ETIKA SLOBODE
ETIKA SLOBODE
Pokušaj jednog odgovora
Ne znam postoji li definicija slobode oko koje bismo se svi mogli složiti.
Možda i ne treba da postoji.
Jer sloboda nije matematička formula. Nije riječ koju jednom objasnimo i onda je zauvijek razumijemo.
Što više o njoj razmišljam, sve mi se više čini da sloboda nije stanje u kojem se čovjek jednom nađe.
Sloboda je odluka.
I to odluka koju čovjek donosi iz dana u dan.
Ali onda dolazim do mnogo težeg pitanja:
Šta moja sloboda znači za drugog čovjeka?
Možemo li biti slobodni ako sloboda drugog čovjeka za nas nije važna?
Možemo li govoriti o slobodi ako smo spremni braniti samo vlastito pravo da budemo slobodni?
I gdje počinje moja odgovornost za slobodu drugog čovjeka?
Tu negdje počinje ono što bih nazvao etikom slobode.
Dugo smo slobodu učili kao pravo.
Pravo da govorimo.
Pravo da mislimo.
Pravo da biramo.
Pravo da budemo različiti.
Pravo da živimo onako kako želimo.
Sve je to sloboda.
Ali možda sloboda počinje tek onda kada shvatimo da iza svakog našeg prava postoji i odgovornost.
Jer moj izbor može uticati na drugog čovjeka.
Moja šutnja može uticati na drugog čovjeka.
Moja riječ može nekoga osloboditi, ali ga može i poniziti.
Moja odluka može zaštititi nečiju slobodu, ali je može i oduzeti.
Zato mi se čini da sloboda bez odgovornosti lako postaje samo druga riječ za samovolju.
O ovome ne razmišljam samo kao o filozofskom pitanju.
Razmišljam kroz ljude.
Kroz one koje sam sretao.
Kroz one o kojima sam slušao.
Kroz one koji su nekada morali odlučiti hoće li gledati ili okrenuti glavu.
Jedno takvo ime za mene je Šaćir Palata.
Mladi Mostarac. Radnik. Zidar. Čovjek koji je 1941. godine otišao u borbu.
Ne želim od njega praviti mit.
Želim ga zamisliti kao čovjeka.
Jer sloboda za čovjeka nije apstraktna riječ.
Ona ima lice.
Ima ruke.
Ima ime.
Za Šaćira je sloboda imala lice čovjeka kojem je prijetila nepravda.
I možda je upravo tu najjednostavniji odgovor na pitanje šta je etika slobode:
Vidjeti čovjeka.
A onda odlučiti da nećemo proći pored njega kao da ga nema.
Zato mislim da borba za slobodu nije samo borba protiv nekoga.
Ona je borba za nekoga.
To mijenja mnogo toga.
Ako se borim samo protiv nekoga, moj protivnik postaje smisao moje borbe.
Ako se borim za čovjeka, smisao je izvan mene.
U drugome.
U njegovom pravu da živi dostojanstveno.
U njegovom pravu da govori.
U njegovom pravu da bude drugačiji.
U njegovom pravu da ne bude ponižen.
U njegovom pravu da njegovo dijete odrasta bez straha.
Tada sloboda prestaje biti samo moje pravo.
Postaje zajednička odgovornost.
Možda zato i danas moramo govoriti o antifašizmu.
Ne kao o muzejskoj vrijednosti.
Ne samo kao o sjećanju na ljude koji su se prije osamdeset ili devedeset godina borili protiv fašizma.
Antifašizam, ako je živ, nije samo odnos prema prošlosti.
On je svakodnevni izbor.
Kada stanemo na stranu poniženog čovjeka.
Kada ne prihvatimo mržnju zato što je upakovana u „naše“ ime.
Kada ne pristajemo da se drugome oduzima dostojanstvo zato što je drugačiji.
Kada ne šutimo zato što je šutnja komotnija.
Možda je upravo to jedna od najtežih stvari koje sloboda traži od čovjeka:
da ne šuti kada bi mogao govoriti.
Godinama govorim jednu rečenicu:
„Nismo mi ovdje zbog 1943. godine. Ona nas je okupila, ali ovdje smo zbog 2043. godine.“
Nekada je ta rečenica nekima bila čudna.
Danas mi više nije.
Jer ako se stalno vraćamo prošlosti, a iz nje ne izvlačimo odgovornost prema budućnosti, onda smo od sjećanja napravili samo ceremoniju.
Sjećanje ima smisla samo ako proizvodi odgovornost.
Ne pitam samo:
Šta su oni uradili za nas?
Pitam:
Šta ćemo mi uraditi sa onim što smo od njih naslijedili?
I još važnije:
Šta ćemo ostaviti onima koji dolaze poslije nas?
I zato ni izbori nisu samo pitanje za koga ćemo glasati.
Izbor je mnogo veća stvar.
Svaki naš izbor nešto proizvodi.
Društvo.
Vrijednosti.
Odnos prema drugome.
Odnos prema slabijem.
Odnos prema različitom.
Odnos prema istini.
Zato bih, prije pitanja:
„Za koga ću glasati?“
postavio sebi jedno drugo:
„Kakvo društvo proizvodim svojim izborom?“
Možda je i to dio etike slobode.
Jer slobodan čovjek nije samo čovjek koji ima pravo da bira.
Slobodan čovjek je i čovjek koji je spreman preuzeti odgovornost za ono što je izabrao.
Ne tvrdim da je ovo konačan odgovor.
Naprotiv.
Možda je ovo tek početak pitanja.
Zato ovaj tekst i objavljujem.
Ne da bih nekome objasnio šta je sloboda.
Nego da bih čuo kako je drugi ljudi razumiju.
Možda će neko reći da griješim.
Možda će neko dodati nešto što ovdje nedostaje.
Možda će neko ispričati vlastito iskustvo u kojem je sloboda izgledala potpuno drugačije.
Volio bih to čuti.
Jer ako je sloboda stvarno odgovornost prema drugome, onda ni Etika slobode ne može nastati samo iz mog mišljenja.
Mora nastati iz razgovora.
Zato ostavljam nekoliko pitanja:
Može li čovjek biti slobodan ako sloboda drugog čovjeka za njega nije važna?
Je li sloboda pravo da činimo šta hoćemo ili odgovornost za ono što činimo?
Može li šutnja pred nepravdom biti slobodan izbor?
Gdje počinje moja odgovornost za slobodu drugog čovjeka?
I možda najvažnije:
Kakvu slobodu želimo ostaviti onima koji dolaze poslije nas?
Ovo nisu pitanja na koja imam konačne odgovore.
Ovo su pitanja koja pokušavam živjeti.
I možda je za početak dovoljno upravo to.
Jer možda etika slobode počinje onda kada slobodu drugog čovjeka prihvatimo kao vlastitu odgovornost.
Primjedbe
Objavi komentar