Kritičari iz tople sobe: Kako je foteljaški antifašizam zamijenio teren

Kritičari iz tople sobe: Kako je foteljaški antifašizam zamijenio teren

Pošalješ pozivnicu. Ne bilo kome, nego dugogodišnjem „facebook antifašistu“, čovjeku koji revnosno kritikuje sve i svašta, dežurnom moralnom svjetioniku našeg javnog prostora. Pozivnica je za koncert partizanskih pjesama „No pasaran – Pjesmom protiv mraka“, događaj kojim obilježavamo devedeset godina od odlaska najveće grupe jugoslovenskih dobrovoljaca u Španiju – ljude koji su među prvima u Evropi goloruki stali pred čizmu fašizma.

A šta dobiješ zauzvrat? Odgovor koji je udžbenički primjer našeg društvenog sunovrata:

„Imate vi puno važnijih stvari od ovih protokolarnih ceremonija koje ne prave razliku između iskrenih antifašista/partizana i fašista/četnika pa do aktuelne situacije u državi.“

Ovaj citat nije samo običan, hladan odbijanac. On je rentgenski snimak jedne pojave – one koja je odavno prerasla usamljen primjer i postala dominantni model ponašanja naših „prikrivenih karijerista“.

Relativizacija kao umjetnost alibija

Pogledajmo samo tu bravuru: koncert posvećen interbrigadistima u Španiji za njega je „protokolarna ceremonija koja ne pravi razliku između iskrenih antifašista/partizana i fašista/četnika“.

Kakav opasan, podmukao revizionistički manevar! Kada se neko ne usuđuje direktno pljunuti na tekovine antifašizma jer bi ga to koštalo „ugleda“ u određenim krugovima, on onda udara na sjećanje na taj antifašizam. On izmišlja lažnu ekvidistancu, gura heroje iz 1936. godine u isti koš sa onima protiv kojih su se borili, i sve to pakuje u oblandu „brige za aktuelnu situaciju“.

Zašto mu smeta Španija? Zato što ga podsjeća na njegovu sopstvenu političku i ljudsku prazninu. U njegovom izopačenom moralnom kompasu, sjećanje na ljude koji su ginuli za slobodu tuđe zemlje je „skretanje pažnje“, dok je pisanje ciničnih statusa iz udobnosti vlastite fotelje vrhunski revolucionarni čin.

„Ima važnijih stvari“: Pjesma sirena vječnih karijerista

Svaki put kada u ovom društvu neko pokuša da uradi nešto konkretno – da organizuje tribinu, pokrene kulturni događaj, okupi ljude oko ideje otpora mraku – javi se dežurni ekspert sa svojim mantrama: „A šta je sa ekonomijom? A šta je sa aktuelnom situacijom? Ljudi jedu iz kontejnera, a vi pjevate!“

To je licemjerje najvišeg reda. Ljudi poput njega zapravo žive od te „aktuelne situacije“. Dok god traje kriza, dok god se može mlatiti prazna slama i glumiti intelektualna superiornost preko Fejsbuka, oni su na svome. Za njih je svaka stvarna akcija prijetnja. Jer akcija ogoljava njihovu pasivnost.

Dok oni čekaju da se država sama od sebe popravi (ili, budimo iskreni, dok čekaju da im se ušićari neka funkcija, grant ili pozicija koja će im se isplatiti), drugi ljudi pokušavaju da drže plamen živim. Ali, lakše je soliti pamet s visine nego podići stolicu, zakupiti prostor ili, ne daj Bože, stati pred publiku.

Revolucionari sa sedmog sprata (i bez dana terena)

Ovdje dolazimo do srži problema: naš javni prostor je zagušen „kritičarima iz tople sobe“.

To su likovi koji griju stolicu ispred ekrana, sa šoljom kafe u ruci i savršenim wi-fi signalom, spremni da seciraju svaki tuđi napor. Oni nemaju ime ni djelo na terenu, ali imaju dijagnozu za sve. Njih nema na ulici, nema ih na promocijama, nema ih na koncertima, nema ih tamo gdje se znoji, gradi i lomi. Oni su tu samo kada treba dijeliti lekcije.

Antifašizam im služi kao modni detalj, kao dekorativni broš koji prikače na rever svog lažnog liberalizma kada žele da zvuče uzvišeno, ali čim taj antifašizam treba da siđe sa ekrana u realni život – u pjesmu, u sjećanje, u akciju – oni se povlače u svoje tople sobe i zveckaju tastaturom.

No pasaran za foteljaše

Koncert partizanskih pjesama i podsjećanje na jugoslovenske dobrovoljce u Španiji nisu nikakva „prazna protokolarna ceremonija“. Oni su civilizacijski čin. Oni su poruka da se protiv mraka ne bori kuknjavom iz toplih soba, već solidarnošću, kulturom i odbijanjem da se zaboravi.

A dežurnim tastatura-ratnicima i karijeristima u odijelima moralnih vertikala valja ponoviti ono što su španski borci rekli prije devedeset godina, a što i danas zvoni jednako glasno:

No pasaran! Vaša foteljaška jalovost, cinično cjepidlačenje i skrivanje iza „važnijih stvari“ više nikoga ne zavaravaju. Pjesmom protiv mraka – pa kome opanci, kome tastatura.