KOMADIĆ SLOBODE U MOM NOVČANIKU
KOMADIĆ SLOBODE U MOM NOVČANIKU
Mojoj Zvjezdani, za 49. rođendan.
Ova fotografija nastala je krajem decembra 1977. godine. Ti si bila tek stigla na ovaj svijet, a ja sam već znao da se dogodilo nešto što će zauvijek promijeniti moj život.
Danas ti poklanjam jednu uspomenu koju sam dugo nosio u sebi. Da znaš
koliko si mi značila. Koliko mi značiš. I koliko sam sretan što sam dočekao
sve ove naše godine.
S ljubavlju,
Tata.
Na današnji dan, prije 49 godina, dobio sam u Kruševcu najradosniji telegram.
Pisalo je: Rodila se Zvjezdana.
Ostalo u tom trenutku nije bilo važno.
U Kruševcu sam bio devetnaesti dan. Došao sam na odsluženje redovnog vojnog roka u JNA. Još nisam bio položio zakletvu, što je značilo da nisam mogao izlaziti iz kasarne.
Sretan, presretan, sa nekoliko novih vojničkih prijatelja sjedio sam u vojničkoj kantini. Častio sam. Bio sam uzbuđen, oči su mi bile pune suza. Stigla mi je vijest da
sam postao otac. Rodila se moja kćerka!
Nakon druge ili treće pive, jedan kolega iz Crne Gore upita me:
„Druže, a kako si sinu dao ime?“
Zbunjen i začuđen odgovorih:
„Nisam dobio sina, nego kćer.“
On spusti pivsku bocu, pogleda me začuđeno i upita:
„A jado, šta onda slavimo?“
Dugo, dugo sam ga gledao. Ustao sam, platio i otišao u spavaonicu.
Cijelu noć razmišljao sam o toj rečenici, o tom pitanju, ali i o mojoj dragoj Slavici i radosti koja je tog 15. novembra 1977. godine kročila u moj život i oplemenila ga.
Nisam tada znao da ću mnogo godina kasnije, u jednom drugom vremenu, zbog te iste kćerke pronaći snagu da izdržim ono što mi se činilo neizdržljivim.
Novembar je 1993. godine. Mostar.
Rat nas je razdvojio. Bio sam daleko od svoje porodice. Nisam znao kada ću ih ponovo vidjeti, kada ću ih zagrliti, niti hoću li uopće dočekati taj dan. Živio sam u vremenu u kojem je svaki novi dan bio neizvjesnost, a nada nešto što se moralo čuvati.
Jednog dana vjetar je donio dvolisnicu novina i spustio je preda me.
Bila je to Sloboda. Znao sam. Samo je Sloboda tada objavljivala rubriku „Iz matičnog ureda“.
Uzeo sam novine i počeo listati. Pronašao sam rubriku.
„Umrli“ – pa niz imena.
„Vjenčani“ – pa imena parova.
„Dobili sina“ – imena roditelja.
A onda: „Dobili kćer“.
Tu sam ugledao ime svoje supruge i svoje ime.
Skamenio sam se.
Bila je to vijest o rođenju naše kćerke. Vijest koju sam nekada, šesnaest godina ranije, primio u Kruševcu, sada sam, usred ratnog Mostara, pronašao na stranicama
novina koje mi je donio vjetar.
Otkinuo sam rukom taj komadić novina i stavio ga u novčanik.
I danas je takav. Čuvam ga kao najsvetiju amajliju.
Možda će nekome biti teško razumjeti zašto jedan mali komad novinskog papira može imati toliku vrijednost. Ali meni je taj komadić Slobode bio mnogo više od
novinskog zapisa. Bio je potvrda da život traje. Da moja porodica postoji. Da negdje postoji moja kćerka. Da postoji razlog zbog kojeg moram izdržati.
Osjećam da je taj neobični, iznenadni znak koji mi je donio vjetar bio presudan.
Vratio mi je snagu i vjeru u sebe. Kao da mi je neko, bez ijedne izgovorene riječi, poručio da moram izdržati. Da ću ih ponovo zagrliti.
Od tog trenutka znao sam da ću izdržati.
I izdržao sam.
Danas moja Zvjezdana ima 49 godina. Živi u Beču. Arhitektica je. Ima dvojicu sjajnih sinova, studenata, koji su i sami postali moja radost, ponos i snaga.
Kada pogledam njih troje, pomislim na taj novembarski dan u Mostaru. Na dvolisnicu Slobode. Na nekoliko redaka u rubrici „Iz matičnog ureda“. Na komadić papira koji sam otkinuo rukom i stavio u novčanik.
Koliko je života stalo u taj mali komad novina!
U njemu je bila moja kćerka. Bila je Slavica. Bila je moja porodica. Bila je moja budućnost. Bila je nada da ću preživjeti i ponovo ih zagrliti.
Taj papir i danas nosim sa sobom. Ne znam koliko je puta mijenjao novčanik, koliko je puta bio vađen i ponovo vraćan na svoje mjesto. Znam samo da nikada nije izgubio
ono značenje koje je imao onog dana kada sam ga pronašao.
Danas, na njen 49. rođendan, vraćam se i u Kruševac. U onu vojničku kantinu, među mlade vojnike, u onu radost i suze. I sjetim se onog kolege iz Crne Gore koji me je pitao šta slavimo ako nisam dobio sina.
Volio bih da danas može vidjeti šta smo sve imali razloga slaviti.
Slavili smo Zvjezdanu.
Slavili smo život koji je tog 15. novembra 1977. godine počeo i koji se nastavio kroz sve naše radosti, strahove, rastanke i ponovne susrete.
Sretan ti rođendan, kćeri moja!
Možda ti nikada nisam ispričao koliko mi je značilo tvoje ime na onom komadiću Slobode. Možda nisi ni slutila da si mi, a da to nisi mogla znati, pomogla da preživim
jedno od najtežih vremena u svom životu.
Danas si daleko, u Beču, ali više nema vjetra koji mora donositi vijesti o tebi. Mogu te nazvati. Mogu čuti tvoj glas. Mogu vidjeti tvoje sinove.
I mogu te zagrliti.
Tata.

Primjedbe
Objavi komentar