BRAMS – MJESTO NA KOJEM SMO POTVRDILI VLASTITI PUT

 


BRAMS – MJESTO NA KOJEM SMO POTVRDILI VLASTITI PUT

/Svjedočenje o jednom vremenu, teatru i ljudima/

Mostarski teatar mladih osnovan je u februaru 1974. godine. Njegov početak rada u Mostaru dočekan je podužim tekstom u lokalnim novinama pod naslovom „Tresla se brda, rodio se...“. Bili smo nepoželjni i čudni. Zašto zajedno igraju profesionalni glumci i mladi ljudi? Šta su to radionice, kolektivna režija, kakvo je to miješanje profesionalnog i neprofesionalnog? Nismo pripadali nijednom od postojećih teatarskih modela. Nismo išli na amaterske festivale jer smo imali profesionalce, a ni na profesionalne jer smo imali mlade ljude koji nisu bili profesionalni glumci.

I tako smo godinama gradili vlastiti put, često bez razumijevanja sredine u kojoj smo djelovali. A onda je došao BRAMS.

Prvi put smo na Festival dramskih amatera BiH u Bugojnu otišli s predstavom „Šumski car“, koju smo pripremili za deveti rođendan našeg teatra, februara 1983. godine. Predstava je nastala na osnovu improvizacija koje sam vodio i kasnije zapisao. Muziku je komponovala Slavica Đulić, a songove je pjevao naš Ansambl „Crveni makovi“.

Nakon ocjena stručne kritike i žirija prijavili smo se na BRAMS. Selektor Slavenko Saletović uvrstio je predstavu u festivalski program, ali i koncert našeg Ansambla „Crveni makovi“ u prateći program.

Naš prvi odlazak na BRAMS pamtim po jednoj gotovo filmskoj nezgodi. Ujutro, pred polazak, prevoznik nas je obavijestio da je autobus kojim smo trebali putovati preusmjerio na drugu destinaciju zbog važnijeg klijenta. Jedina alternativa bio je stari, škripeći autobus s DRVENIM STOLICAMA ZA LOKALNI PREVOZ. Odlučili smo ipak krenuti. Bilo je to kao u filmu „Ko to tamo peva“, ali smo stigli.

U Makedonskoj ulici u Beogradu, među autobusima Atlasa, Croatije i drugih prevoznika, izgledali smo kao da smo došli iz nekog prošlog vremena. Šalili smo se: kad naš šofer zakoči u Beogradu, čuje se u Mostaru. Ali, iskreno, osjećali smo stid i nelagodu. Svi su nas čudno gledali.

Međutim, poslije predstave i koncerta niko više nije govorio o našem autobusu. Bili smo prihvaćeni. Osjećali smo se ravnopravnim s već kultnim teatrima kao što su „Lero“ iz Dubrovnika i „Daska“ iz Siska. Taj prvi nastup na BRAMS-u značio je mnogo više od festivalskog gostovanja. Bio je to početak našeg prihvatanja i na lokalnom terenu. Kao da nam je neko izvana potvrdio da ono što radimo ima smisla.

Godine 1986. na BRAMS-u smo nastupili s predstavom „Mi znamo šta smo, ali ne znamo šta možemo biti“, nastalom na osnovu Shakespeareovih tragedija „Hamlet“, „Romeo i Julija“ i „Otelo“, uz naše teatarske varijacije na društvene okolnosti u kojima smo živjeli i poigravanje s nacionalnim osjetljivostima.

Igrali smo na otvaranju Festivala. Prije naše predstave Festival je otvorio Dušan Kovačević. Bili smo počastvovani tom privilegijom.

Već na početku imali smo mali incident s ekipom TV Beograd. Svjetlo je u našoj predstavi bilo veoma važno. Uprkos upozorenjima, televizijska ekipa je upalila svoje bijelo svjetlo i potpuno poremetila atmosferu koju smo gradili. Zaustavio sam predstavu, zamolio ih da izađu i počeli smo ponovo, od početka. Nismo mogli dopustiti da nam neko, ne vodeći računa o prirodi predstave, razori ono što smo stvarali.

Te godine selektor je bio Dubravko Bibanović, reditelj iz Sarajeva. Trebao je doći na premijeru naše predstave kojom smo otvarali novu scenu, mali prostor koji je mogao primiti osamdeset gledalaca. Međutim, stvorila se takva gužva da se u našem klubu gotovo nije moglo disati. Dubravka nema. Nakon deset minuta kašnjenja počinjemo predstavu. Izvan dvorane ostalo je više ljudi nego što ih je bilo unutra.

Igramo. Publika izlazi, drugi ljudi ulaze i pune dvoranu. Opet ima onih koji su ostali vani. Mole, zahtijevaju da ponovo igramo. Konsultujem se s glumcima. Kažu: „Idemo!“ Nakon petnaest minuta počinjemo ponovo. Dubravka opet nema.

Na kraju ovacije. Glumci leže u garderobama, iscrpljeni, publika izlazi, a kroz nju se probija Dubravko i govori: „Izvinite, saobraćaj.“

U garderobi zatičem Ljilju. Pitam je kako je. Odgovara mi da ne može više, da krvari, da je boli i da joj je bijeli kostim krvav. Šutim. Šta mogu reći? A onda ona kaže: „Daj mi deset minuta da se umijem i idemo. I reci mu što mi je kostim crven.“

I odigrali smo i treći put.

Tri izvedbe za tri i po sata. Na kraju su meni i Dubravku glumci rekli: „Ne bih ovo ni za mamu, ali BRAMS je BRAMS.“ Znam da su tako i mislili.

Već naredne, 1987. godine, na BRAMS-u smo igrali „Prometeja“, prema Eshilovom „Okovanom Prometeju“. Igrali smo u Zvezdara teatru, u prostoru u kojem je publika bila na sceni, a gledalište na stepenastoj površini bez stolica pretvoreno u prostor za igru. Predstava je bila gotovo potpuno neverbalna. Jedini tekstualni i vokalni dijelovi pripadali su horu Okeanida, koji je svoje dionice pjevao.

Muzika je bila komponovana na antičkoj skali i snažno se prožimala s igranim dijelovima i odabranom muzikom. Svjetlo su činile posude s alkoholom, pažljivo proračunate da se ugase u pravom trenutku. Završna numera donosila je našu poruku kroz pojavu djevojčice, kao simbola nade, i reflektorsko svjetlo. Sve je bilo suprotno ranijem toku igre.

Upravo oko te završne numere na razgovoru nakon predstave razvila se veoma žučna rasprava. Mirjana Karanović, članica žirija, zamjerila nam je izbor pjesme Toma Jonesa. Pitala je kakve veze s mladim ljudima i njihovom nadom ima ta pjesma, smatrajući da im je takav izbor nametnut.

Rasprava je bila autoritativna, gotovo ljutita. Onda se javio naš kolega, profesor muzike, čovjek koji je napravio izbor muzike. Kratko je rekao: „Izvinite, cijenim Vas kao veliku glumicu, ali griješite. Ovo nije Tom Jones, ovo je John Rowles.“

Razgovor je tu prekinut. Mi smo se, moram priznati, osjećali baš lijepo.

Godine 1989. igrali smo Čehovljevog „Galeba“. To je, možda, jedna od najvažnijih predstava u historiji našeg teatra. Selektor je bio Nebojša Borojević Borko iz sisačke „Daske“. Predstavu je gledao na generalnoj probi i dao nam sugestiju da izbacimo prvu scenu. Dugo smo je radili, glumci su je sjajno igrali, ali je Borko obrazložio da bi njenim izbacivanjem dobili bolji ritam i snažniji početak predstave.

Nije bilo lako donijeti takvu odluku. Imao sam mnogo dvoumljenja i osjećao nelagodu prema svojim glumcima, posebno Johi i Adni, koji su bili vezani za tu scenu. Ipak, odlučili smo je izbaciti. Predstava je bljesnula.

Imam osjećaj da mi glumci tu odluku nikada nisu do kraja oprostili, ali ja i danas vjerujem da je upravo taj štrih predstavu izbacio na evropsku scenu. To je, uostalom, jedan od razloga zbog kojih su nam bili važni susreti s ljudima koji su imali hrabrosti i znanja da nam kažu šta misle. BRAMS je bio mjesto na kojem se moglo učiti, preispitivati i mijenjati vlastiti rad.

A onda je došla 1991. godina. Zemlja se tresla. Počelo je pucanje i njen raspad. Bili smo pozvani na BRAMS. Mnogi su nam govorili da ne idemo, da je opasno, da možemo biti uhapšeni i ko zna šta sve. Ipak, odlučili smo otići.

Igraćemo „Hamleta“ Williama Shakespearea. Bio je to kombinovani ansambl: četiri profesionalna glumca iz Narodnog pozorišta i Pozorišta lutaka iz Mostara i omladinski ansambl eMTeeM-a. Igrali smo u holu Pozorišta „Duško Radović“ u Beogradu.

Čitavo vrijeme nosili smo u sebi priče i upozorenja s kojima smo ispraćeni iz Mostara. Ali, kada smo stigli u Beograd, osjećali smo se kao i svih prethodnih godina. Odlična izvedba, sjajan prijem i potvrda da je BRAMS i dalje ono što je oduvijek bio.

Igrati na BRAMS-u značilo je biti dio jednog posebnog teatarskog prostora. Bio je to festival koji je predstavljao mjeru vrijednosti neprofesionalnog, alternativnog teatarskog stvaranja u Jugoslaviji. Nastup na njemu značio je potvrdu da možete stati na bilo koju svjetsku teatarsku scenu.

Igranje „Hamleta“ na tom posljednjem predratnom BRAMS-u zaokružilo je jednu veliku epohu učešća mostarskog ansambla na ovom festivalu, epohu koja je počela još sedamdesetih godina i „Šumskim carem“ i stigla do Shakespeareove tragedije 1991. godine.

Danas, kada je gotovo sva dokumentacija o našim festivalskim nastupima nestala u ratnom uništenju, ostaju sjećanja, poneki sačuvani dokumenti, imena i naslovi predstava. Zato je ovo prisjećanje i pokušaj da sačuvamo trag o ljudima koji su stvarali, igrali, pjevali, komponovali, režirali i vjerovali u jedan drugačiji teatar.

BRAMS nam je dao samopouzdanje i vratio vjeru u ono što radimo. Dao nam je snagu da istrajemo u građenju vlastite poetike, bez osvrtanja na male lokalne zajedljive komentare koji ništa nisu razumijevali.

Možda je upravo to najveća vrijednost našeg učešća na BRAMS-u. Nismo tamo išli da bismo postali neko drugi. Išli smo da bismo provjerili ono što jesmo i da bismo imali hrabrosti postati ono što možemo biti.

 

---

 

DOKUMENTARNI PREGLED PREDSTAVA I ANSAMBALA

„ŠUMSKI CAR“ – 1983.

Režija: Sead Đulić

Muzika: Slavica Đulić

Songove izvodi: Ansambl „Crveni makovi“

Igraju: Nebojša Kundačina, Denis Pudar, Dražan Rosić, Zoran Mateljak, Sretenka Simović, Silvio Vlašić, Haris Rešić, Duško Matković, Irena Jurić, Slaviša Bukvić, Dragan Kuzman, Sanja Čuljak, Svjetlana Hrkač, Edita Hasanagić, Ljiljana Primorac, Ela Marić, Snježana Martinović, Armin Hadžimusić, Vladimir Ilić, Robert Pehar, Damir Pudar, Zorica Ivanišević i Ivan Raguž.

„MI ZNAMO ŠTA SMO, ALI NE ZNAMO ŠTA MOŽEMO BITI“ – 1986.

Po tekstovima Williama Shakespearea

Režija: Sead Đulić

Igraju: Snježana Martinović, Edita Hasanagić, Ljiljana Primorac, Vladimir Ilić, Denis Pudar i Belma Lizde.

„PROMETEJ“ – 1987.

Prema Eshilu

Režija: Sead Đulić

Asistent: Vladimir Ilić

Izbor muzike: Asim Manjgo

Muzika za songove: Slavica Đulić

Tehničko vodstvo: Armin Hadžimusić

Igraju: Vladimir Ilić, Vesna Ćuk, Ana Ćuk, Sretenka Simović, Robert Pehar, Armin Hadžimusić, Tanja Miletić, Slaviša Bukvić, Ljiljana Primorac, Vedrana Mekić, Ivana Zrimšek, Maja Memić, Sena Zvonić, Stela Pezo, Galina Kaličin, Ivana Ilić, Vanja Đurasović, Larisa Dizdar, Maja Batlak, Tea Alagić, Zvjezdana Đulić, Jelena Milušić, Nebojša Gordić, Venislav Džidić, Dino Elezović, Dario Rajković, Sedin Selimotić, Snježana Bošnjak, Nerman Idrizović, Predrag Stajić, Damir Miličević, Goran Simeonović, Adisa Idriz, Elma Cokoja, Ljiljana Farac, Romela Primorac, Adna Kurtović, Sanda Rebac, Slađana Lučić, Sabina Pajić, Dražan Rosić, Belma Lizde, Snježana Šorak, Ljiljana Primorac, Igor Zvonić i Damir Pudar.

„GALEB“ – 1989.

Prema A. P. Čehovu

Režija: Sead Đulić

Dramaturg: Boris Bošković

Muzika: Slavica Đulić

Kostim: Inga Dragoje-Mikulić

Slikarski radovi: Danilo Pravica

Svjetlo: Dražan Rosić

Ton-majstor: Asim Manjgo

Igraju: Belma Lizde, Igor Zvonić, Snježana Bošnjak, Denis Pudar, Tanja Andonovska, Armin Hadžimusić, Adna Kurtović, Ljiljana Farac, Slaviša Bukvić, Silvio Vlašić, Robert Pehar i Vladimir Ilić.

 „HAMLET“ – 1991.

William Shakespeare

Režija i likovna rješenja: Sead Đulić

Dramaturzi: Ljubica Ostojić i Boris Bošković

Mačevanje i scenski pokret: Zlatko Mikulić

Saradnik za lutkarstvo: Ulfeta Skikić

Ton: Kamenko Bošnjak

Svjetlo: Adnan Ljubović

Plakat: Maja Stanić

 Igraju: Igor Zvonić, Denis Pudar, Tatjana Feher, Velimir Njirić, Vladimir Ilić, Armin Hadžimusić, Slaviša Bukvić, Edita Hasanagić, Robert Pehar, Damir Pudar, Stjepan Marković, Belma Lizde, Boris Bošković i Sead Đulić.

 KAMERNI ANSAMBL „CRVENI MAKOVI“

Koncertni nastup u pratećem programu BRAMS-a 1983. godine.

Članice Ansambla: Slavica Đulić, Branka Blažević, Irena Jurić, Snježana Dubljević, Aida Šabanović, Miljana Mandžo, Sonja Mustapić, Ina Milavić, Elvedina Omerika, Silvana Vučić, Jasna Pavlović, Željka Zovko, Vesna Zovko, Sanja Čuljak, Aida Ćemalović, Vesna Arapović, Aida Ševa, Ljiljana Primorac, Hanadija Duranović, Ivanka Jukić, Irma Šišić,


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kada imam sudi, a tužilac klimne glavom: Bugojanski poučak o društvu u kojem živimo

ZAVNOBiH ZA VJEČNOST

ISTINA NEMA ROK TRAJANJA: 32 godine šutnje o operaciji „Jesen 94“