GDJE JE NESTALA LJEVICA I KO DANAS BRANI ŽIVOT U BOSNI I HERCEGOVINI?

 

Gdje je nestala ljevica i ko danas brani život u Bosni i Hercegovini?

Svako ko danas u Bosni i Hercegovini pokuša ozbiljno govoriti o ljevici nailazi na zid apsurda, nesporazuma i teških istorijskih trauma. Naš javni prostor razapet je između dvije krajnosti: s jedne strane imamo etablirane stranke koje u nazivima čuvaju socijaldemokratske predznake, redovno se pozivaju na antifašističko naslijeđe i polažu cvijeće na spomenike, dok u praksi funkcionišu kao besprijekorni upravitelji neoliberalnog poretka. S druge strane imamo građane čiji je doživljaj samog pojma "socijalizam" duboko podijeljen — za jedne je to nostalgija za vremenom socijalne sigurnosti, besplatnog školstva i dostojanstva, dok je za druge to asocijacija na jednopartijski sistem, političke zabrane i "tamnicu naroda".

Dok mi vodimo teološke ratove o prošlosti, oko nas se odvija brutalna realnost: u Bosni i Hercegovini ljevica u svom ekonomskom, socijalnom i transformativnom smislu suštinski ne postoji, dok nam je neoliberalni kapitalizam preuzeo svaki pedalj života.

Neoliberalizam na bh. način: Rasprodaja života radi privatnog profita

U kakvom to sistemu danas zapravo živimo? Neoliberalni kapitalizam u Bosni i Hercegovini nije donio obećanu radost tržišnog blagostanja, nego najgori oblik investitorskog i klijentelističkog kapitalizma.

U tom sistemu, država nije ukinuta — ona je samo stavljena u službu privatnog kapitala i etno-nacionalnih elita. Logika neoliberalizma u BiH funkcioniše po jednostavnom pravilu: sve što je javno mora se privatizovati, komercijalizovati ili pustiti da propadne.

·  Nekada: Zdravstvo, obrazovanje, vode, šume i stanovanje smatrani su osnovnim uslovima života i javnim dobrima.

·  Danas: Zdravstvo postaje luksuz, obrazovanje je štancanje diploma, stanovanje je doživotno bankarsko robovanje, a rijeke, šume i planine tretiraju se kao čista sirovina koju entitetske i opštinske vlasti rasprodaju tajkunima i stranim koncesionarima za sitniš.

U neoliberalnom poretku, ako nemaš novca da platiš stan, liječenje ili čist zrak — ti si za sistem nevidljiv. To je sistem u kojem se javni novac prelijeva privatnim građevinskim lobijima, dok se bolnice raspadaju, a gradovi guše u smogu i betonu.

Demokratski socijalizam nije povratak u 1945., nego odgovor na 2026.

Da bi se uopšte mogla zamisliti alternativa ovom divljaštvu, moramo raspetljati istorijski čvor. Savremeni demokratski socijalizam nije pokušaj restauracije jugoslovenskog modela, niti negiranje njegovih historijskih lekcija.

Jugoslovenski samoupravni socijalizam imao je bez sumnje monumentalne rezultate: opštu pismenost, bezpresedansku industrijalizaciju, besplatno zdravstvo i stambenu sigurnost za milione radnika. Ali je isto tako nosio strukturni feler: odsustvo višestanačke političke demokratije, slobode opozicionog organizovanja i političkog pluralizma. Za jedne je bio ideal, za druge politička tamnica — i ta trauma je stvarna.

Moderni demokratski socijalizam nastaje upravo na naučenim lekcijama 20. vijeka i jasno poručuje: nema socijalizma bez beskompromisne političke demokratije, ali isto tako nema prave demokratije bez ekonomske jednakosti.

Dimenzija	Neoliberalni kapitalizam (BiH danas)	Jugoslovenski model (Istorijsko iskustvo)	Demokratski socijalizam (Vizija moderne ljevice)
Politička moć	Formalna demokratija pod potpunom kontrolom tajkuna i etno-elita.	Jednopartijski sistem i monopol na političku istinu.	Radikalna demokratija: Višestanačje, sloboda govora, uz direktno odlučivanje građana na zborovima.
Ekonomija i resursi	Privatizacija svega; tržište diktira ko ima pravo na stan, vodu i zdravlje.	Državna i društvena svojina pod upravom partijskog aparata.	Javna i zadružna svojina: Vitalni resursi izuzeti iz profita; radničko dioničarstvo i zadruge.
Položaj radnika	Prekarni rad, nezaštićenost, razbijeni i potkupljeni sindikati.	Radničko samoupravljanje (ograničeno partijskom direktivom).	Ekonomska demokratija: Radnici odlučuju o uslovima rada i raspodjeli stvorene vrijednosti.

Demokratski socijalizam ne traži ukidanje privatne inicijative, male privrede ili zanatstva. On traži nešto sasvim drugo: da vitalni resursi društva — pitka voda, čiste rijeke, šume, energija, javno zdravstvo i stambeni fond — ne smiju biti predmet privatnog bogaćenja.

Praktična ljevica na terenu: Kada narod preuzme odbranu zajedničkog

Dok stranačke elite koje se zaklinju u ljevicu u parlamentima glasaju za štetne prostorne planove i koncesije, u Bosni i Hercegovini se dogodio fascinantan obrt. Jedina stvarna, autentična lijeva praksa preselila se na teren — na rijeke, u gradske parkove, pred deponije i na lokacije gdje se brani goli život.

Ovo nije ljevica koja nosi ideološke značke niti debatuje o marksizmu. To je praktična ljevica nastala iz nužde:

·  Odbrana rijeka i šuma: Kada se mještani i aktivisti od Kruščice do Bunskih kanala suprotstave bagerima i tajkunskim privatnim hidroelektranama, oni ne brane samo vodu — oni pružaju otpor neoliberalnoj otimačini javnih dobara.

·  Borba za grad i javni prostor: Kada se građani u Mostaru, Sarajevu, Banja Luci ili Tuzli organizuju protiv devastacije parkova, otimanja dječijih igrališta i betonskog urbanizma, oni sprovode izvorni komunalni socijalizam. Oni poručuju da grad pripada ljudima koji u njemu žive, a ne profitu građevinskih klanova.

·  Direktna solidarnost: Na blokadama, zborovima građana i dežurstvima pred bagerima obnovljena je direktna participativna demokratija i komšijska solidarnost — principi koje su političke stranke davno sahranile.

Ovi pokreti su pokazali i najvažniju lekciju za našu zemlju: borba za javna dobra jedina prirodno ruši etno-nacionalne podjele. Bager koji otima rijeku ili tajkun koji betonira park ne pitaju za ime i naciju — oni oduzimaju budućnost svima podjednako.

Kakva nam je politička artikulacija potrebna?

Međutim, moramo biti pošteni i kritični prema dometima samog aktivizma. Protesti pred bagerima i pravne bitke imaju svoje granice ako sistemske zakone, prostorne planove i budžete i dalje diktiraju korumpirane političke elite.

Ključno pitanje glasi: Kako da se ove lokalne građanske i ekološke inicijative politički artikulišu, a da ne upadnu u zamku klasičnih stranaka i ne budu "progutane" od strane sistema?

Odgovor leži u novim modelima političkog organizovanja:

1.    Municipalizam (Politika od dna prema vrhu): Fokus ne smije biti na borbi za visoke državne fotelje i parlamentarne paušale, već na preuzimanju kontrole nad lokalnim zajednicama, opštinskim vijećima i prostornim planiranjem.

2.    Mreža umjesto partijske centrale: Umjesto stvaranja jedne stroge hijerarhijske stranke sa "velikim vođom" na čelu, BiH je potrebna horizontalna mreža solidarnosti. Inicijativa iz Bihaća, pokret iz Mostara, aktivisti iz Jablanice i radnici iz Centralne Bosne moraju ostati autonomni na svom terenu, ali povezani u zajednički front za zaštitu javnih dobara.

3.    Imperativni mandat i zborovi građana: Izabrani predstavnici u vlasti ne smiju postati profesionalni političari. Oni moraju biti samo glasnici zajednice, direktno odgovorni i opozivi pred zborovima građana.

4.    Povelja o javnim dobrima: Izrada zajedničke platforme čije su crvene linije jasne — moratorij na privatizaciju vode i šuma, obavezno odlučivanje građana o prostornim planovima, opštinski fondovi za stanovanje mladih i zaustavljanje divljeg urbanizma.

Vrijeme za novi početak

Ljevica u Bosni i Hercegovini neće se ponovo roditi u stranačkim centralama, niti kroz pusto ponavljanje historijskih parola i estradizaciju antifašizma. Ona se ne može graditi ni na slijepoj apologiji prošlosti, niti na pristajanju na neoliberalnu svakodnevicu.

Ako ikada ponovo izraste u ozbiljnu društvenu snagu, to će se dogoditi spajanjem ovih razbijenih žarišta otpora — povezivanjem borbe za rijeke, borbe za radnička prava, borbe za gradski prostor i borbe za dostojanstvo svakog čovjeka.

Vrijeme je da prestanemo čekati da nas spasi politička elita koja od naše pasivnosti živi. Politika se mora vratiti tamo gdje i pripada — u ruke građana, na ulice, u mahale i na zborove. Jer društvo koje prepusti svoje resurse, svoje gradove i svoje ljude logici čistog profita, na kraju ostaje bez budućnosti.