MI NJIH VODILI U Yellowstone, A NJIMA CIJELA ZEMLJA Yellowstone

Nakon ponovnog ataka na Partizansko spomen groblje u Mostaru počele su političke ekskurzije na ovom Bogdanovićevom remek djelu. Ja to dvostruko vidim. Prvo, lijepo je kad god neko želi pomoći, kako je narod davno rekao poklonjenom konju se ne gleda u zube. Ali, licemjerno je da se sad brojni utrkuju sa inicijativama za pomoć kako bi se Partizansko spomen groblje ponovo obnovilo, kako bi se spasilo, kako bi ne znam šta, a istovremeno hodaju Sarajevom, žive u Sarajevu, gdje su Vraca u sličnoj situaciji. Dakle, tamo gdje su mogli i mogu, gdje utiču na sve životne tokove 25, 30 godina, stanje je vrlo slično. Istina, ne uništava se na ovaj način, ali od zapuštenosti, od prepuštanja zubu vremena Vraca su dovedena u sličnu situaciju. Često je toliko trave, toliko smeća da je pretvoreno u smetljište. Povremenim akcijama i inicijativama taj spomen kompleks se spašava, ali sve je to nedovoljno. U tom smislu utrkivanje sa obećanjima oko Mostara razumijevam kao pribaviljanje nekakvih političkih poena. Ako to jeste tako, onda je to stvarno licemjerno. Da nije tužno, bilo bi jako smiješno. Sa druge strane hvala svakome ko iskreno želi bilo kako pomoći, ali ima boljih načina od verbalnih osuda i obećanja. Pominjanih dvjesto hiljada maraka je kap u moru. Za obnovu Partizanskog spomen-groblja u sadašnjem stanju u koje je dovedeno, donja granica je, i ne znam da li će sve biti završeno, bar milion konvertibilnih maraka. Sa 200.000  mi možemo obezbijediti da 12 mjeseci, 24 sata imamo naoružane zaštitare koji će čuvati Partizansko spomen-groblje. I to je super, jer bez fizičke zaštite spomenika nema obnove.

Naravno, kad kažem mi, mislim na antifašiste, ali ne samo na one koji su organizovani u Savezu, Udruženju, nego na sve one ljude kojima je bliska ta ideja i, na kraju krajeva, svo ovo spomeničko blago koje imamo, koje nije socrealističko, nego spada u red umjetničkih remek djela. Partizansko groblje nema nikakvih obilježja nijednog sistema, niti jedne ideologije, ono je bezvremensko djelo. Ono je univerzalna poruka, sa univerzalnim civilizacijskim znakovljem koje opominje, to je, zapravo, spomenik budućnosti.

Partizansko groblje je zaštićeni državni spomenik kulture i obaveza je države da ga čuva, ali, mi živimo u državi u kojoj živimo i ta se država isjeckala do mjesnih zajednica pa neki lokalni stranački šerifi odlučuju da li će nešto u praksi biti državni nacionalni spomenik ili neće. Ovo u Mostaru se 30 godina uništava. Prvo devastiranje Partizanskog spomen-groblja bilo je 9. na 10. mart 1992. godine s jednom eksplozijom koja nije do kraja uspjela, a bila je namjera da se to minira i potpuno uništi. Od tad nije prestalo. To je ista politika, isti nalogodavci, isti kreatori zla. Ovo se ne može raditi bez okrilja politike i bez okrilja dijela policije. Ovaj posljednji teroristički atak na spomenik, ovo što je učinjeno na Partizanskom spomen-groblju nije moglo bez čete ljudi. Sedam stotina papira da poderete puno je vremena potrebno, valja izbrojati do 700, a ne razbiti 700 kamenih ploča, plus postolja ispod kamenih ploča. To je skoro 700 puta dva. Sve to razbiti - to se moralo čuti i po danu i po noći, kako god. To je bila velika grupa ljudi i tu je morao biti mig iz politike, kao obično i zaštita od dijela policije. Prema tome, oni koji su nalogodavci za rušenje, ne mogu biti istražitelji.

Jedino ispravno u ovom trenutku bilo bi da Ministarstva sigurnosti pošalje pripadnike Koordinacije za policijske poslove da čuvaju nacionalni spomenik Partizansko spomen groblje jednako kao što čuvaju Memorijalni centar u Potočarima. Jasno znamo da inicijativa za bilo kakvu aktivnost oko Partizanskog spomen groblja u državnom parlamentu neće proći, ali će se, s jedne strane ponovo ogoliti rušitelji države, a sa druge sve će to biti iskorišteno kao sjajan predizborni potez, jer svi se sad u toj funkciji zapravo pojavljuju. A spomenik će i dalje ostati izvan brige države. Nalog organima bezbjednosti na državnom nivou je jedino rješenje, jer ovi koji to rade su mali miševi, znamo ih. Oni se boje. Na glasniji povik oni pobjegnu, jaki su samo u čoporu. Kad se tamo pojave dva, tri naoružana čovjeka u uniformi, tu nema više dileme, neće ih biti. Kada je to poslije posljednje obnove u nekom periodu učinjeno, sve je bilo sjajno i nije ni travka falila. Prema tome, čuvanje je neophodno. Međutim, činjenica je da u cijeloj državi tamo gdje HDZ vlada, nema kamen na kamenu od nijednog antifašističkog obilježja. Stolac je miniran, Ljubuški je miniran, uništen je cvijet u Širokom Brijegu, miniran veliki spomenik u Drvaru, miniran isto tako nacionalni spomenik BiH na Makljenu, ona čuvena pesnica Kučanskog... Tamo gdje ta stranka vlada sve se uništava jer, naprosto, oni se deklarišu kao sljedbenici ideja poraženih 1945. godine.

Tokom predizborne kampanje za zadnje mostarske izbore pojavila se jedna od minornih stranaka sa idejom da se Partizansko preore i da se zemlja vrati Crkvi.

Ta strančica, u stvari, je samo glasnogovornik velike stranke. Ta ideja se pojavljuje od 1992. godine. Čak su neki projekti '94., '95. rađeni da tamo ostane samo, kao, spomen-obilježje, onaj dio gdje su kosturnice i gdje se polažu cvijeće i vijenci, da se ostalo prenamijeni, a dio za koji oni kažu da je vlasništvo Crkve, da joj se vrati. U posljednje vrijeme, kad je gradonačelnik Mostara govorio o tom čitavom kompleksu, tamo na tom brijegu, on je također koristio izraz partizansko spomen-obilježje koji nas jako asocira na one ideje i projekte iz '94. i '95. kada je trebalo maknuti partizansko spomen-groblje, ostaviti samo to malo obilježje, kako vole reći: evo vam ako hoćete, pa se sjećajte. Zato smo tako oštro reagirali kako smo reagirali. Naravno,  korijen zla je tu. Međutim, valja podsjetiti, Partizansko spomen-groblje je otvoreno 1965. godine. To nije vrijeme nacionalizacije, to je vrijeme eksproprijacije i nadoknade. Ako je neka parcela na tom dijelu kompleksa, koji obuhvata Partizansko spomen-groblje i bila vlasništvo Crkve, ona je nadoknađena, isplaćena. Druga stvar je što je u brojnim knjigama, imamo iskustva sa drugim stvarima, odjednom mnogo štošta prepravljeno, mnogo štošta nije provedeno kako treba. To se danas zloupotrebljava i koristi, jer sprega religije, vlasti, ekstremne desnice, koja je zapravo neofašistička, daje ovo što daje. Međutim, ima i nas drugih dovoljno. Bili smo 30 godina fini. Pokušavali smo razgovarati, dogovarati, čak smo bili tihi. Vrijeme je da se malo progovara i glasnije i ide u akcije. Ako država neće, mi ćemo kao građani zaštititi Partizansko spomen-groblje.

Ima nas dovoljno. Imam sreću da u posljednje tri godine otkako sam u Savezu antifašista i boraca NOR-a na poziciji na kojoj jesam, hodam širom Bosne i Hercegovine, da se surećem sa ljudima od malih sela, do naših najvećih gradova i svjedočim da se narod probudio. Probudili smo se, kao udruženja, iz onog komemorativnog i memorijalnog u jedan proaktivni način djelovanja i organizujemo se u snažan, da tako kažem, svenarodni antifašistički front. Napravili smo Platformu za bosanskohercegovačko antifašističko društvo 21. stoljeća, sad je promovišemo širom zemlje i prikupljamo nove ideje. Polazni tekst Platforme je kao mamac, kao provokacija građanima, a reakcije koje već dobivamo, me uvjeravaju da su se brojni ljudi koji su šutjeli, sada ohrabrili, progovaraju, zbijamo redove. Mi sad, evo u Mostaru, imamo jako veliki broj ljudi koji su spremni da se organizujemo da 24 sata dežuramo na Partizanskom spomen-groblju. I nije to grupica. Ima ljudi i izvan Mostara koji se javljaju, ima ljudi iz vlasti u drugim gradovima koji se nude... Javio se gradonačelnik Podgorice koji kaže šta treba, dajemo svaku podršku, ne moralnu, ne tapšanje po ramenu, vrlo konkretnu. Javila se grupa stručnjaka za ovakve poslove iz Novog Sada, iz Crne Gore, iz Hrvatske. Dakle, jako puno ljudi je spremno za akciju, tu je naša snaga. Ovo posljednje kao da je prelilo čašu. Prvi put se na nekakvo ovakvo dešavanje kad su antifašistička obilježja u pitanju, oglasio i UNESCO, do sada to nismo imali. Oglasile su se neke ambasade, oglasili su se predstavnici Evropske komisije... Kao da je to što radimo, što govorimo konačno doprlo i počelo se razumijevati, kao da su shvatili da to nisu neki, kako su nas donedavno nazivali, komunisti koji pričaju nešto i neki pred smrt borci, partizani koji nešto pričaju. Vidjeli su i napismeno i kroz naše djelovanje o čemu se tu radi, vidjeli su da se ne radi baš ni o starim ljudima, da ima jako puno mladih i da su to civilizacijske stečevine Evrope i svijeta koje mi želimo sačuvati na prostoru Bosne i Hercegovine. Da je sreće, ova zemlja bi se ponosila svojim antifašističkim naslijeđem i iz njega crpila snagu za kreiranje budućnosti. Mnogi političari pričaju o izvornom Dejtonu. Mi konstantno podsjećamo i govorimo hajde da se vratimo izvornom ZAVNOBIH-u. Tu je naša snaga.

Istina, često nas pitaju kako se vratiti izvornom ZAVNOBIH-u ako u RS sva obilježavanja organizuje Odbor za obilježavanje tradicija otadžbinskih ratova.

To je, na žalost, u Republici Srpskoj preslikana situacija iz Republike Srbije, tako da sve ove manifestacije ne organizuje SUBNOR. Organizuje ih Odbor koji je pri Ministarstvu za boračka pitanja, a borci ili članovi SUBNOR-a tu dođu kao ikebana. Njihovo rukovodstvo je, na žalost, pristalo na to zbog nekog sitnog novca, zbog nekih sitnih benefita i to jeste i tragično i ružno i, naprosto, ne stoji. Nije to ta tradicija. Međutim, ohrabruje što je značajan broj pojedinaca i udruženja koja su na nižim nivoima, s nama u vezi, u kontaktu i dolaze na naše skupove. Mi smo sad na Tjentištu imali pristojan broj ljudi, članova udruženja boraca, sljedbenika te ideje Narodno-oslobodilačkog rata iz više gradova RS. Značajan broj njih dolazi na Igman. Zajedno obilježavamo stradanje 5. bataljona 1. proleterske brigade u Pjenovcu koji je na teritoriji Han-Pijeska. To organizuje tamošnje Udruženje, ali mi to zajedno radimo. U Rudom na obilježavanju godišnjice 1. proleterske brigade je zajednička aktivnost. Tih primjera ima sve više i počeli smo neke razgovore. Naravno, tamo gdje politika to poklopi, ide malo sporije, ali ja sam uvjeren da ćemo u vrlo skoro vrijeme imati jedan savez antifašista ili možda ćemo ga zvati drugačije, nije apsolutno više bitno, koji slijedi tradicije narodno-oslobodilačke borbe i baštini antifašizam na području cijele Bosne i Hercegovine.

Kad pominjemo Mostar, naravno valja reći, najveći dio građana Mostara bez obzira na njihovo nacionalno, vjersko i drugo porijeklo, nije ekstreman. Mi sad, evo, znamo koliko je pozitivnih reakcija došlo iz svih dijelova grada na ovo što radimo i bunta protiv tog što su napravili ovi, kako policija voli reći, neodgovorni maloljetni huligani, a mi odgovaramo to je dobro organizirana neonacistička grupa koja je uniformisana, ima svoje sjedište, ima sve... Sve se ovdje zna, međutim, to potvrđuje da taj ekstremizam ne možemo vezati ni za jedan narod nego za grupe koje su zadojene, da li zbog finansija, da li zbog ideologije, da li zbog učešća u određenoj ekstremnoj političkoj strukturi, ne znam.

Međutim, jeste ponekad problem tog poistovjećivanja sa ljevicom zato što se kod nas zapravo uglavnom ne razumije šta jeste ljevica. Po mom nekom razumijevanju ljevice, mi u Bosni i Hercegovini nemamo nijednu stranku ljevice. Mi imamo nekoliko njih koje se predstavljaju kao ljevica, a po svom djelovanju, po onim programima koje provode u praksi, a ne po onome što piše u papirima, oni to nisu, to su stranke centra. Oni ne razgovaraju o radništvu, oni ne razgovaraju o sindikatu, oni uglavnom ne razgovaraju ozbiljno o socijalnoj pravdi, jednakosti u pravom smislu, o slobodi... Dakle, tu ne možemo govoriti o ljevici po definiciji. S druge strane, da budemo konkretni, kada je bila takozvana ljevičarska vlada u Federaciji i kada je bio ljevičarski ministar za boračka pitanja, SABNOR BiH je deložiran iz svojih višedecenijskih prostorija i skinut sa budžeta. Toliko o odnosu. I tad se moglo zaštititi Partizansko spomen-groblje, mogla su se srediti i očistiti Vraca, moglo se zaštititi i pokrenuti neke postupke u Drvaru oko spomenika, moglo se na Makljenu koji je dvije hiljade neke miniran i tako dalje i tako dalje. Međutim, nije. Deklarativni antifašizam nije antifašizam. To što neko na predizbornom ili na nekom drugom skupu kaže smrt fašizmu ne znači da je antifašista, nego naprosto sebi pokušava kupiti neke glasače. Sve to jesu problemi za jačanje antifašističkog pokreta. Međutim, negdje, rekao bih u zadnju godinu, dvije, mi smo se odmakli od svih stranaka u smislu da bilo ko može da nas svojata, da bilo ko ima nekakvu prednost u bilo čemu kod nas. Po Statutu, tako smo registrovani, mi smo nestranačko udruženje pojedinaca koji baštine određene tradicije, ali i žele razvijati neke civilizacijske stečevine u sredini i u državi u kojoj žive. Prema tome, u našem Savezu ima značajan broj ljudi koji nisu stranački organizovani, aktivista, ima i onih koji nisu iz stranaka takozvane ljevice, nego dolaze čak i iz vladajućih stranaka. To su pojedinci koji osjećaju da im je mjesto tu, da mogu dati neki doprinos i svesrdno ga daju. Kamo lijepe sreće da ovaj pokret bude ono što mi stalno govorimo - svenarodni pokret u kojem ćemo moći kao građani progovoriti o svim lošim stvarima. Kao što je, na kraju krajeva, nije popularno danas o tome govoriti, ali nema razloga da to ne kažem, bio u prošlom sistemu Savez komunista, pa je tu bilo milion i nešto članova od 20 i nešto miliona stanovnika, ali je bio i Socijalistički savez radnog naroda u kojem su bili i oni drugi, i vjernici i ateisti i članovi Partije i, ne znam, radnici, seljaci i kako ih sve nismo zvali, ali su kroz određene strukture mogli da utiču na kretanja u društvu, da daju svoj doprinos u svojoj maloj lokalnoj zajednici. Ako nešto u tom smislu uspijemo izgraditi antifašistički pokret, onda ima nade za nas.

Valja računati na mlade ljude. Omladina je neispisana bijela tabla. Oni koji ih odgajaju su zlo. Mi, zapravo, imamo škole koje nose nazive takve kakve nose, imamo dio pedagoga, na kraju krajeva imamo tri nastavna plana i programa u ovoj državi od kojih dva što direktno, što indirektno, djecu uče da su njihove domovine Hrvatska i Srbija, a da su ovdje u prolazu. Dalje, izučavanje istorije u suštini prestaje sa početkom II svjetskog rata. To je ogroman prostor za manipulaciju, za izvrtanje istina, za reviziju. Tako da je Draža prvi gerilac Evrope, Ante je prvi borac nakon sedam stoljeća za Hrvatsku, pa su ustaše hrvatski vojnici. Evo u Mostaru im prave groblje, pa ga onda još licemjerno nazovu Groblje mira. Ili, ode naš član Predsjedništva u Tursku pa turskom predsjedniku kaže vi ste i naš predsjednik, a uz to dodamo priču o amanetu, dakle neko državu ostavlja nekome ko je bio do jučer okupator. To sve mlade ljude zbunjuje, odgaja ih u pogrešnom smislu. Zapravo, uči ih da mi u državnom nacionalnom smislu nismo Bosanci i Hercegovci nego da smo tu, eto, slučajno. I na to se nadovezuje činjenica koju ja u zadnje vrijeme kontinuirano problematiziram. Ta priča o konstitutivnom narodu je meni na jednom praktičnom primjeru vrlo problematična. Svi znamo šta je dijaspora, to su ljudi koji su iselili iz svoje zemlje, došli u neku drugu i sad tamo žive, mogu biti veća zajednica, manja zajednica, mogu biti organizirani, mogu ovako, onako, ali oni su tu doseljenici. E, sad, hrvatska politika u BiH pristala je na Tuđmanovu ublehu da budu dijaspora i oni idu u Sabor Hrvatske sa liste dijaspore. Dakle, oni su pristali da su doselili iz Hrvatske ovdje,  po definiciji dijaspore, a istovremeno se grčevito bore i kažu mi smo konstitutivni. Jedno drugo potire. Ne mogu i pare i jare.

Naprosto, jedno drugo potire. I svi negdje šutimo zapleteni u nametnutom ludilu, a to onda mlade dovodi do pozicije hajde da što prije kupim kartu u jednom pravcu. Ne idu odavde mladi ljudi samo zbog novca i gole egzistencije. Znam, pošto radim s mladim ljudima, jako puno te djece koja su bila uspješna ovdje, imala dobre plate, bježi glavom bez obzira. Oni su otišli zbog stanja, zbog ludila u kojem žive. Neće da žive u gradu u kojem se ruše spomenici. Neće da žive u gradu u kojem je nogometni derbi ratno stanje. Neće da žive u gradu u kojem me kad poželim da odem da položim cvijeće na Partizansko spomen-groblje, sprovode u zatvorenom autobusu specijalci naoružani kao da će ići na ISIL u Avganistanu. To nikome normalnom ne treba.

A na suprot svemu ovome Bosna i Hercegovina je danas veliko groblje koje će se širiti i starački dom. Kad bi sad napravili ozbiljnu analizu, došli bismo do toga. Međutim, koliko ja vidim, i dobar dio ljudi na terenu koji se ne pitaju, ali su do sada bili vrlo glasni zagovarači  ovog stanja, prepoznaju stvari. Oni su ostali bez djece, ostali bez unuka i žele promjenu. I sve se već ogolilo, mi znamo ko ide na izbore, znamo sa kakvim pričama se ide na izbore i po onome što ja vidim, niko nema svježu, novu, ovovremenu ideju. Ja sam kupio, prihvatio ono što je profesor Bajtal rekao - mi nemamo poziciju i opoziciju, mi imamo konkurenciju. Ovdje je samo konkurencija ko će ugrabiti stolicu, priče su manje, više iste i sve su napadačke. Nama treba neko da kaže mi hoćemo takvu, takvu, takvu Bosnu i Hercegovinu, ali nešto što je realistično, izvodivo, moguće. U tom kontekstu volim citirati anegdotu koja se desila prije dvadesetak godina. Teatar mladih u kojem radim, egzistiram, bio je na nekoliko gostovanja u SAD. I čovjek koji nam je to organizirao, vrlo ugledan, bogat, Amerikanac, bio u politici, vodio neke predsjedničke izborne štabove, ima sina koji je završavao srednju školu i svira u rokerskoj grupici, i pitao je bi li ja njima mogao napraviti mini turneju po BiH sa nekom lokalnom grupom, a on će sve isfinansirati. Pitam što, kaže da djeca vide da postoji drugačiji svijet. Napravili smo turneju, išli su grupa Drugo stanje iz Konjica gdje je pjevala mlada Irina Kapetanović, Laka i oni. Drugo jutro smo ranije krenuli, septembar preko Romanije za Goražde, sunce granulo, zelenilo, prelijepo, u kombiju sjede ta dva klinca od nekih 18 godina i jedan kaže pogledaj kako je lijepo. A drugi odgovara ja, mi njih vodili u Jelouston park da se pohvalimo, a njima cijela zemlja Jelouston. Kad mi to shvatimo i pretvorimo u kapital, a možemo i ima onih koji bi nam pomogli, i da prestanemo pričati je li Romanija srpska ili bošnjačka ili hrvatska, kad počnemo govoriti da je naša, onda će i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima biti bolje. Dakle, treba nam neka politika, neki ljudi, mi volimo lidere pa hajmo reći neki lideri, koji će doći sa konkretnim, izvodivim, praktičnim pričama koje razumiju i nene i bake i deke i mladi ljudi koji će vidjeti šansu u tome. Na kraju krajeva, evo da se vratim na antifašistički pokret, kada pročitamo proglas Politbiroa CK KPJ iz '41., poziv narodima za ustanak, to je jednostavan poziv u kojem se pozivaju ljudi prvo da brane svoju državu, ali u ime slobode, u ime jednakosti, ravnopravnosti, socijalne pravde. To je rečeno ne političkim nego jezikom razumljivim svima. I narod se odazvao. Nama, po mom sudu, danas treba nešto tako, ali ja to ne vidim kod ovih politika, ja ne vidim suštinsku razliku u predstavljanju ni između jedne stranke od krajnje desnice do ovih koji kažu da su krajnja ljevica.

Djela govore. Na kraju krajeva, evo mi smo sad bili na Sutjesci. Par hiljada ljudi je bilo. Svi ti koji mašu i danas pričaju o Partizanskom spomen-groblju u Mostaru, nikad nisu bili na Sutjesci.

Za neke to je tamo u Republici Srpskoj, a istovremeno puna im usta Bosne i Hercegovine.