IZMEĐU HISTORIJSKOG NASLIJEĐA I MODERNE EMANCIPACIJE: DUBINSKA ANALIZA BOŠNJAČKO-BOSANSKE IDENTITETSKE I POLITIČKE KRIZE


IZMEĐU HISTORIJSKOG NASLIJEĐA I MODERNE EMANCIPACIJE: DUBINSKA ANALIZA BOŠNJAČKO-BOSANSKE IDENTITETSKE I POLITIČKE KRIZE

​Rasprava o identitetu naroda koji se posljednjih tridesetak godina većinski izjašnjava kao Bošnjaci rijetko ostaje na razini hladne sociološke analize. Ona je duboko lična, opterećena historijskim traumama i ključna za razumijevanje savremene Bosne i Hercegovine, ali i stabilnosti cijele regije. Dok su se evropske nacije oblikovale tokom 18. i 19. stoljeća kroz građanske revolucije, rušenje feudalizma i sekularizaciju, južnoslavenski muslimani prolazili su kroz specifičan, zakašnjeli i često isprekidani put nacionalne emancipacije. Ono što se u Evropi dešavalo nakon Francuske revolucije, ovom narodu počelo se dešavati tek devedesetih godina prošlog stoljeća, u najtežim mogućim historijskim okolnostima.

​Odozgo nametnuto ime i identitetski labirint

​Kada je ime Bošnjak vraćeno 1993. godine na Drugom bošnjačkom saboru, taj čin se dogodio u jeku rata. Organiziran od strane političkih i vjerskih struktura, ponio je obilježje odluke donesene "odozgo prema dolje". Iako je za mnoge predstavljao povratak historijskim korijenima (od srednjovjekovnih Bošnjana do osmanskog perioda), kod znatnog dijela naroda ostavio je dojam političkog diktata i isključivosti.

​Zbog tog nedostatka organskog, građanskog sazrijevanja, danas svjedočimo dubokom rascjepu unutar istog korpusa. Dio građana se izjašnjava kao Bošnjaci, drugi iz tradicijske inercije ostaju Muslimani, treći bježe u regionalne i građanske odrednice (Bosanci, Hercegovci), dok se jedan dio kroz ironična i ekstremna izjašnjavanja na popisima stanovništva buni protiv birokratskih i nacionalističkih okvira. Ovakva konfuzija direktno slabi unutrašnju koheziju i daje argumente onima koji ovaj narod nastoje svesti isključivo na vjersku skupinu ili ga etiketirati kao "Turke".

​Paradoks većine: Demografska snaga i politička inferiornost

​Ova identitetska nesigurnost nije samo unutrašnje pitanje jedne etničke grupe; ona je temeljni generator nestabilnosti cijele Bosne i Hercegovine. Kao najbrojniji narod u državi, Bošnjaci snose najveću odgovornost za njenu funkcionalnost. Međutim, zbog neriješenih unutrašnjih dilema i odsustva jasne, samouvjerene nacionalne i državotvorne strategije, najbrojniji narod se često ponaša i osjeća kao da je u manjinskom, defanzivnom i inferiornom položaju u odnosu na druga dva malobrojnija naroda koji imaju snažnije definirane nacionalne identitete i matice u susjedstvu.

​Ta asimetrija stvara začarani krug frustracija. Umjesto da djeluje kao stabilizirajući faktor koji samouvjereno gradi modernu i privlačnu državu za sve njene građane, bošnjački korpus često reagira iz straha i osjećaja ugroženosti, što dodatno paralizira političke procese u zemlji.

​Prenošenje podjela na sunarodnike u regiji

​Kriza u matici ne zaustavlja se na granicama Bosne i Hercegovine. Ona se direktno prelijeva na dijelove nacionalnog korpusa koji žive u susjednim zemljama – u Sandžaku (Srbiji), Crnoj Gori, Hrvatskoj – kao i na široku dijasporu. Umjesto da tim zajednicama pruži jasan kulturni, jezički i civilizacijski oslonac, matica im izvozi vlastite dileme i podjele.

​Zbunjenost oko vlastitog imena i identiteta čini sunarodnike u regiji ranjivima. Lokalni politički akteri i režimi u susjednim državama vješto koriste tu prenesenu podijeljenost kako bi ih rascjepkali, oslabili i dodatno marginalizirali, ostavljajući ih bez snažnog i jedinstvenog glasa u borbi za vlastita prava.

​Klerikalizacija politike, monopol nad patriotizmom i geopolitička cijena

​Jedan od najvećih apsurda savremenog bošnjačkog društva leži u sudaru njegovog realnog političkog pluralizma i nametnutog političkog monopola. Unutar ovog korpusa odvija se najživlji i najpluralniji politički život u BiH – postoje različite ideologije, snažna opozicija, kritički mediji i civilno društvo. U svakoj zreloj demokratiji to bi bila najveća snaga. Međutim, decenijama se nameće narativ da je samo jedna stranka (SDA) ekskluzivni zastupnik i zaštitnik Bošnjaka, čime se svaka druga politička opcija – od ljevice do liberala i centra – automatski etiketira kao nacionalna izdaja.

​Ovakav politički monopol ima snažnu, nekad otvorenu, a nekad prikrivenu podršku Islamske zajednice, koja u današnjem društvu raspolaže ogromnim društvenim i političkim uticajem. Kroz spregu stranke i vjerske institucije, identitet se sužava na konfesionalne okvire, dok se sekularni i građanski elementi potiskuju na marginu. Upravo ta vrsta monopola tjera mnoge slobodnomisleće ljude da odbace ime Bošnjak i sklone se u kategoriju "Bosanaca" ili "Ostalih", ne zato što se stide svog porijekla, već zato što odbijaju političku tapiju nad vlastitim identitetom.

​Istovremeno, ovakva sprega politike i religije, praćena podaničkim odnosom dijela elita prema vanjskim centrima poput Republike Turske, proizvodi teške geopolitičke posljedice. Umjesto da se na međunarodnoj sceni profilira kao autentičan, proevropski i sekularan politički faktor, ovakav pristup direktno hrani predrasude i strahove na Zapadu, dajući argumente onima koji Bosnu i Hercegovinu žele prikazati kao nestabilan prostor podložan radikalizmu i stranim uticajima.

​Put ka zreloj emancipaciji

​Iako su postojeće političke i institucionalne strukture duboko okoštale, ohrabruje činjenica da se u javnom prostoru o ovim problemima govori sve otvorenije i kritičnije. Kapacitet za promjenu se stvara upravo kroz razbijanje tabua. Izlazak iz ovog identitetskog i političkog labirinta zahtijeva hrabar zaokret u nekoliko ključnih pravaca:

1.    ​Razbijanje monopola nad identitetom: Ime Bošnjak mora biti oslobođeno stranačkog i institucionalnog vlasništva. Biti Bošnjak mora značiti pravo na puni politički i svjetonazorski pluralizam – jednako pravo za vjernika i ateistu, za konzervativca i socijaldemokratu.

2.    ​Jasno razdvajanje vjere i države: Sekularnost nije prijetnja vjeri, već garant slobode za sve. Potrebno je snažno afirmirati kulturu, nauku, književnost i građanske vrijednosti kao ravnopravne stubove identiteta.

3.    ​Izgradnja samopouzdane državotvorne svijesti: Kao najbrojniji narod, Bošnjaci moraju prerasti psihologiju žrtve i preuzeti odgovornost lidera koji nudi viziju moderne, evropske i stabilne države u kojoj se svi njeni građani osjećaju sigurno.

4.    ​Okretanje vlastitim snagama: Umjesto traženja vanjskih tutora i mentora, fokus mora biti na jačanju vlastitih institucija, obrazovanja i regionalne saradnje s dijasporom na kulturnim i prosvjetnim osnovama.

​Zakašnjela nacionalna emancipacija ne može se završiti preko noći, ali njeno uspješno okončanje presudno je ne samo za budućnost Bošnjaka, već i za opstanak i evropsku perspektivu cijele Bosne i Hercegovine.

 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kada imam sudi, a tužilac klimne glavom: Bugojanski poučak o društvu u kojem živimo

ZAVNOBiH ZA VJEČNOST

SVIJET JE IZGUBIO SVOJE LIJEPO LJUDSKO LICE