POBJEDNICI SU JAKI: VRIJEME JE ZA KULT OPSTANKA

 POBJEDNICI SU JAKI: VRIJEME JE ZA KULT OPSTANKA

Žrtva čeka sažaljenje, pobjednik preuzima odgovornost. Odrastanje na pričama o stradanju ne nudi budućnost mladim generacijama.

Posljednjih mjeseci prisustvovao sam nizu komemoracija, godišnjica formiranja brigada i skupova posvećenih sjećanju na ratna stradanja. Iako su motivi za njihovo organizovanje historijski opravdani, obrazac koji se sa njih šalje postao je zabrinjavajući. Dominantan ton gotovo svakog obraćanja svodi se na ponavljanje uloge pasivne žrtve, nabrajanje nepravdi i kolektivno naricanje nad sopstvenom sudbinom.

Nema sumnje u historijske činjenice: Bosni i Hercegovini je u periodu 1992–1995. bilo namijenjeno potpuno nestajanje, a njenom najbrojnijem narodu biološko uništenje, progon, getoizacija i trajna politička diskvalifikacija. To je bila jasna namjera i projektovani cilj.

Međutim, ključno pitanje koje prešutkujemo glasi: Šta je bio konačni ishod tog projekta?

Konačni ishod je da je Bosna i Hercegovina opstala. Njeni građani i njen najbrojniji narod su opstali, odbranili državnost i ostali politički subjekt koji odlučuje o svojoj sudbini. Ako je neprijateljski cilj bio potpuno uništenje, a odgovor bio odbrana i opstanak uprkos embargu, izolaciji i višestruko nadmoćnijoj sili — onda je taj opstanak čista, velika i historijska pobjeda.

Nigdje taj paradoks između stvarne pobjede i naknadnog samoponiženja nije uočljiviji nego u Mostaru.

Grad koji je preživio žestoku dvostruku agresiju bio je u jednom periodu u potpunom, paklenom okruženju. U tom stiješnjenom prostoru, gdje je vazdušna linija između dvije neprijateljske vojske na pojedinim tačkama iznosila svega 700 metara, bila je sabijena gotovo kompletna protjerana Hercegovina. I onda, 30. juna 1993. godine, dogodio se vojni i ljudski podvig. Odlučnošću i briljantnom akcijom izveden je proboj iz okruženja, forsirana je Neretva i napadnuto izuzetno jako neprijateljsko utvrđenje — Sjeverni logor.

Za samo dva sata sve je bilo oslobođeno, a blokada Mostara razbijena. Statistički, po jednom borcu Armije RBiH koji je učestvovao u operaciji, oslobođen je jedan kilometar teritorije. Bila je to najveća oslobođena teritorija u Bosni i Hercegovini te teške 1993. godine. Po svojoj vojničkoj smjelosti, taktičkom iznenađenju i značaju za opstanak čitave jedne regije, taj događaj je ravan čuvenom Desantu na Drvar iz 1944. godine. O Drvaru je učio čitav svijet, a o mostarskom 30. junu danas jedva da zna i sama Bosna i Hercegovina.

Kako mi obilježavamo taj dan? Skromno, tiho, protokolarno, svodeći ga na polaganje cvijeća i sjećanje na žrtvu. Umjesto da država svake godine bruji o tom datumu, da se đaci i građani slijevaju u Mostar učeći kako se u nemogućim uslovima izvojuje sloboda, mi smo i taj trijumf okovali u komemorativni narativ stradanja.

Uporno insistiranje na "kultu žrtve" vremenom proizvodi opasnu društvenu paralizu. Žrtva je u svojoj definiciji pasivna; ona čeka sažaljenje, pravdu od drugih ili međunarodnu milost. Žrtva se hrani traumatizacijom i defetizmom. Kada nove generacije odrastaju isključivo na pričama o tome koliko smo stradali, u njima se nesvjesno razvija kompleks manje vrijednosti i osjećaj trajne nesigurnosti. Epilog takvog narativa je logičan: mladi ljudi ne žele živjeti u društvu vječnog žalovanja i odlaze tamo gdje se slavi život, snaga i samopoštovanje.

Današnje vrijeme je vrijeme jakih. Svijet respektuje samo one koji pokazuju organizovanost, samopoštovanje i svijest o sopstvenoj snazi.

Promjena narativa ne znači zaborav ili negiranje zločina i patnje. Protivno tome — odavanje počasti onima koji su dali živote dobija svoj puni smisao tek kada razumijemo da njihova žrtva nije bila uzaludna. Oni nisu pali da bismo mi vječno plakali, nego da bismo mi danas živjeli i pobjeđivali.

Vrijeme je da s govornica, umjesto patetičnih žalopojki, počnemo slati poruke pobjedničkog opstanka. Vrijeme je da sa kulta žrtve pređemo na kult pobjednika. Građenje pobjedničkog mentaliteta jedini je zalog da će nove generacije ostati ovdje, uspravne, svjesne da potiču od onih koji su uspjeli nemoguće — da sačuvaju državu i narod kada su im svi predviđali kraj.