to mjeri ko je legitimni predstavnik
nekog naroda?
Ili, samoproglašavanje pojedinih ljudi vođama
naroda. I to traje godinama. Na prošlim općim izborima 2018. godine sve
vladajuće stranke u Bosni i Hercegovini, sa svojim satelitskim malim partijama,
dobile su 20,51 % glasova od ukupnog bosansko-hercegovačkog biračkog tijela. Dakle,
oni vladaju, krčme, uništavaju, zavađaju, prijete, pozivaju na rat, pozivaju na
mir, šta sve ne rade sa jednom petinom dobivenih glasova. Samo zato što su se
brojni građani razočarali pa ne izlaze na izbore. Antifašizam ako hoće bilo šta
da promijeni mora probuditi bar još jednu petinu uspavanih građana-glasača pa
bar stvoriti priliku za promjene. Oni zloupotrebljavaju državne institucije,
oni ne poštuju Ustav i zakone, oni djeluju na svakom pedlju države i odlučuju o
svemu, „kupili“ su brojne vlasnike firmi namještajući im tendere. Svi su
upleteni u jedno kriminalno kolo i onda se ta jedna petina drži, čuva, brani,
jer ako se to uruši, neće biti dovoljno zatvora u državi. Oni se toga boje jer
su svijsni da ako jedan padne padaju svi. Jedan od najvećih problema ovog
društva je što smo dozvolili da nam u kantonalne skupštine, u opštinska i
gradska vijeća, u državni i entitetske parlamente, da nam u Predsjedništvo uđu
neofašisti, kao samoproglašeni lideri, vođe, fireri naroda. Niko u moje ime
nije tamo, a vjerujem ni u ime one četiri petine građana koji su na izborima
rekli ne, ja za njih neću. Tako da ovdje imamo teror manjine, jedna manjina
dobro uvezana, neofašistička klika, istina, ima tamo i časnih pojedinaca, ali
su prihvatili da igraju sa njima, pa su isti. Svi smo mi mogli ući u neke
strukture, nuđeno je i nama, i nudi se svašta, kao i ovima koji su pristali,
ali kako narod ovdje voli reći, ostalo je dva prsta obraza.
U osnovi i stari i novi fašizam imaju isti
korjen, udruživanje grupe ljudi, pojedinaca, stranaka sa ciljem negiranja
drugih, izrabljivanja drugih, oduzimanja prava drugima, onemogućavanja
drugačijeg mišljenja itd. Te neke osnovne stvari su iste. Međutim, mi da bi se
mogli danas suprotstaviti svemu tome moramo naučiti prepoznavati metode novog fašističkog
djelovanja. Moramo znati uočavati nove metode djelovanja. Toliko je nekih novih
tehnika i metoda da ih ogroman broj građana više i ne primjećuje i ne
registruje kao fašizam. Evo, u poslijednje vrijeme održani su brojni protesti
oko uništavanja rijeka, izgradnje mini elektrana, pregrađivanja rijeka,
promjena vodotokova itd. U konačnici to uništavanje je fašizam. Oduzima nam se nešto što je
i naše zarad vlastitog interesa. Zbog tih interesa mjenja se životna okolina.
Ugrožavanje životne okoline svima nama je fašizam ovog vremena. Treba ljude
naučiti da to jeste to. Naša zadaća, svih nas koji smo svjesni ovih stvari mora
biti osvještavanje ljudi da prepoznaju sve moderne oblike neofašističkog
djelovanja, njegove tehnike itd. Kad to naučimo, uočimo i prepoznamo kao
fašizam znaćemo se i boriti protiv njega.
Ključna stvar je da naučimo ljude prepoznavati
moderne oblike fašizma. Naprimjer u Mostaru, ali i ne samo u Mostaru, imamo
odvojene škole po etničkom principu, imamo univerzitete odvojene, ustanove kulture, imamo dvije
škole pod jednim krovom. Čista segregacija.
Šta je segregacija nego fašizam.
Ljudi su se toliko navikli na to da je postalo
normalno za većinu. Grad je integrisan administrativno, 27-ma je godina od rata, ali još uvijek
je u riječniku „oni“ i „mi“, jesi li prelazio tamo? Ne govori se: Jesi li bi u
Starom Gradu ili Rudniku, nego jesi li bio na onoj strani. Mentalno je u
glavama već činjenica da su to dva grada, da su to dvije cjeline i oni tamo, ko
god oni bili, oni tamo su neki drugi. Čim mi za ljude, bilo koje, ljudsku rasu
uopšte, koje na ulici niko ne može razlikovati i prepoznati ko je ko, nazivamo
„oni“, mi smo već u nekakvom fašističkom razmišljanju, jer ljude po nečemu što
je nebitno u suštini, što je privatna, osobna, stvar dijelimo. A to je postalo
naše duhovno opredjeljenje. Ogroman broj ljudi kao svoju ključnu odrednicu koja
ga čini ljudskim bićem će izdvojiti naciju, vjeru i jezik, samo zato što su to
tri stvari koje nas čine, po njima „različitim“. Zar je to toliko bitno, na kraju
krajeva, kada se savršeno razumijemo. Jezik je živa materija koja se mijenja.
Sjetimo se zadnjih 30 godina koliko su ovi naši jezici tuđica usvojili i
slavenizirali. Niko više ne prevodi brojne, evo kompjuterske izraze, forvarduj
mi postao je naš izraz, itd, pretvorili smo brojne tuđice u naše
glagole i to je postalo potpuno normalno. I tako je oduvijek. E sad mi na tome
gradimo razlike. Prva stvar je kad se sa nekim upoznaje da „on“ poslije kaže
naprimjer: Upoznao sam onog Bošnjaka Seju. Neće pomenuti samo ime.
O čemu mi onda govorimo?
Stvorili smo ambijent koji različitostima daje
prednost, to su oblici tih perfidnih tehnika, metoda, oblika, pristupa novog
fašizma kojima se razgrađuje bosansko-hercegovačko biće, tkivo koje je oduvijek
bilo koheziona snaga i zato moramo ljude naučiti da koristeći, prihvatajući i
pristajući na takve igre razgrađuju državu i ulaze u domen nečeg protiv čega su
ponekad vrlo glasni i kažu: Ja sam antifašista. Zato sam rekao: Koristimo
ponekad metode, principe, usvojili smo ih, jer živimo takvo društvo, koje jesu
u osnovi fašističke u borbi za antifašističke ideje. Antifašizam mora biti
društvo jednakih, ravnopravnih, demokratsko, sa punom slobodom u svakom
pogledu, sa pravom za opredjeljenje svih za sve, što ne ugrožava nikog drugog.
Kad to počnemo razumijevati, nije lako ostvariti, ali kad počnemo razumijevati
mi smo već napravili ogroman korak u promjeni bosansko-hercegovačkog društva.
Antifašističko društvo je u osnovi jedno
humanističko, demokratsko društvo, ali u onom najfinijem, rekao bih skoro
utopijskom smislu, ljudskije, društvo za čovjeka, ono gdje niko nema nikakvu
premoć nad bilo kime samo zato što je na nekoj poziciji. Bukvalno to je jedno
fino demokratsko humanističko društvo.
Postoje ogromne predrasude upravo na fonu
izjednačavanja antifašizma i komunizma. Da su bosansko-hercegovački ili ex
Jugoslovenski antifašisti bili, da su to sve komunisti, komunjare, kako to vole
reći, međutim ljudi zaboravljaju ili su zaboravili, ove nove generacije i ne
znaju, 1941. godine kada je Politbiro Komunističke partije Jugoslavije pozvao
narod na ustanak, Revoluciju, bilo je 12.800 komunista koji su bili zabranjeni,
sa komunikacijama onog vremena, a antifašistička partizanska vojska je narasla
na osam stotina hiljada partizana. Bilo je popova, bilo je katoličkih
svećenika, bilo je imama. Evo iz Hercegovine, iz Konjica, vjećnik ZAVNOBiH-a
bio je imam Omer Maksumić, pop Vlada Zečević je na svojoj kapi imao krst i
petokraku, poslije je bio ministar, Nurija Pozderac je bio član Jugoslovenske
muslimanske organizacije, odbio da bude ustaški ministar, otišao u partizane i
do smrtnog ranjavanja na Sutjesci klanjao 5 vakata namaza, kako to rade oni
koji vjeru prakticiraju, a bio je podpredsjednik AVNOJ-a. Dakle, antifašizam je
nešto potpuno drugo od komunizma. Naravno, u tom periodu svi komunisti su
otišli u antifašistički pokret, ali ih je bilo premalo da sami dođu do pobjede.
Svi antifašisti nisu komunisti, bilo je ljudi svih mogućih opredjeljenja i
upravo to su činjenice iz kojih je izrastao antifašistički pokret. Ista stvar
je i danas. Kao što nije ni jugonostalgičarstvo, a i to se danas prišiva
antifašističkom pokretu. Antifašizam nije jugonostalgičarstvo, nego je borba za
jedno humano, ljudsko društvo na tradiciji koju baštinimo, ali na
najpozitivnijim primjerima antifašističkog pokreta. Na kraju krajeva, ta partizanska
vojska, bilo je grešaka, kao i u svakom ratu, u svakoj revoluciji, u svakoj
borbi, u svakom formiranju bilo kojeg pokreta. Bilo je grešaka, groznih
grešaka, ali ne možemo ne vidjeti šumu od drveta. Svijet je priznao,
Jugoslovenski partizanski pokret, pa i naš, u sklopu toga,
bosansko-hercegovački, bio je na pravoj strani istorije, bio je sa silama
pobjednicama, bio je dio antifašističke koalicije, što je obezbijedilo da se
Dalmacija, Istra, dio Slovenije vrati matici zemlji. Makedonija je konačno
dobila svoju državnost, Bosni i Hercegovini je obnovljena,
nakon više od 400 godina državnost. To su stvari koje moramo sa
ponosom baštiniti. Povelja o pravima građana donesena na Drugom zasjedanju
ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu je sveobuhvatnija nego univerzalna povelja o
ljudskim pravima Ujedinjenih naroda i služila je, kako to volimo reći, kao
urnek za pisanje te. Mi imamo mnogo štošta što možemo staviti u prvi plan i
reći s ponosom: Mi jesmo sljedbenici toga, a ne zakovani u tom vremenu.
Nadahnjujemo se tim, crpimo snagu toga i iz toga, naslanjamo se na to, ali
živimo u 21. stoljeću i prepoznajemo neprijateljsko fašističko djelovanje u
vlastitom okruženju i hoćemo da mu se suprotstavimo.
Obrazovni sistemi su u funkciji vlasti, a
vlast je neofašistička. O antifašizmu, u tim okolnostima, progovara jedan broj hrabrih prosvjetnih
radnika koji su u strahu da će izgubiti posao zbog toga, ali progovaraju i
otvaraju oči svojim učenicima ili studentima. I to su sjajni, časni primjeri
koje treba podržati. Međutim, nastavni programi školuju buduće
„ratnike“, buduće mrzitelje drugih i drugačijih, školuju se ljudi koji će biti
na drugoj strani, na suprot antifašizma.
Kako onda na sve ovo odgovoriti?
U ovom vremenu ne treba nam nasilje. Ima
dovoljno ubojitih sredstava da se možemo suprotstaviti ako se udružimo. Nama
danas u Bosni i Hercegovini treba jak opštenarodni antifašistički front uz sve
moguće razlike. Hajde da se udružimo oko pitanja sloboda, jednakosti i
ravnopravnosti i socijalne pravde. To su tri stvari oko kojih su se i 1941.
godine okupili antifašisti. Njima je tad trebala oružana revolucija. Nama treba
mirnodopska, izborna. Kroz demonstracije na ulicama, na razne druge,
demokratske, načine mi možemo pobijediti ove fašiste bez ikakvih problema. Naše
oružje danas je um, znanje, olovka na izborima i govorenje. Mi se moramo
ohrabriti da govorimo. Nemamo mi usta da jedemo, pijemo i ponekad povraćamo,
nego da govorimo. Naši su ljudi uplašeni. Mi moramo ljude ohrabriti da svi
progovore o svemu što ne valja. Kad dođemo do toga da nas ogroman broj
progovori nestaće straha koji ovi na drugoj strani kontinuirano proizvode da mi
ne bi govorili. Kad progovorimo nestaće straha. Kad nestane straha biće nas i
na ulici i biće nas na glasačkim mjestima mnogo više nego danas pa će ona
njihova petina biti jedna desetina, a nas će biti mnogo više, bez obzira na
politička opredjeljenja. Treba mijenjati, ja ne propagiram, ne zagovaram ni
jednu konkretnu političku opciju na ovaj način, nego zagovaram promjene.
Hajdemo one koji kažu da jesu antifašisti, da jesu za jednakost, da vole državu
okupiti.
Mi imamo vlast koja ne voli državu u kojoj
živi. Mi imamo vlast koja kad priča o prošlom ratu, ovom zadnjem, kaže mi smo
učesnici domovinskog ili otadžbinskog rata. Ja uvijek pitam: Definišite na koju domovinu ili otadžbinu mislite.
I tu prestane svaki razgovor. Mi imamo bar 50 % građana danas, koje je politika
zaludila, koji kad kažu domovina ili otadžbina misle na susjedne države, a dio
trećih misli da im je Turska matica zemlja. Moramo ljude vratiti u okvire Bosne
i Hercegovine da shvate da smo imali i Kulina bana, i kralja Tvrtka, i Stjepana
Tomaša, i Stjepana Tomaševića, i Jelenu Grubu, itd. Itd, ali da smo imali i
Vladu Šegrta, i Avdu Humu, i Džemala Bijedića, i Branka Mikulića i Hamdiju
Pozderca itd, da ne nabrajam, da smo imali heroje i u ovom minulom ratu kad smo
branili kućni prag i sačuvali Bosnu i Hercegovinu, kakva god danas bila,
sačuvali smo je u njenim okvirima, ali je ne znamo izgraditi, jer su nam je
oteli. Hajdemo naučiti praviti je, graditi je i ljubav prema njoj razviti do
strasti.
Dakle, kako dalje?
Čini mi se da, prije svega, treba
shvatiti i početi primjenjivati neke činjenice koje jesu realnost već trideset
godina. Tu mislim na slijedeće:
- Socijalistička
federativna republika Jugoslavija, koliko god je neko volio, ne postoji već 30
godina,
- Bosna i
Hercegovina, koliko god je neko volio ili ne volio, je država u kojoj živimo,
- Država Bosna i
Hercegovina, koliko god nam se ne sviđala, ima svoja obilježja i zakonom je
propisano njihovo poštivanje,
- Drugi svijetski
rat završen je maja 1945. godine i tada je vojno pobijeđen fašizam,
- Odavno su mrtvi
Hitler, Musolini, Mihailović i Pavelić,
- Titove partizanske
bitke davno su dobivene,
- U društvu koje
živimo svakodnevno se čuju pozivi na neku neofašističku akciju.
- Mi zapravo živimo
neofašističko društvo,
- Nije antifašizam
danas polaganje cvijeća, strastveno mahanje zastavom SFRJ i SKJ, te teferič na
ledinama oko monumentalnih spomenika bitkama iz NOB-a,
Mislim da se
moramo osvijestiti i početi drugačije djelovati, proaktivnije, odlučnije,
društveno angažovanije. U tom smislu mislim da je važno slijedeće:
- Ne živimo
prošlost, učimo i nadahnjujmo se prošlošću, ali živimo sadašnjost promišljajući
budućnost,
- Sa manifestacionog
obilježavanja važnih događaja i ličnosti pređimo na radna, naučna, obrazovna,
umjetnička obilježavanja koja će motivisati i inspirisati širi krug građana da
slobodnije izražavaju svoje zadovoljstvo i nezadovoljstvo društvom u kojem
žive,
- Pokrenimo široku
platformu edukacije građana da uče i nauče šta danas jesu moderni oblici
neofašizma,
- Ne bijmo bitke sa
mrtvim fašistima dok oko nas rastu i razvijaju se novi, drugačiji, lijepo
upakovani, mutirali, ali još opasniji,
- Prihvatimo
činjenicu da Titovih partizana ima sve manje i manje i da su u poodmakloj
životnoj dobi. Preuzmimo ideju slobode od njih i nadahnuti njihovim djelom
krenimo u naše antifašističke borbe. Imajmo na umu da u našim redovima vrlo
brzo neće biti boraca NOR-a, te da mi preuzimamo odgovornost za očuvanje ideje
antifašizma u našoj domovini,
- Shvatimo da ako
ostanemo samo na komemorativnom sjećanju prošlosti ignorirajući nove oblike
fašizma danas da ćemo kao pokret biti marginalizirani i izgubiti svaki smisao,
- Ne borimo se za
utopijske ideje ovovremene obnove Jugoslavije, istovremeno propuštajući šanse u
borbi za očuvanje Bosne i Hercegovine,
- Prihvatimo da je Bosna i Hercegovina naša domovina i
svima će biti bolje,
- Ne tražimo razlike
među nama da bi ih isticali, nego tražimo ono što nas povezuje, što nam je
zajedničko i na tome gradimo jedinstven antifašistički front, spreman preuzeti
mnogo veću odgovornost za očuvanje države od ove koju danas iskazujemo,
- Svakodnevno
govorimo i pišimo o svim lošim pojavama u društvu, svi i na svim nivoima, od
pojedinca-antifašiste, od mjesnog odbora do SABNOR BiH. Samo tako će se čuti
naš glas,
- Imajmo povjerenje
u mlade ljude, dajmo im šansu da realiziraju svoje ideje, ne namećimo im naša
rješenja, učimo od njih. Podsjetimo se koliko su godina imali brojni heroji
NOB-a kad su činili herojska djela. Oni su dobili šansu, iskoristili je i ušli
u istoriju. Ne sumnjajmo u današnju mladost. Dajmo im šansu, imajmo povjerenje
i krenimo zajedno u akciju.
Osvijestimo to i u cilju bolje i sretnije budućnosti svih nas, okupimo se u jedinstven opštenarodni antifašistički front. Okupimo se oko onih pitanja oko kojih imamo konsenzus. Riješimo to svi zajedno šireći krug pitanja i postižući dogovorom konsenzus oko novih. Neka početna osnova bude naša potreba za demokratskim društvom u kojem su svima na svakom pedlju države zagarantovani sloboda, jednakost i ravnopravnost, te socijalna pravda.
Poslije će se mnoge stvari same od sebe kao
posljedica riješiti.
Ukratko: Svi u antifašistički front.
Primjedbe
Objavi komentar