RETORIKA S BIRALIŠTA: KAKO JE ANTIFAŠIZAM POSTAO PSOVKA, A BIVŠI KOMESARI ZAŠTITNICI NACIJE

RETORIKA S BIRALIŠTA: KAKO JE ANTIFAŠIZAM POSTAO PSOVKA, A BIVŠI KOMESARI ZAŠTITNICI NACIJE

Jutro na biralištu trebalo bi biti trenutak u kojem građanin ostvaruje svoje ustavno pravo i promišlja o budućnosti zajednice. Međutim, prolazeći pored dvojice mlađih ljudi neposredno nakon glasanja, iza svojih leđa čuo sam rečenicu koja u jednoj psovci sažima svu dubinu političke nepismenosti i historijskog revizionizma na našim prostorima:

„Vala mi je pun k...c ovih komunjara.“

Izjava je bila upućena meni — ne zato što me ti mladi ljudi poznaju, niti zato što znaju moje ekonomske ili političke stavove, već zato što sam deklarisani ljevičar i antifašista. U njihovom svjetonazoru, oblikovanom višedecenijskom etnonacionalnom propagandnom mašinerijom, svaka ideja socijalne pravde, građanske jednakosti i antifašizma automatski se prevodi u stigmatizirani pojam „komunjare“.

Ovaj usputni ulični komentar nije tek nepristojnost prolaznika. On je dijagnoza dubokog poremećaja u našem javnom prostoru.

Generacijska amnezija i inverzija činjenica

Kada mlađe generacije antifašizam i ljevicu doživljavaju kao prijetnju ili psovku, to je direktan rezultat uspješnog inženjerstva zaborava. Za njih antifašizam nije civilizacijska tekovina na kojoj počiva moderna Evropa, niti borba protiv tiranije i ugnjetavanja; za njih je to etiketirani „neprijatelj nacije“.

Međutim, u tom jeftinom etiketiranju skriva se najteži historijski paradoks našeg društva: nacionalne stranke, koje se danas predstavljaju kao jedini zaštitnici etničkih kolektiva, pretežno su stvorili i utemeljili upravo ugledni funkcioneri bivšeg komunističkog sistema.

Kada se početkom 1990-ih urušavao raniji poredak, ključni ljudi u osnivačkom ustroju nacionalnih pokreta i stranaka nisu došli niotkuda. Bili su to visoki partijski komesari, direktori društvenih preduzeća i prekaljeni operativci koji su preko noći crvene knjižice zamijenili nacionalnim barjacima. Umjesto demontaže starog sistema, dogodila se samo redistribucija moći — partijska elita postala je nacionalna elita, a društveno vlasništvo pretvoreno je u privatne feude.

Proizvodnja bauk-priča i privatizacija obavještajnih struktura

Druga omiljena etiketa koja se već trideset i šest godina sistematski lijepi svakome ko misli drugačije jeste ona o „KOS-ovcima“, „udbašima“ i unutrašnjim neprijateljima.

Riječ je o klasičnoj obavještajno-propagandnoj inverziji. Već skoro četiri decenije poluge moći, obavještajne aparate i resurse duboke države kontrolišu upravo oni koji druge optužuju za te strukture. Proizvodnja stalnog straha od „tajnih službi starog režima“ služi kao provjereni mehanizam za skretanje pažnje sa sistemske korupcije, nepotizma i opšteg propadanja društva.

Ako svakog neistomišljenika, novinara ili aktivistu proglasite agentom mračnih struktura ili „komunjarom“, ukidate potrebu za argumentovanom raspravom. Na taj način politika prestaje biti sučeljavanje ideja o boljoj budućnosti i postaje trajno vanredno stanje u kojem se glasa iz straha, a ne iz uvjerenja.

Vizija izlaza: Od podanika ka slobodnom građaninu

Zašto je antifašizam i dalje glavna meta nacionalističkih narativa? Zato što je antifašizam, u svojoj suštini, jedina ideja na ovim prostorima koja direktno ruši koncept etničkog tora. On podsjeća da čovjek nije samo pripadnik stada, već slobodna jedinka sa svojim pravima, dostojanstvom i odgovornošću.

Izlaz iz ove višedecenijske agonije ne leži u pristajanju na nametnute etikete, niti u povlačenju pred glasnim neznanjem. Izlaz zahtijeva jasnu i nepokolebljivu viziju:

1.    Obrazovna i kulturna emancipacija: Moramo obnavljati pamćenje o historijskim činjenicama. Mladim ljudima valja neumorno objašnjavati da antifašizam nije vlasništvo nijedne partije, već univerzalni civilizacijski temelj bez kojeg nema slobodnog društva.

2.    Promjena političke paradigme: Vrijeme je da se sa etničkih prebrojavanja i strašenja prošlošću pređe na pitanja koja stvarno određuju život — radnička i ljudska prava, zdravstvo, obrazovanje i pravednu raspodjelu društvenog bogatstva.

3.    Izgradnja građanske hrabrosti: Odgovor na psovku s birališta ne smije biti muk. Svaki slobodan čovjek ima dužnost da u javnom prostoru jasno artikuliše alternative i razobličava lažne zaštitnike naroda.

Ovo jutro na biralištu pokazalo nam je dokle nas je dovela decenijska dominacija straha i manipulacije. Ali reći "ne" takvom stanju stvar je ličnog integriteta i civilizacijske dužnosti. Budućnost ove zemlje neće izgraditi oni koji slijepo ponavljaju izmanipulisane parole, već oni koji imaju hrabrosti da razmišljaju vlastitom glavom i da se bez stida bore za pravednije i humanije društvo.