IZBORI BEZ BIRAČA, KAMPANJE BEZ SMISLA: DOBRO DOŠLI U DEVEDESETE DVIJEHILJADITIH

Izbori bez birača, kampanje bez smisla: Dobro došli u devedesete dvijehiljaditih

Izbori u Bosni i Hercegovini su završeni. Rezultati su poznati. Ako je ikome bilo išta čudno, to je samo dokaz da još uvijek nije shvatio gdje živi. Za sve ostale – sve je previše očekivano.

Niska izlaznost ponovo je poslužila kao dežurni izgovor za političke analize. Ali pravo pitanje glasi: niska u odnosu na šta?

Demografska fikcija i birački spiskovi

Pogledajmo demografski apsurd u kojem živimo. Zvanični birački spiskovi u BiH godinama broje preko 3,3 miliona glasača. Istovremeno, sumorna stvarnost nam govori da u zemlji jedva da živi nešto više od dva miliona ljudi. Uzmimo samo primjer Mostara, gdje je po popisu iz 2013. živjelo oko 105 hiljada stanovnika, a danas, nakon masovnog egzodusa, na biračkom spisku i dalje uredno stoji cifra od preko 100 hiljada upisanih.

„Stvarni problem biračkih spiskova nisu preminuli, nego stotine hiljada živih ljudi – onih koji su spakovali kofere i otišli, a od kojih političke elite očekuju samo novac i jeftinu sentimentalnost.“

Međutim, stvarni problem biračkih spiskova nisu preminuli, nego stotine hiljada živih ljudi – onih koji su spakovali kofere i otišli. Dijaspora i odseljeni građani čine ogromnu većinu te razlike na papiru. A procenat onih koji su se aktivno prijavili za glasanje iz inostranstva ponovo je na nivou statističke greške.

Dijaspora u zamci devetnaestog stoljeća

Razloge za potpunu nezainteresovanost dijaspore ne treba tražiti samo u komplikovanim procedurama registracije. Stvar je daleko dublja i tragičnija.

Svako ko je proputovao svijet i susretao se s našim ljudima vani, mogao je primijetiti razočaravajući paradoks: bh. dijaspora je danas nacionalno podijeljenija, isključivija i rigidnija nego samo domaće društvo u BiH.

„Dok se život u samoj BiH, uprkos svim kočnicama, neminovno kreće naprijed i primorava ljude na svakodnevnu saradnju, u inostranstvu je vrijeme stalo devedesetih.“

Veliki dio dijaspore ostao je mentalno i emotivno zarobljen u atmosferi onog trenutka kada su protjerani ili kada su izbjegli. Dok se život u samoj BiH, uprkos svim političkim kočnicama, neminovno kreće naprijed i primorava ljude na svakodnevnu saradnju i kompromise, u inostranstvu je vrijeme stalo devedesetih.

Dva su ključna faktora koja održavaju taj zamrznuti radikalizam:

·  Uticaj vjerskih zajednica vani: Klubovi i vjerske zajednice u inostranstvu umjesto prostora za kulturno povezivanje i integraciju često djeluju kao utvrde nacionalne homogenizacije. Umjesto modernih vrijednosti društava u kojima žive, u njima se podgrijavaju stari strahovi i mitovi.

·  Diplomatsko-konzularna mreža u službi stranačkih feuda: Diplomatska predstavništva BiH vani odavno ne predstavljaju državu BiH. Ona funkcionišu kao privatne ispostave nacionalnih stranačkih politika, gdje se diplomate ponašaju kao ambasadori svojih etničkih lidera, a ne svih građana.

Kao rezultat, dobili smo dijasporu koja ili potpuno bojkotuje izborne procese jer u njima ne vidi nikakav smisao, ili funkcioniše kao eho-komora najmračnijih narativa iz prošlosti. Oni koji su integrisani i uspješni u svijetu ne žele prljati ruke našim kalom, dok se preostali dio aktivira samo kada treba prebrojavati nacionalna krvna zrnca.

Kampanja kao vremenska mašina

Zato je i sama kampanja u zemlji podsjećala na loš rimejk devedesetih. Umjesto ekonomskih programa, digitalizacije, reforme zdravstva i borbe protiv inflacije, ponovo smo gledali prežvakavanje istih trauma. Kampanja nije vođena s ciljem da se ponudi plan za bolji život, nego da se provede svojevrsni nacionalni popis u atmosferi vještački izazvane panike.

„Slogani bez sadržaja, poruke prepisane iz šablonskih bilježnica i kandidati bez minimuma kulture javnog istupanja – minimalni standardi zamijenjeni su agresijom i poltronisanjem.“

Slogani? Neinventivni, neprivlačni, nemotivirajući i potpuno isprazni. "Za naše", "Zajedno", "Pobjeda", "Odlučno", „Slobodno“... fraze koje ne znače ništa i zvuče kao nasumično generisani citati iz nekog zakržljalog PR uputstva. Poruke kandidata izgledale su kao da su prepisane iz iste šablonske bilježnice – pregršt uopštenih i besmislenih obećanja, bez ijednog dodira s turobnom svakodnevicom.

Govorničke vještine i javni nastup dotakli su novo dno. Minimalni standardi kulture javnog istupanja zamijenjeni su agresijom, primitivizmom i poltronisanjem stranačkim šefovima radi udomljavanja u fotelje.

Ideologija u pet deka: Čekaju nas devedesete u 21. stoljeću

I na kraju, najveća iluzija ovih izbora: navodni izbor između raznih političkih opcija.

U Bosni i Hercegovini već dugo ne postoji stvarna podjela na ljevicu, centar i desnicu. Što bi naš narod rekao – sve je to u pet deka. Ideološke razlike su potpuno izbrisane, a ostao je samo goli interes za raspodjelu budžetskog novca i javnih resursa. Ljevica zvuči kao desnica, desnica se zaklinje u socijalna davanja, a centar uopšte ne postoji. Postoje samo oni koji su na vlasti i oni koji očajnički žele da zaposjednu njihove pozicije.

„U BiH nema ljevice, centra ni desnice – sve je to u pet deka. Postoje samo oni koji su na vlasti i oni koji očajnički žele da zaposjednu njihove pozicije.“

Rezultat? Čekaju nas devedesete u 21. stoljeću. Isti narativi, iste podjele, isti strahovi, samo u novom tehnološkom pakovanju.

Ostaje nam jedino da se nadamo da će ovaj reprizirani scenarij prošlog stoljeća ostati izveden "samo" političkim sredstvima i bez oružja – jer sve ostalo smo, po ko zna koji put, već izgubili.