IZMEĐU HISTORIJSKOG NASLIJEĐA I MODERNE EMANCIPACIJE: DUBINSKA ANALIZA BOŠNJAČKO-BOSANSKE IDENTITETSKE I POLITIČKE KRIZE
Rasprava o identitetu naroda
koji se posljednjih tridesetak godina većinski izjašnjava kao Bošnjaci rijetko
ostaje na razini hladne sociološke analize. Ona je duboko lična, opterećena
historijskim traumama i ključna za razumijevanje savremene Bosne i Hercegovine,
ali i stabilnosti cijele regije. Dok su se evropske nacije oblikovale tokom 18.
i 19. stoljeća kroz građanske revolucije, rušenje feudalizma i sekularizaciju,
južnoslavenski muslimani prolazili su kroz specifičan, zakašnjeli i često
isprekidani put nacionalne emancipacije. Ono što se u Evropi dešavalo nakon
Francuske revolucije, ovom narodu počelo se dešavati tek devedesetih godina
prošlog stoljeća, u najtežim mogućim historijskim okolnostima.
Odozgo nametnuto ime i identitetski labirint
Kada je ime Bošnjak vraćeno
1993. godine na Drugom bošnjačkom saboru, taj čin se dogodio u jeku rata.
Organiziran od strane političkih i vjerskih struktura, ponio je obilježje
odluke donesene "odozgo prema dolje". Iako je za mnoge predstavljao
povratak historijskim korijenima (od srednjovjekovnih Bošnjana do osmanskog
perioda), kod znatnog dijela naroda ostavio je dojam političkog diktata i
isključivosti.
Zbog tog nedostatka organskog,
građanskog sazrijevanja, danas svjedočimo dubokom rascjepu unutar istog
korpusa. Dio građana se izjašnjava kao Bošnjaci, drugi iz tradicijske inercije
ostaju Muslimani, treći bježe u regionalne i građanske odrednice (Bosanci,
Hercegovci), dok se jedan dio kroz ironična i ekstremna izjašnjavanja na
popisima stanovništva buni protiv birokratskih i nacionalističkih okvira.
Ovakva konfuzija direktno slabi unutrašnju koheziju i daje argumente onima koji
ovaj narod nastoje svesti isključivo na vjersku skupinu ili ga etiketirati kao
"Turke".
Paradoks većine: Demografska snaga i politička inferiornost
Ova identitetska nesigurnost
nije samo unutrašnje pitanje jedne etničke grupe; ona je temeljni generator
nestabilnosti cijele Bosne i Hercegovine. Kao najbrojniji narod u državi,
Bošnjaci snose najveću odgovornost za njenu funkcionalnost. Međutim, zbog
neriješenih unutrašnjih dilema i odsustva jasne, samouvjerene nacionalne i
državotvorne strategije, najbrojniji narod se često ponaša i osjeća kao da je u
manjinskom, defanzivnom i inferiornom položaju u odnosu na druga dva
malobrojnija naroda koji imaju snažnije definirane nacionalne identitete i
matice u susjedstvu.
Ta asimetrija stvara začarani
krug frustracija. Umjesto da djeluje kao stabilizirajući faktor koji samouvjereno
gradi modernu i privlačnu državu za sve njene građane, bošnjački korpus često
reagira iz straha i osjećaja ugroženosti, što dodatno paralizira političke
procese u zemlji.
Prenošenje podjela na sunarodnike u regiji
Kriza u matici ne zaustavlja se
na granicama Bosne i Hercegovine. Ona se direktno prelijeva na dijelove
nacionalnog korpusa koji žive u susjednim zemljama – u Sandžaku (Srbiji), Crnoj
Gori, Hrvatskoj – kao i na široku dijasporu. Umjesto da tim zajednicama pruži
jasan kulturni, jezički i civilizacijski oslonac, matica im izvozi vlastite
dileme i podjele.
Zbunjenost oko vlastitog imena
i identiteta čini sunarodnike u regiji ranjivima. Lokalni politički akteri i
režimi u susjednim državama vješto koriste tu prenesenu podijeljenost kako bi
ih rascjepkali, oslabili i dodatno marginalizirali, ostavljajući ih bez snažnog
i jedinstvenog glasa u borbi za vlastita prava.
Klerikalizacija politike, monopol nad patriotizmom i geopolitička
cijena
Jedan od najvećih apsurda
savremenog bošnjačkog društva leži u sudaru njegovog realnog političkog
pluralizma i nametnutog političkog monopola. Unutar ovog korpusa odvija se
najživlji i najpluralniji politički život u BiH – postoje različite ideologije,
snažna opozicija, kritički mediji i civilno društvo. U svakoj zreloj
demokratiji to bi bila najveća snaga. Međutim, decenijama se nameće narativ da
je samo jedna stranka (SDA) ekskluzivni zastupnik i zaštitnik Bošnjaka, čime se
svaka druga politička opcija – od ljevice do liberala i centra – automatski
etiketira kao nacionalna izdaja.
Ovakav politički monopol ima
snažnu, nekad otvorenu, a nekad prikrivenu podršku Islamske zajednice, koja u
današnjem društvu raspolaže ogromnim društvenim i političkim uticajem. Kroz
spregu stranke i vjerske institucije, identitet se sužava na konfesionalne
okvire, dok se sekularni i građanski elementi potiskuju na marginu. Upravo ta
vrsta monopola tjera mnoge slobodnomisleće ljude da odbace ime Bošnjak i sklone
se u kategoriju "Bosanaca" ili "Ostalih", ne zato što se
stide svog porijekla, već zato što odbijaju političku tapiju nad vlastitim
identitetom.
Istovremeno, ovakva sprega
politike i religije, praćena podaničkim odnosom dijela elita prema vanjskim
centrima poput Republike Turske, proizvodi teške geopolitičke posljedice.
Umjesto da se na međunarodnoj sceni profilira kao autentičan, proevropski i
sekularan politički faktor, ovakav pristup direktno hrani predrasude i strahove
na Zapadu, dajući argumente onima koji Bosnu i Hercegovinu žele prikazati kao
nestabilan prostor podložan radikalizmu i stranim uticajima.
Put ka zreloj emancipaciji
Iako su postojeće političke i
institucionalne strukture duboko okoštale, ohrabruje činjenica da se u javnom
prostoru o ovim problemima govori sve otvorenije i kritičnije. Kapacitet za
promjenu se stvara upravo kroz razbijanje tabua. Izlazak iz ovog identitetskog
i političkog labirinta zahtijeva hrabar zaokret u nekoliko ključnih pravaca:
1.
Razbijanje monopola nad
identitetom: Ime Bošnjak mora biti oslobođeno stranačkog i
institucionalnog vlasništva. Biti Bošnjak mora značiti pravo na puni politički
i svjetonazorski pluralizam – jednako pravo za vjernika i ateistu, za
konzervativca i socijaldemokratu.
2.
Jasno razdvajanje vjere i države: Sekularnost
nije prijetnja vjeri, već garant slobode za sve. Potrebno je snažno afirmirati
kulturu, nauku, književnost i građanske vrijednosti kao ravnopravne stubove
identiteta.
3.
Izgradnja samopouzdane
državotvorne svijesti: Kao najbrojniji narod, Bošnjaci moraju prerasti
psihologiju žrtve i preuzeti odgovornost lidera koji nudi viziju moderne,
evropske i stabilne države u kojoj se svi njeni građani osjećaju sigurno.
4.
Okretanje vlastitim snagama: Umjesto
traženja vanjskih tutora i mentora, fokus mora biti na jačanju vlastitih
institucija, obrazovanja i regionalne saradnje s dijasporom na kulturnim i
prosvjetnim osnovama.
Zakašnjela nacionalna
emancipacija ne može se završiti preko noći, ali njeno uspješno okončanje
presudno je ne samo za budućnost Bošnjaka, već i za opstanak i evropsku
perspektivu cijele Bosne i Hercegovine.

Primjedbe
Objavi komentar